nedjelja, 13. studenoga 2011.

30 godina poslije

Sredinom sedamdesetih godina nezadovoljstvo mladeži britanskog srednjeg i radničkog staleža pretvara se u društveni bunt koji prerasta u nešto što je malo kasnije prozvano punk pokretom. Punk je promovirao individualnost i slobodu govora bez cenzure, borio se za slobode i prava malog čovjeka, bio je antirasistički, beskompromisno je kritizirao društvo boreći se protiv ustajalih normi ne respektirajući nikoga. Svatko je mogao uzeti gitaru i reći ono što misli jer nije bilo važno kako svirate ili pjevate, važno je bilo ono što kažete i što mislite. Drugim riječima stav je bio važniji od tehninke.

Premda je i ranije bilo pomalo sličnih bendova, poput Stoogesa, Velveta, New York Dollsa, sve su zakuhali Sex Pistolsi. Legenda kaže da kada su dečki iz Pistolsa osnovali bend, nisu imali na čemu svirati, pa su svu opremu jednostavno ukrali od nekog bogatuna, a taj bogatun bio je ni više ni manje nego David Bowie (on im je to kasnije ipak oprostio). Glazba Pistolsa odlikuje se golemom količinom energije pretvorene u glasne prosvjede koji su upereni protiv postojećeg sistema i duplog morala nametnutoga društvu od strane vjerskih organizacija, političkih stranaka i ostalih društvenih institucija u službi bogate manjine. Svojim nastupima sablažnjavali su malograđanske puritanske krugove, „Bože spasi kraljicu i njen fašistički režim“ – pjevali su oni pjesmu koja je bila zabranjena za javno emitiranje na svim britanskim radio postajama.

Drugi veliki bend pokreta bili su The Clash. Prvi album The Clasha, prema jednom glazbenom novinaru, zvučao je kao rikanje bijesnoga lava praćeno udaranjem pneumatskog čekića. I dok Pistolsi ismijavaju društveno licemjerje i ne nude baš nikakvu nadu za bolju budućnost, Clash su na svojim koncertima javno pozivali građane na revoluciju, i to onu oružanu, želeći srušiti kapitalizam. Do revolucije nije došlo jer punk je bio toliko radikalan da je uništio samoga sebe. Pistolsi se raspadaju, a Clash 1979. godine potpisuju za veliku diskografsku kuću, izdaju „London Calling“ i punk umire, a na njegovo mjesto dolazi njegov mlađi brat, new wave.

Termin new wave kao naziv za glazbeni pravac prvi je upotrijebio Malcolm McLaren (menadžer Pistolsa), koristeći ga kao alternativni naziv za punk. Isti termin new wave, koriste bendovi s druge strane Atlantika, oni okupljeni oko legendarnog New York-škog kluba C.B.G.B. (što znači Country Bluegrass Blues and Other Music For Uplifting Gormandizers) – Talking Heads, Police, Blondie, Pretenders, Paty Smith i Ramones. U Engleskoj, termin novi val prihvaćaju Joy Division, Gang of Four, Siouxsie and the Banshees, Kiling Joke, Echo and the Bunnymen, PIL, Birthday Party i mnogi drugi. Osim toga već legendarni Clashov „London Calling“ možemo svrstati pod new wave obrazac. New wave je zadržao iste principe, ideale i energiju punka, ali je unio artizam i pop melodiju u skladbe bendova.

Ono što je CBGB za New York, to je Dom omladine bio za Novu Gradišku. Omladinski je poput CBGB-a izgledao derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom ili zakrpani običnom daskom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Zidovi su bili klasično, prljavo - bijeli i prepuni raznih grafita. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala.

voodoboodah

Omladinski započinje s radom početkom osamdesetih i ubrzo postaje kultno underground okupljalište mladih. Omladinski je specijaliziran za rock, punk, new wave i alternativu, ponajviše zahvaljujući dvojici DJ-a Tomi i Pužu. Zahvaljujući njima, privučeni glazbom koja se puštala u klubu, u Omladinski dolaze posjetitelji iz Požege, Kutine, Novske i iz drugih okolnih mjesta.

Omladinski je radio petkom, subotom i nedjeljom. Radno vrijeme je bilo od 18 i 19 sati do 24 i 1 sat, ovisno o danu. Zbog toga se u Omladinski dolazilo odmah negdje oko 19 sati. Nakon fajronta u Omladinskom, išlo se u Društveni dom.

I pored tako kratkog radnog vremena Omladinski je bio često pun kao čep, naročito subotom. Nedjeljom je ulaz bio slobodan, a slobodno je bilo i donijeti gitaru i odsvirati nešto po vlastitom izboru, jer oprema je cijelo vrijeme bila na podiju zajedno sa bubnjevima. Tako su se nedjeljom znale događati spontane svirke i glazbeni eksperimenti.

Polako se stvarala prava mala underground scena u ovom djelu Slavonije. Pojavljuju se prvi bendovi maštovitih naziva poput Tundre usrdnih badema, Johny big uda, Spontanog eksperimenta M. Curie, Vrlog novog svijeta. Članove sastava čine Viki, Troga, Baso, Karo, Dalibor, Nadža, Goš i još poneki koji su privremeno uletjeli u neki od ovih sastava. Vrhunac toga cjelokupnog eksperimentiranja čine Žbrkiklj.

Treba spomenuti i kulturno – glazbenu razmjenu sa Požežanima. Iz Požege su ovdje u Omladinskom svirali Žak Fatalist i Rukopotezno povlačilo, a iz Osijeka stigao je sastav Diskretni šarm buržoazije. Naravno novogradiški bendovi su svirali kao gosti u Požegi.

Novovalna NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski. Negdje sredinom osamdesetih otvara se Ljetna pozornica, a za to je zaslužna ekipa iz OKT. Ljetna pozornica radi preko ljeta, kako joj to i samo ime kaže, a Omladinski u hladnije doba godine. Na Ljetnu dolazi publika iz Omladinskog jer i na Ljetnoj glazbu puštaju Toma i Puž, glazbeni repertoar je isti kao i u Omladinskom.

Na Ljetnoj sviraju Popošev i Rozenfeld još jedna filijala Žbrkiklja, a čine ga Karo, Troga i Viki. Trio izvodi na sintejsajzerima elektro punk operu „Pčelica Maja“. U siječnju ove godine u Sloveniji je izdan vinil pod nazivom „Ex Yu Electronica“, na kojem se našla i jedna od dvije sačuvane pjesme Popošev i Rozenfelda iz projekta „Pčelica Maja“.

NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski i Ljetnu. U Domu kulture redovito se održavao kviz „Nitko kao ja“. Kao gosti često su nastupali NG bendovi, pa tako bilježimo i nastupe Vrlog novog svijeta.

Za razliku od danas, u Domu kulture su se, u sklopu NG scene, često znali održavati performansi i predstave NG umjetnika. Treba istaći i da je vrlo aktivan bio Oleg Tomić, hrvatski pisac, koji danas živi u Subotici. On je, također u Domu kulture, uprizorio jednu svoju alternativno - bizarnu kazališnu predstavu, izgubljenog imena. Oleg je poslije izdao romane Inkognito, Out of belle i Francuski kalendar.

U Gradiški nisu svirali samo bendovi iz Slavonije. Nema većeg novovalnog benda iz ex Jugoslavije koji nije gostovao u Gradiški. U staroj kavani svirali su Šarlo akrobata i Haustor, u kinu Azra, na rukometnom igralištu koncert su održali VIS Idoli. Električni orgazam i Film svirali su u Društvenom domu, a rano Prljavo kazalište koncert je održalo u Domu omladine. Osim njih u Gradiški su svirali i mnogi drugi manje važni bendovi i bendovi drugačijeg rock usmjerenja. Dakle bilo je to živo, zabavno i sadržajem ispunjeno vrijeme.

U Gradiški se osamdesetih moglo izaći i u Društveni dom. U Društvenom se puštala malo komercijalnija glazba, poput Madone, Jacksona ali i rock sastavi poput Queen-a, Stonesa, Beatlesa, Pink Floyda i Dire Straitsa. U Društvenom je alfa i omega bio MM Lobo, on je bio neka vrsta novogradiškog Darka Glavana, nije bio dio novovalne scene, bio je nešto stariji, ali kužio je ono što mnogi njegovih godina nisu shvaćali, a to je da taj novi val donosi zaista nešto novo. On je svojim iskustvom i poznanstvima često pripomagao klincima iz Omladinskog.

Novovalna scena je s vremenom nestala, u Omladinskom su se promijenili DJ-i i mjesto je izgubilo svoj identitet. Glazbena tradicija sličnog pravca nastavljena je do kraja 90' ih godina na Ljetnoj pozornici. Ostavština NG novog vala su Voodoboodah i House Painters koji djeluju početkom devedesetih u Zagrebu te Blow, bend koji je ostavio mnogo sjajnih skladbi ali na žalost niti jedan jedini snimljeni album kao potvrdu njihova iznimna talenta.

nedjelja, 9. listopada 2011.

O pastirima i njihovim ovcama

Do Horvata navratim povremeno, on je tipični Hrvat, nezaposlen je, redovito posjećuje kladionice, ne vjeruje u teoriju evolucije (premda znanstvene činjenice ne bi trebale biti predmet vjerovanja ili nevjerovanja), ima svoj profil na facebooku, vjeruje u teorije zavjera, nastoji otići u prijevremenu mirovinu, misli da bi bio bolji selektor od Slavena Bilića, euroskeptik je, navija za Dinamo (ali Bog izgleda navija za Lyon), i skrušeni je vjernik još od davne 1991. godine.

Horvat je pasionirani promatrač političkih zbivanja, on je i jedan od onih 50 % Hrvata – glasača, stalno prisutnih na izborima političara, jer on još uvijek vjeruje u priču da će jednoga dana biti bolje, poznatu priču o boljem životu nastalu na našim prostorima još od osamdesetih godina u bivšoj državi. Osamdesete su prošle, bolji dani nisu došli, ali se zato ta bivša trula država raspala kao kula od karata, a na krilima nove nade izrasla je sva suncem obasjana nova i lijepa, stara Domovina Hrvatska, zemlja s tisuću otoka. Mislio je Horvat tada da će to biti nova Švica na Balkanu (pardon, u Srednjoj Europi), jer imamo more, planine, plodnu panonsku ravnicu i tisuću otoka (nikad mi nije bila jasna ta priča o tisuću otoka, kakve koristi možemo imati od tih pustih otoka, naročito mi Slavonci, ali dobro kad se tako kaže onda neka bude), krenulo se snažno, najprije s duhovnom obnovom, perspektive su bile pomaknute vrlo visoko. Uskoro je bilo bolje, bar je tako tvrdila nova politička elita: „Živite bolje nego prije, samo što to još ne znate“, umovali su, i nije im za zamjeriti jer njima je zaista bilo bolje. A onda je početkom novog tisućljeća došlo otrežnjenje: “Novo, novo, novo vrijeme…“, fanatično se orilo eterom. Zapuhali su neki novi vjetrovi, nova vlast je garantirala 200 000 novih radnih mjesta, s fakulteta na posao bila je nova parola, u novoj Hrvatskoj sve će biti novo i moderno… Novo otrežnjenje je došlo vrlo brzo nakon masovnih otkaza i rekordne nezaposlenosti (tada i Horvat osta bez posla), nova politička elita morala je otići nakon četiri godine u zastaru, a na pozornicu se ponovo vraća stara ekipa i ne čini više baš ništa novo, pa ni obećanja o skorom boljem životu nisu bila nova.

Za razliku od Horvata u politici ne vidim ništa interesantno, politika je zlatni rudnik za netalentirane, a ambiciozne, za one koji su odlučili graditi svoju karijeru bez pol muke, ne moraju mnogo znati, ne moraju puno raditi, a politička karijera će ih pretvoriti u ministre, premijere i premijerke ili čak predsjednika države. Političari su nužno zlo, nešto kao elementarna nepogoda koja se ne može izbjeći, protiv njih nema efikasne zaštite, kao niti protiv zemljotresa. I kada ne želite ništa znati o njima, uvijek vam mogu nanijeti štetu.

Zbog toga ne pratim političku kampanju za skore političke izbore, u kojima će se neki od njih kandidirati i pobijediti te tako legalno postati predstavnici naroda, i u tom svojstvu uzeti sve povlastice koje si pripisuju, a koje su oni sami sebi već ranije mudro pripremili raznim „zakonima“, „odlukama“, „amandmanima“, a sve u službi naroda i Domovine, i za svoj džep i zadovoljstvo. Nemaštovita, dosadna i predvidiva kampanja političkih stranaka pred nove izbore, predvođena mediokritetima, kraj mene bi prošla neprimjetno da nije Horvata.

milanjaca

Jer Horvat nije ni glup ni naivan, možda je lakovjeran i pomalo očajan jer misli da je rođen u krivo vrijeme i na krivom mjestu, ali nije glup i zato volim ponekad poslušati mrvice njegove mudrosti pa makar pripovijedao o politici.

-Oni koji tradicionalno glasaju za lijevu političku opciju glasat će za njih bez obzira što god lijevi predložili u svome programu: povratak u balkanske integracije ili Europsku Uniju, oduzimanje ili povećanje radničkih prava. Oni koji naginju desnici glasat će za nju bez obzira nudili koaliciju sa manjinama ili prodaju firmi u državnom vlasništvu strancima. Stranački predizborni programi postoje tek da se zadovolji formalna nužda pa ih ni ne treba uzimati zaozbiljno – mudro slovi Horvat - ali kada biste glasali vi koji ne glasate – skoro molećivo me je pogledao…

Došao je na sklizak teren, zato odgovaram diplomatski (poput političara) – tada bi se dogodilo čudo!

Ali čuda se ne događaju i ne vidim niti jedan jedini razlog da navlačim cipele samo zato da bih glasovao na nekakvim izborima i time nekome omogućio da na račun naroda uživa raznorazne nezaslužene povlastice stečene političkom karijerom. Radije ću za to vrijeme učiniti nešto korisno, pomesti dvorište na primjer.

ponedjeljak, 26. rujna 2011.

Zvon…, zvon…, još uvijek čujem telefon

Naglo mi je poraslo raspoloženje kada sam saznao da je došlo do izmjena Zakona o telekomunikacijama, izmjene bi trebale ići u korist korisnika, barem je tako najavljivano. Novost je ograničenje trajanja ugovora s pretplatnikom na najduže dvije godine, no ono što je mene još više obradovalo jest da davatelj usluga jednu uslugu ne može više uvjetovati s nekom drugom uslugom. Na primjer do sada je bilo; ako želimo Internet, moramo plaćati i telefonsku uslugu. Sada toga više nema, možemo slobodno imati Internet bez telefona i ne moramo plaćati ono što nam nije potrebno.

Odlučio sam se riješiti telefona, radi štednje i jer ga uglavnom ne koristim. Dovoljan mi je mobitel, a s drugim ljudima mogu komunicirati i preko raznih servisa na internetu (Skype, e-mail i slično).

Osim toga žrtva sam raznoraznih agencija i firmi koje nude preko fiksne linije brojne proizvode i usluge, od famoznih biotretmana na daljinu pa do magnetskih jorgana sa svrhom eliminiranja štetnih sila emitiranih direktno iz svemira. Jednom prilikom su mi željeli poslati ekipu stručnjaka koja će doći u vaš dom i najnovijim metodama i uređajima, razvijenima, a gdje drugdje nego baš u NASA-i, ispitati svaki kutak kuće ne bi li otkrili izvore i područja zračenja negativne energije štetne po zdravlje, ovoga puta koncentrirane dolje duboko u zemljinim tlima. Nema što, brinu se za naše zdravlje, dakako uz određenu novčanu naknadu. Možda bi njima ili još bolje krajnjim korisnicima koji nasjedaju na takve ponude trebalo preporučiti neku knjigu iz osnova fizike.

Također su interesantne agencije kod kojih ne morate baš ništa platiti, dobivate poklon i to još po vašem izboru. Poklon je besplatan, tu činjenicu naglase nekoliko puta, jednostavno tako, sve je besplatno, izuzev poštarine, samo ona ide na vaš račun, jer ipak budimo razumni, ne mogu vam oni osigurati i besplatan poklon i još da plaćaju vašu poštarinu, a poštarina je prava sitnica, nekih 150 – 200 kuna. I tako, sve je besplatno, a ostanete lakši za 150 kuna, pravi su to mađioničari.

zvon_zvon

Moje strpljenje je privedeno kraju kada su me počeli maltretirati iz nekakvog životnog osiguranja. Nije im bilo dovoljno što sam im odmah kazao da me osiguranje ni najmanje ne zanima, uporno su me nazivali svaki tjedan. Svaki put je zvala druga zaposlenica i kada bih joj objasnio da su me već nazivali i da bi već trebali znati moj odgovor, potpuno bi se oglušila na moje riječi uz obrazloženje da u firmi imaju akciju i da sada detaljno obrađuju ulicu po ulicu. Nakon toga sam jednostavno izvukao telefonski kabel iz telefona i odnio aparat u podrum, smjestivši ga na policu s ostalim nepotrebnim stvarima. Ako ikada budem planirao uzeti životno osiguranje, sigurno je da to neće biti preko njihovog osiguravajućeg društva.

Stoga čim sam saznao za izmjene Zakona, nazvao sam korisničku podršku mojeg davatelja usluga sa zahtjevom za prekid telefonske usluge. Djelatnica koja se javila, ljubazno mi je objasnila da je to sada moguće, ali da je cijena interneta bez telefonske usluge nešto veća, drugim riječima račun za internet bez telefonske usluge jednak je zajedničkom računu za Internet i telefon, jer bez usluge telefona povećava se, iz nekih neobjašnjivih razloga, cijena brzine interneta (mbit/s), i iznosi, koje li slučajnosti, jednako kao telefon i brzina zajedno. Sada plaćam dva računa, jedan je za internet i iznosi 79, 40 kn, a drugi je za telefon i brzinu i iznosi 154 kn i nešto lipa. Zajedno to je 233 kune i nešto lipa. No bez telefona bi to bilo ovako; paket za flat/adsl košta 79,99 kuna, a brzina se naplaćuje 153,44 kn, što ukupno iznosi 233,43 kn.

I što drugo reći nego bravo majstori, opet me moj davatelj usluga nije razočarao, opet su dokazali da imaju tim eksperata koji može doskočiti svakom (tamo nekakvom) zakonu. Tako se posluje, to je biznis, uvijek korak ispred vremena i zakona i to sve radi nas, radi svojih dragih korisnika.

srijeda, 21. rujna 2011.

Idemo li u Europu?

Nedavno pođoh u zgradu općine radi nekih papira, no lupih nosom od zaključana vrata ureda. Portir mi reče da pogledam da službenica nije možda tu negdje, u jednom od ostalih ureda. Nakon pregledavanja preostalih ureda po hodniku, zaključio sam da službenica nije tu negdje, pa sam otišao prošetati napolje i vratiti se nakon određenog vremena. Pazio sam da svratim poslije pauze, da se ne dogodi da službenicu opet moram čekati ili tražiti; ipak ponovila se ista scena: „Sada je tu bila, reče mi portir, mora biti tu negdje“, no opet nije bila tu negdje. Treći put sam ciljao vrijeme pred kraj radnog vremena u 14'30, vrijeme kada se bliži odlazak kući pa sam vjerovao da ću konačno naletjeti na nju… i nisam se prevario. Ovoga puta je bila tu negdje, zatekoh je u jednom drugom uredu pri bezbrižnom ćaskanju sa jednom svojom kolegicom. Kad me je ugledala, nervozno mi je rekla da pričekam pred vratima njezina ureda i da će odmah doći. Tamo se već znojio jedan gospodin, on mi reče da je naručen za 14 sati. Čekali smo gospođu, zajedno se znojeći još nekih petnaestak minuta, a tada se konačno pojavila i ona, vidno neraspoložena, samo nas je zloslutno odmjerila i bez riječi ušla u svoj ured. Čekali smo još neko vrijeme, a onda smo čuli njezin rezak glas: “Može!“ Poput odapete strijele sam uletio u gospođin ured da bih preduhitrio naručenog gospodina, doviknuvši mu – brzo ću ja - (on je već krenuo prema vratima), bilo mi je žao čovjeka ali da sam pustio njega prvoga, znam da ne bih došao na red, službenicu bih morao potražiti neki drugi dan.

Bilo je vruče u uredu, no brzo me je ohladila bijesna lavina riječi obrušena sa gospođine strane radnog stola: “Svi mi dolazite kad moram ići kući, ja više ne mogu tako raditi, preopterećena sam… brzo, brzo reci šta trebaš… šta ne platite pravnika pa će vam on sve objasniti… imam u hodniku naručenu stranku… nemam više vremena…!“ Na kraju sam uspio isposlovati ono po što sam došao, ali tek uza svu moju upornost i tvrdoglavost da to riješim istoga dana.

Mislim da ne trebam niti spominjati koliko me je slijedeće jutro pekla savjest zbog nekorektna ponašanja prema jednoj državnoj službenici i inzistiranja na ostvarivanju mojih prava, čovjek ponekad prenagli, poslije mu bude žao, jer čini se da mi građani postojimo samo zbog državnih institucija i brojnih službenika pa se prema njima i trebamo ophoditi ljubazno i sa poštovanjem. U jednom trenutku na um mi pade suluda zamisao, da odem do gospođe i ispričam se za svoje ponašanje, čak sam pomislio da kupim neki poklon za nju ne bi li ju udobrovoljio, no od toga sam ipak odustao jer sam bio gotovo posve siguran da gospođu neću naći na poslu.

0099007_48

Na razvijenom Zapadu javne i državne službe imaju pomalo drugačiju ulogu, vjerovali mi to ili ne, tamo je sve podređeno strankama. U Europskoj Uniji, Australiji, Kanadi… činovnik je dužan građanima omogućiti što lakše i brže ostvarivanje njihovih prava. Čak štoviše, javni ili državni službenik, procijeni li da stranka ima osnovu za ostvarivanje nekog prava, dužan je na to upozoriti stranku. Sve to piše i u našem Zakonu o općem upravnom postupku, ali malo koji naš službenik mari za to. Na Zapadu vas službenica, na primjer u policiji, kada vadite osobne dokumente, neće poslati u laganu šetnju do obližnje pošte radi uplate obične takse, zatim u pošti čekate neko vrijeme u redu, pa onda opet malo prošećete natrag do policije da biste donijeli opću uplatnicu kao dokaz o uplati. Takav primitivan odnos službenik – stranka je odavno iskorijenjen, stranke se poštuju i sve se rješava na jednom mjestu, takse, biljezi, obrasci… Nevjerojatno je, ali u EU javne službe postoje radi građana, a ne obrnuto.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaposleno oko 240 000 osoba u javnom sektoru, odnosno u raznim inspektoratima, policiji, katastrima, matičnim uredima, ministarstvima, pravosuđu, uredima državne uprave u županijama, uredima lokalne samouprave, fondovima, zavodima. U javni sektor pripadaju i zaposleni u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskoj televiziji, Cestama, Šumama, Vodama, Željeznicama i komunalnim poduzećima. Samo državnih službenika, dakle samo u državnim službama, zaposlenih je 65 000. Taj broj zaposlenih je određen velikim brojem ustrojstvenih jedinica, njih 4328, a toliki broj jedinica posljedica je prevelikog broja rukovodećih državnih službenika odnosno šefova. Šefova u tijelima državne uprave trenutno ima 5890, što znači da je svaki 11 službenik nekakav šef, i na taj način osigurava im se veća plaća, s tim da često ne odgovaraju za svoje postupke i pogreške, nemaju kome, jer oni su sami sebi šefovi. Sindikat državnih i javnih službenika tvrdi da broj od 240 000 zaposlenika nije velik i da to nije glomazan državni aparat, ali ne mogu poreći neučinkovitost, sporost i neorganiziranost rada službi.

Nešto se mora promijeniti u glavama zaduženima za sektor javnih i državnih službi, naročito u glavama onih koji rade sa strankama jer očito je da se sklop njihova razmišljanja nije promijenio još od doba bivše države. Na žalost to nema tko promijeniti jer i oni koji bi to trebali učiniti, zastupnici građana u Saboru, neopravdano su sami sebi izmislili sva moguća prava i povlastice i žive lagodno od tuđega rada. Očekivati od samih službi da će se tek tako, sami od sebe prilagoditi građanima i njihovim potrebama malo je naivno, jer pitanje je zašto bi oni to učinili, pa činovnicima nije u interesu da se bilo što mijenja, jer svaka promjena bi mogla ići njima na štetu. Poslati stranku da sama traži obrasce po knjižarama, da kupi biljege na kiosku ili da joj javni bilježnik ovjeri kopiju nekog dokumenta jer originali ne vrijede (valjda zato što nisu ovjereni kod bilježnika), i šetati je od ureda do ureda, to je jednostavnije i lakše, manje je posla, a ponekad se u gradu stignu obaviti neke važnije, osobne stvari…