utorak, 2. studenoga 2010.

Političari novoga kova

U zoru eto Krista opet u Saboru. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu saborski zastupnici dovedu Sanadera, osumnjičenog za prijestup. Postave ga u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ovaj čovjek je zatečen u kršenju Zakona. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na njega baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše na Sanadera svi redom bacati kamenje...

Posljednjih dana sam nastojao u što većem luku izbjeći najnoviju sapunicu u režiji, scenariju, produkciji i s glumačkim izvedbama hrvatskih političara, nazvanu „Sanaderovo svjedočenje pred saborskim povjerenstvom i njegov povratak na političku scenu“, pa tako niti dan danas ne znam što se tamo događalo i mogu reći da spoznaja o ne poznavanju detalja iz tako „velikog događaja u novijoj hrvatskoj povijesti“ u meni ne budi želju da ipak saznam što se ondje zbilo. Ono što mi je zapravo privuklo pažnju jest opet neprirodno pretjeran interes medija za jedan u principu nebitan događaj. Jedne dnevne novine potrošile su čak šest stranica na Sanaderovo izlaganje, dok su u istom broju lista, radnicama „Kamenskog“ posvetile svega dva-tri retka. To je valjda zato što je rad u ovoj državi još uvijek vrednovan kao sekundarna disciplina, a radničkim problemima se pribjegava samo radi popunjavanja prostora u novinama. U svakom slučaju zaključak je da je Sanaderova najveća pogreška bila što je abdicirao s mjesta premijera, a to znači političku smrt, što je izazvalo pojavu ogromnog broja lešinara spremnih da se pogoste lešinom umirućega.

Političar bi zapravo trebao biti običan građanin koga su (ako jesu), izabrali građani na slobodnim izborima kako bi on zastupao i provodio njihove interese. Političara građani plaćaju za tu djelatnost i on u ime građana, a za napredak i boljitak cijeloga društva obavlja svoj posao. Političar ne smije biti nikakva medijska zvijezda, ni po čemu se ne bi trebao isticati ili razlikovati od drugih građana, niti bi trebao imati bilo kakve povlastice, jer niti njegov posao zastupanja građana nije pretjerano zahtjevan. Jednostavno, trebao bi zastupati potrebe građana i u parlamentu doprinijeti svojim iskustvom i znanjem pri izglasavanju zakona koji trebaju osigurati građanima materijalnu sigurnost i bolji život i to objektivno i nepristrano. Ukoliko političar ne zadovoljava svojim radom treba ga zamijeniti sposobnijom osobom. Dakle političar bi u demokraciji trebao biti servis građana koga građani plaćaju da bi odradio određene poslove u zajednici svih jednakih. Na primjer poput soboslikara ili automehaničara, kojima kažete želim to, to i to, platite ga i on to učini. Ako vam soboslikar upropasti stan ili vam automehaničar vrati auto u još lošijem stanju, vi ćete tražiti novac natrag, promijeniti majstora, a možete ga i predati sudu. Na žalost to je samo lijepa utopijska teorija.

majmuni

Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat, a to znači da oni u Saboru glasaju slobodno, a ne po željama onih koji su ih izabrali, i već se tu slika o predstavnicima naroda naglo topi. Također ne obvezujući mandat znači da njihov mandat ne pripada stranci kojoj pripadaju i da mogu slobodno glasati kako im drago – naravno to drugo je samo licemjerno mazanje očiju. Naime zastupnici se udružuju u Klubove zastupnika. Klubovi zastupnika unaprijed se dogovaraju kako će glasati, a o tome kako će glasati odlučuje ni manje ni više nego predsjedništvo stranke. Prema tome ono pravilo da zastupnici glasaju „slobodno“, po svojoj volji, odnosi se samo kada je u pitanju narod koji je izabrao zastupnika, jer narodni zastupnik mora poštovati tzv. stranačku stegu i dizati ruke po volji svojih nadređenih. Oni koji su uveli takav nedemokratski princip izglasavanja pravdaju se time da bi, ako bi svaki zastupnik glasao po svojoj slobodno volji (pazi sad ovo): „organizirano i sustavno djelovanje parlamenta zamijenila anarhija“. Što je onda to što nam zastupnici u Saboru prezentiraju zadnjih dana ako nije anarhija, onda to zacijelo može biti jedino - debilana?

Manifestacija bahatosti, taštine i licemjerja s kojima nas u posljednje vrijeme političari obilno zasipaju pokazuje samo da su potpuno izgubili kompas i da ne vide ništa doli sebe samih. Svjedoci smo neopisivog ozračja mržnje i nesnošljivosti među zaraćenim stranama i međusobnog optuživanja i to je jedino što nam nude. Može li netko tko ima 20 000 kn primanja i sve moguće povlastice imati razumijevanja za onoga tko kopa po kantama za smeće? Može li netko tko je cijeli svoj život posvetio usponu u svojoj karijeri, ponizno mašući repićem pred svojim nadređenima, imati solidarnosti prema radnicima i njihovim pravima? Stječe se dojam da političari uopće nemaju pravu predodžbu o tome koga trebaju zastupati, čini se da je za njih narod nekakav daleki, nejasan pojam, kojega postaju svjesni tek za vrijeme političkih izbora. Tada narod nazivaju praktičnim nazivima; biračkim tijelom ili poreznim obveznicima, a funkcija naroda je dovesti političara na vlast, jer narod je tu zbog političara, a ne političar radi naroda.

Moderan hrvatski političar regrutira se iz redova mediokriteta. On je nenadaren i prosječan. Modernom hrvatskom političaru osnovni cilj jeste njegova karijera. Što se više penje na ljestvici i napreduje to sve više jača njegov egoizam i narcisoidnost. Ulaskom političara u Hrvatski sabor, između njega, naroda i stvarnosti prestaje svaka veza. Od hrvatskih političara ne možemo očekivati da će riješiti probleme u zemlji jer su oni zapravo najveći izvor diletantizma i dekadencije.

Na žalost na vidiku nema osobe u političkim krugovima koja je u stanju dati točnu dijagnozu problema u državi, a kamoli se uhvatiti u koštac sa njima. Hrvati nemaju svoga Churchilla, De Gaullea ili Adenauera da postavi stvari na svoje mjesto. U svojim posljednjim nastupima političari nam jasno daju do znanja da ih mi građani uopće ne zanimamo, jer su zaokupljeni sa sobom samima, a Sanaderovo ispitivanje pred istražnim povjerenstvom (ili kako su to već nazvali), samo je nastavak loše predstave političkih stranaka u pohlepnoj borbi za vlast.

utorak, 7. rujna 2010.

Magla (fantastična priča)

klaun Upravo u trenutku kada sam se sagnuo, namjeravajući ubrati golemi primjerak mirisnog slavonskog vrganja, u šumi na Opođu, svom žestinom, u trku, naleti na mene neka spodoba srušivši me ravno na predmet moje pažnje, udesivši ga tako da je od vrganja ostala samo fleka na zemlji i još jedna fleka na mojim hlačama. Nađoh se tako u sjedećem položaju na zemlji, oči u oči sa nenadanom prilikom. Iznenađeno i pomalo prestrašeno, par trenutaka smo gledali jedan u drugoga, a tada prepoznah svoga starog prijatelja iz škole, Stjepana. Izgledao je kao da ga je pregazilo krdo bizona, raščupan i prljav u licu s povećom kvrgom na glavi. Nekad bijela košulja bila mu je poderana, a hlače zamazane od blata, bez cipele na lijevoj nozi, i razvezanom pertlom na cipeli desne noge.

„Stipa pa što se tebi dogodilo, da li te ganja razdraženi roj stršljena ili bijesno krdo divljih svinja, reci mi pa da ti se pridružim u bijegu!?“ – priupitah ga panično.

„Nit me ganja roj stršljena niti krdo svinja, ganja me država da ti ***** (strogo cenzurirano) takvu državu!“ - gorko će Stipa.

„Nemoj Stipa tako o državi, ona ti je dala sve, imaš demokraciju, imaš pravo glasa, imaš pravo sudjelovati u obrani Domovine i trebaš je poštivati i biti ponosan što takvoj državi možeš plaćati porez. Ali ako radiš protiv države i društva ono ti može oduzeti sve to što sam ti sada nabrojao.“ Pokušao sam ga blago podsjetiti na sva ta divna prava i obaveze u kojima doživotno imamo sreću uživati.

„Pa zapravo mi ne mogu oduzeti više ništa“, promrmlja Stipa više za sebe i odjednom se u njegovim do tada mutnim očima poče nazirati polagani sjaj, čak sam primijetio u njima poneku naznaku probuđene sreće. I upravo kada sam se poveselio da dolazi k sebi, poče vikati iz sveg glasa: „I ne mogu mi više ništa, baš ništa niti uzeti niti ništa, tek sad sam slobodan!“ Toliko se zanio da je usred šume zaplesao pravi pravcati kazačok, glasno pjevajući: „Slobodan, slobodan, slobodan“, nisam bio siguran da li dobro čujem ali napjev mi je bio poznat, kao da je iz Brahmsovog „Mađarskog plesa br.5“, „slobodan, slobodan, slobodan“, orilo se šumom, pri tom mu je odfrknula i ona druga cipela negdje u grmlje. Premda mu moram zamjeriti na povremenom gubljenju ritma i pogrešnom izboru glazbene teme koja ne ide uz kazačok, bilo je to vrlo zanimljivo uprizorenje i gledao bih tu predstavu malo duže, no morao sam prekinuti ovo ludilo jer sa Stipom doista nešto nije bilo u redu, u par minuta je promijenio nekoliko raspoloženja, od teške depresije pa sve do raspojasanog veselja, a to je jasna naznaka pojave duševne bolesti.

Reagirao sam brzo da spriječim pogoršanje njegova zdravstvenog stanja, skočio sam na njega i bacio ga na zemlju, viknuvši mu: „Mogu ti oderati kožu ako tako nastaviš, nemaju oni milosti, naročito prema onima od kojih ne mogu više ništa uzeti.“ Naravno da nisam tako doista mislio, ali morao sam na neki način kod Stipe izazvati pozitivan šok. „Diži se, moraš mi ispričati što ti se dogodilo. Ajd' diž' se!“, rekoh mu još jednom: „Imam četrdeset kuna, idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu!“

„Ta ti je dobra“, odgovori on iznenada s neodređenim raspoloženjem i varijacijama u glasu. „Idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu…“, pjevušio je sve dok nismo izašli iz šume i ušli u najbližu gostionu.

Nakon što smo posluženi pićem započe on svoju priču: „Znaš, napravio sam samo jednu glupost u životu, došao sam ovdje '91. iz Njemačke. Imao sam tamo i posao i ženu Njemicu, koja je vrlo brzo tražila rastavu braka nakon moga odlaska, ali vjerovao sam u ovu zemlju. I dok sam ja ulazio u ratom ranjenu zemlju, neke danas poznate face, bježale su glavom bez obzira preko granice, poput glodavaca s broda koji tone.“ Htio sam mu reći da su oni slali marke i pomoć nama ovdje, i da se bez njih zapravo ne bi ništa moglo učiniti u obrani domovine, ali nisam ga želio prekidati svojim upadicama već na samom početku njegova izlaganja.

„Poslije rata sam ostao živjeti ovdje, u roditeljskoj kući, našao posao i podigao kredit. Na žalost kako smo se vremenski sve više udaljavali od rata, nas branitelje su sve više pretvarali iz heroja koji su svoj život izložili obrani domovine u neprijatelje države spremne na sve samo radi osobne koristi, pa smo valjda i u rat išli samo iz osobne koristi. Pri jednoj promjeni vlasti, zajedno s još nekoliko branitelja, ostao sam bez posla. Trebam li uopće spominjati da su o mojem poslu odlučivala upravo ona gospoda s kojom sam se mimoišao '91. pri prelasku granice.“

„Pa niste im više bili potrebni, rat je prošao, odradili ste svoj posao“, pomislio sam, ali sam i to prešutio.

„Ostala mi je još samo kuća i kredit, no vrlo brzo je kredit progutao kuću, bez posla nisam mogao otplaćivati kredit, banka je oduzela kuću, a ja sam završio na ulici“, nastavio je. „Morao sam sada pronaći bilo kakvo sklonište jer bio je travanj, a u to doba godine noći i jutra su još vrlo hladni, a ima i mraza. Bilo je jutro kada sam smrzavajući se, uz rub jedne šumice u blizini grada, otkrio jamu iskopanu u zemlji. Sav promrzao zavukao sam se unutra želeći se samo malo ugrijati. Iznenadio sam se kako je ugodno i toplo ondje dolje. Donio sam još malo suhog lišća i granja da mi bude udobnije i toplije. Osjećao sam se kao u majčinoj utrobi, i u prvo vrijeme moga boravka ondje, samo bih se sklupčao i mirovao. Kako je godina prolazila zasadio sam krumpir i rajčicu u blizini. Jutrom bih slušao pjev ptica, a popodne bih obrađivao povrtnjak. Mislio sam da sam konačno našao svoj mir, pa ne mogu mi više ništa oduzeti, mislio sam.“

„No vrag ne miruje. Jednog dana, baš kada sam se lijepo namjestio u svojoj rupi, jedući svježe šumske jagode ubrane u jutarnjoj šetnji, začujem prodoran glas odozgora i vidjeh nepoznatu, kako se poslije pokazalo, nepriliku: „Ostavio sam vam kantu za smeće“, viknuo je, „da li ćete platiti odmah ili da vam ostavim račun, kanta je 75 kuna, a naknada 50 kuna, ja sam iz komunalnog.“ Odgovorio sam mu da nisam tražio nikakvu kantu i da nemam smeća niti novaca. „Možete se žaliti“, rekao je i brzo nestao.

Nekako ubrzo nakon toga pojavio se još jedan nezvani gost. Rekao je da je s televizije i da je došao naplatiti tv pretplatu. „Svi mi moramo plaćati tv pretplatu“, rekao mi je poučno kada sam mu kazao da nemam tv. „Naši se ljudi toliko trude da tv program bude vrhunski, a to košta i ako želite gledati kvalitetan program morat ćete platiti. Osim toga ako baš nemate tv, imate radio u autu. Nećete mi valjda reći da nemate radio u autu!?“, uskliknuo je likujući. Nakon moga odgovora da nemam auto, naprosto je poludio: „E nećete se izvući samo tako, mi ćemo vas tužiti, svi plaćaju tv pretplatu, ako mogu svi ni vi nećete biti izuzetak!“ Nekoliko dana nakon njega poslali su mi kontrolora, i on je prijetio sudom i s zgražanjem odbacio moju tvrdnju da nemam tv.

Uskoro mi počeše stizati raznorazni računi, opomene brojnih „davatelja usluga“, bili su tu računi za telefonsku pretplatu s stare adrese, komunalna naknada, vode, tv pretplata i ostalo. Svi ti računi su mi dobro došli jer sam s njima mogao lakše zapaliti vatricu ili su mi koristili kao podmetač na koji sam stavljao namirnice za objed izbjegavajući time direktan dodir hrane s golim tlom.

„No ni ta idila nije dugo trajala. Jednog jutra probude me nepoznati glasovi napolju. Sve njih je nadglasavao jedan bučan iritirajući glas s govornom disfunkcijom: „Sve to thleba pohapsiti. Sve te koji khladu dhlžavu. Zbog takvih nama žele oduzeti hlegres i božićnicu koje smo khlvavo zahladili. Neka nešto hlade pa će imati, ***** im mathelina!“ Odmah sam znao da mi je u goste stigao Goli policajac, tip poznat po problematičnom ponašanju. Dobio je nadimak Goli jer je kao od majke rođen trčao po gradu u pol bijela dana radi nekakve oklade. Nakon rata nekim čudom se našao u policiji, no nastavio je praviti ispade, uvjeren je da mu nitko ne može ništa jer ga štiti policijska značka. Više puta sam njega i Špekulu vidio kako u svojim smjenama maltretiraju slučajne prolaznike. Špekula, albino tip, uvijek namrčen, prodorna pogleda i nisko obješena pištolja, dobio je nadimak po tome što…“ Policajci me nisu zanimali pa sam Stipi rekao da se skoncentrira na priču, osim toga pitao sam ga što bi on da je policajac u noćnoj smjeni, noć dugačka, a ništa se ne događa, ne čudi što se često malo zaigraju, ljude treba razumjeti i nije lako raditi njihov posao.

Nastavio je priču: „Izašao sam napolje i ugledao nekoliko ljudi. Bio je tu osim Golog policajca i Špekule još jedan gospodin. On mi je prišao pripomenuvši mi da je iz Porezne uprave i da su tu zbog ovršnog postupka, pokazavši mi Rješenje o ovrsi. Žele pristup svim mojim pokretninama i nekretninama radi ovrhe. Rekoh im da slobodno mogu ući, pokazavši im otvor u zemlji. Ušli su sva trojica, prvi poreznik, potom Goli policajac i na kraju Špekula. Nisu svi mogli stati pa su Špekuli ostale viriti noge iz zemlje, izgleda da su se sva trojica zaglavila. Iskoristio sam priliku i dao si petama vjetra. Trčao sam kroza šumu ni sam ne znam koliko dugo, sve dok nisam stigao do neke rijeke. Bila je magla i u strahu od potjere popeh se na neko podebelo stablo. Krošnja drveta skrivala me je od pogleda odozdol. Gore zaključih da nisam sam, krošnja je bila puna majmunolikih stvorenja. Prema meni su pokazivali dobroćudnost i neki od njih su mi donijeli voća, no nisu prilazili preblizu. Ostavili bi voćne plodove na metar od mene i zatim bi se povukli. Nakon što sam se najeo voća zaspah kao klada. Spavao sam cijelu noć, a onda me probudi panična dreka majmuna. Kad sam otvorio oči nije više bilo majmuna, nekamo su pobjegli, no ispred mene udobno namješten na grani nalazio se pravi klaun, crvena okrugla nosa, naherene narančaste kose, u zelenim hlačama, klaunskim cipelama i u napuhanom plavom sakou. Napokon prozbori, pomalo podvriskujući: „Dobar dan gospodine, mi smo iz Državnog odjela za maglu, prikupljamo porez za maglu, prema našim knjigama vi još niste platili i molimo da ovu obvezu shvatite najozbiljnije i odmah riješite sva vaša dugovanja. To je porez s kojim potpomažemo naše zastupnike u Parlamentu i dakako razvoj Pravne države i Demokracije pa je stoga vrlo bitan. Eto i Rješenja“, pri tome isplazi pogolemu jezičinu na kojoj je pisalo sve od a do ž: „Odlukom Parlamenta donosi se Rješenje da taj i taj mora platiti to i to itd., itd.“ Zabezeknuto sam mu rekao da nemam ništa, nikakvih novaca, ali on je jedra duha veselo odgovorio, svejednako podvriskujući: „Ooo… ma imate, eto pogledajte kako lijepe cipele nosite, malo su zaprljane blatom, ali kada se dotjeraju, očiste, naglancaju dobro će poslužiti nekom siromašnom zastupniku.“ Hitrinom neuobičajenom za obična čovjeka iznenada me je šćapio za lijevu nogu i snažnim trzajem povukao lijevu cipelu koja mu je ostala u ruci. Od njegova trzaja i od nemalog iznenađenja koje mi je priuštio izgubio sam ravnotežu i pao s drveta, tresnuvši glavom od mekano šumsko tlo. Panično sam potrčao glavom bez obzira i onda naletjeh na tebe…

Gledao sam Stipine zamućene zjenice i prazan pogled. Naravno da nisam povjerovao ni u jednu jedinu njegovu riječ. U našoj lijepoj zemlji banke ne oduzimaju kuće građanima, ne daju se samo tako otkazi radnicima i ljudi ne žive u rupama. A što tek reći za Golog policajca, čuo sam za Golog kuhara ali ovo je već pretjerivanje, Goli policajac, što god. I da ti netko dođe u ovrhu, a nemaš ništa i to još u rupi pod zemljom. A klaun i porez na maglu… pa to je već vrijeđanje države. No znao sam da Stipa zapravo nije loš u duši, samo mu je razum malo potamnio, sive sjenke ludila nadvile su se nad njime. Da, Stipi treba pomoći, zaključio sam. Zato mu rekoh da pričeka ovdje i da idem po pomoć, dao sam mu preostalih dvadeset kuna i naredio mu da ne ide nigdje. Nakon što sam se oprostio od Stipe, izašao sam napolje i na putu prema kući nazvao telefonski broj kliničke ustanove specijalizirane za ovakve slučajeve. Rekao sam glasu s druge strane žice da jedan čovjek hitno treba njihovu medicinsku pomoć.

utorak, 3. kolovoza 2010.

Vaskap

00-kula Nakon dvadeset minutnog uspona šumskim putem na brdo iznad Baćindola, ugledao sam je opkoljenu šumom, odmah sam znao da će postati moj predmet obožavanja. Dojmili su me se ti stari, napola srušeni zidovi ulovljeni u nesmiljeni zagrljaj vegetacije. Šuma je rasla u opkopu koji okružuje zidove utvrde, unutar dvorišta pa čak i na samim zidovima utvrde. Ući se moglo samo u branič kulu, a daljnji pristup priječilo je gusto trnje i raslinje. Utvrda je izgledala baš kao da se zaustavila u vremenu prije nekih 500 godina, zaboravljena od ljudi i prepuštena zaboravu i propadanju. Desetak godina poslije Gračanica izgleda kao da je mnogo manja negoli u vrijeme prvog susreta, valjda zato jer je unutar dvorišta i u opkopu sve očišćeno od drveća i korova.

Nedavno su, po prvi puta započeli konzervatorsko-arheološki radovi Muzeja Nova Gradiška s ciljem obnove utvrde. Sve je više izgleda da će ovaj važan spomenik našega kraja, danas blizu samo-urušavanju ipak preživjeti današnje doba i nakon restauracije ponovo pozdravljati ljubitelje kulturne baštine koju su nam ostavili naši preci.

Rezultat je to višegodišnjeg upornog djelovanja E.U. Izvor i P.D. Strmac. Isključivo upornošću ovih dvaju civilnih udruga isposlovalo se od Ministarstva kulture RH da se započne s restauracijom utvrde Gračanica. Dakako treba istaći i doprinose Hrvatskih šuma i njihove udruge koja se uključila u projekt saniranja utvrde. Šumari su pomogli svojim radom već pri prvoj akciji uklanjanja krupnijeg drveća 2002. godine. Široki i potpuno prohodan put koji sada vodi do Gračanice također je djelo šumara jer bez njihove tehnike to ne bi bilo moguće izvesti.

Naši ljudi još nisu navikli na volonterski rad pa se mnogi pitaju čemu se toliko trudimo oko jedne stare ruševine. Jedan moj prijatelj me je u čudu pitao, zašto mi to radimo, jer tko će nam sve to platiti. Nije stvar u plaćanju jer kad pokosite travu u svome dvorištu nitko ne pita tko će to platiti, radite to zbog sebe. Stvar sa Gračanicom je ista, radimo to zbog sebe jer to je naša kulturna baština.

Iznenađujuće je da veliki broj naših građana i ljudi koje poznajem uopće nije čulo za utvrdu Gračanica. Po mome osobnom opažanju 9 od 10 ljudi ne zna ništa o ovoj srednjovjekovnoj utvrdi. Još je iznenađujuće da o Gračanici uopće nema pisanih povijesnih izvora. Ona se nalazi u potpunom povijesnom mraku, nije sigurno tko ju je sagradio, malo je poznato tko ju je i za što koristio.

Zato sam zasukao rukave, malo se potrudio i rezultat je na ovom linku: http://gracanica.pondi.hr/

O Gračanici postoji dosta legendi. Jedna legenda govori o tome da se ispod dvorišta utvrde, duboko ispod zemlje nalazi labirint s brojnim hodnicima, a unutar hodnika zakopano je veliko blago zatvoreno iza čvrste željezne kapije. No to je samo legenda koja nam govori da bi Gračanica mogla biti zapravo „izgubljena“ utvrda Lehovac ili Vaskap, poznata iz povelje kralja Ludovika II.

Ovu priliku koristim da bih pokazao neke fotke sa nedavne akcije gradnje nadstrešnice pokraj utvrde Gračanica za potrebe arheologa iz Muzeja Nova Gradiška. Naravno, na izgradnji nadstrešnice radili su članovi udruga Izvor i Strmac.

01 zagrijavanje

zagrijavanje pred posao

02 najprije treba iskopati rupe

najprije treba iskopati temelje

03 zatim idu glavni stupovi

zatim stupovi

04 i dok neki vrijedno rade

i dok neki vrijedno rade…

05 neki rade tako

…drugi rade ovako

06 posao napreduje

gradnja napreduje

07 naš maneken pokazuje kako se zabija čekić u prst

naš maneken pokazuje kako se čekićem pogađa prst

08 spajanje greda

spajanje greda

09 postavljanje zastave

postavljanje zastave

10 možda izgleda jednostavno ali nije

možda izgleda jednostavno za napraviti, ali baš i nije tako jednostavno kako se čini

petak, 2. srpnja 2010.

Mali, nikada veliki grad

Od pamtivijeka nas uče da je naš grad Nova Gradiška povoljno smješten na glavnim prometnim pravcima između Zagreba i Beograda, kao stvoren za nagli ekonomski razvitak u mnogobrojnim granama industrije i poljoprivrede. Treba samo malo mućnuti glavom, malo upreći mišićima i eto nam pravoga raja na zemlji. No prolazi vrijeme a raj nikako da stigne, zapravo sve je lošije, a nedavno smo mogli pročitati u medijima da Gradiška zajedno sa Ilokom i Županjom dijeli posljednje mjesto po gospodarskoj razvijenosti gradova u Republici Hrvatskoj. I kako sad to, mjesto predodređeno za lijep i lagodan život, a kad ono zapravo puno socijalnih slučajeva? A imali smo kao malo tko u zadnjih devet godina četiri gradonačelnika, takav kapacitet nema čak niti Zagreb, dokazali smo da imamo brojne sposobne kadrove koji mogu preuzeti tako važan zadatak vođenja grada da ih možemo i drugamo izvoziti. Naročito su se za jednoga otimali i lijevi i desni, bio je rođeni lider i moćno je brodio bijelim brodom zvanim Nova Gradiška, hrabro je teturao sinjim morem politike lijevo pa desno pa ponovo lijevo, putnicima je od takve vožnje bilo malo muka i povraćali su, ali na kraju njegove odiseje svi su ipak sretno stigli kući živi i sretni (što su stigli živi). Kakva to sila dakle sprječava da se ova sredina malko razvije i napreduje prema naprijed? Skloni smo za svoje neuspjehe optuživati druge, no bojim se da je u ovom slučaju problem u nama Novogradiščanima samima i našem čudnom mentalitetu.

Mislim da postoje dva glavna razloga zašto je to tako, jedan razlog je netrpeljivost među građanima koja nastaje na temelju međusobnog nepoznavanja i predrasuda o drugome, a drugi razlog je sebičnost i egoizam. Jer čim se netko drzne podići glavu iz mase u smislu da nešto pokrene, organizira, učini nešto s najboljom namjerom za grad naleti kao na streljani na masu onih koji će to dočekati na nož, popljuvati, napasti, tražiti i naći dlaku u jajetu. Jer tko je sad taj? Što sada on hoće? Zar ne može biti kao svi ostali? Gdje je bio ranije kad smo mi to htjeli napraviti…? Dušobrižnicima koji brinu o nama i našem moralu zapravo nije potreban pravi razlog za napade na pojedinca, to može biti političko-ideološke naravi, vjerske, nacionalne, ekonomske ili im se naprosto ne sviđa način na koji ciljana žrtva češlja svoju kosu. Ako tko ima svoj stav o životu i svoj način življenja ili ako ga povežu, čak i protiv njegove volje, na bilo koji način s politikom, nemilosrdno je izložen svakovrsnim napadima. Lijepe mu se raznorazne etikete tipa ljevičar, desničar, padavičar, lopov jer ima, nesposoban jer nema, ateist, liječeni narkoman, neliječeni narkoman, vjerski fanatik, nevjernik, konzervativac, liberal… Glavni akteri takvih ogovaranja su najčešće dobro uhljebljena gospoda i dame, bez previše obaveza i sa osiguranom egzistencijom. Oni misle da su pravo vrhnje i kajmak grada i da su predodređeni da imaju ekskluzivu donošenja suda o drugima (ja sam doduše kao mali, kajmak sa mlijeka bacao u wc školjku i onda puštao vodu, ali bio sam mali), a zapravo je pravi razlog napada na pojedinca čista malograđanština tj. neodoljiva potreba za ogovaranjem različitih od sebe, začinjena ljudskom zlobom, zavišću i vlastitom glupošću. Jer čovjek je čovjeku vuk, a Novogradiščanin je Novogradiščaninu još veći vuk. A tako je malo potrebno da se ljudi bolje upoznaju i sprijatelje.

Nedavno sam saznao da jedan ugledan građanin, ugledan već samim time jer radi ugledan uredski, dobro plaćeni posao, širi maštovitu ali ružnu pričicu da sam drogeraš, te da sam lopov, te da sam bio i u zatvoru, te da imam izvanbračnoga sina te ovo te ono. Činio je to samo iz jednog, njemu opravdanog razloga, nije me poznavao i umislio je da sam pristalica suprotne političke opcije od one koju on zastupa. Nimalo mi se nisu svidjeli epiteti koje mi je prišio ovaj uglednik pa sam jednostavno odlučio popričati sa njim u četiri oka. Naravno namjera mi je bila samo porazgovarati sa čovjekom i razriješiti određene nejasnoće između nas, korektno i na pristojan način, nije se između nas dvojice ispriječilo neko nevino žensko stvorenje pa da pitanja i odgovore moramo rješavati šakama, radilo se samo o nesuvislom oblajavanju moga lika od strane osobe koja me dobro ne poznaje. Nakon što sam ušao u njegov lijepo sređeni ured, nalik dnevnoj sobi, zauzeh odlučan gard i započeh onako štono bi se reklo „in medias („t“)res“; „Gospodine nisam vam ja nikakav drogeraš, o toj skupini ljudi imam jednako mišljenje kao o političarima ili dezerterima! Osim toga ne kradem, evo vam moj OIB pa ćete vidjeti da nemam nikakve imovine… a što se tiče zatvora ni tamo nikad nisam bio, čak niti u posjeti, mada preko zime ne bi bilo loše koji puta tamo otići odmoriti se na tri mjeseca, znate, uštedi se na struji, ogrjevu, a onima u Remetincu nije uopće loše, oni bolje žive od većine radnika. A ako pak mislite da imam izvanbračnoga sina, molim lijepo da me upoznate sa njime jer ja nemam pojma da on postoji!“ Ispucao sam ovo kao iz revolvera, a on se nakon nekoliko sekundi zatečenosti, nakon što je shvatio tko je zapravo nepoznati posjetitelj, stao ispričavati; „Oprostite, oprostite… nisam ja tako mislio… nisam namjeravao… znate… a vi niste uopće u politici?... nisam znao… ja vas zapravo niti ne poznajem baš najbolje, zapravo vi ste mi uvijek bili vrlo simpatični… znate… ma sjedite… želite li nešto popiti… ma evo odmah ću vam nešto donijeti…

Zadržao sam se kod njega oko dva sata, prošli smo raznorazne teme o svemu i svačemu, prštala je ljubaznost i dodvoravanje s obje strane, otkrili smo da imamo mnogo toga zajedničkoga, slizali smo se toliko da smo si otkrili neke male tajne o sebi: „Znate ja vam imam veliku kolekciju leptira, sakupljam ih već godinama, vidjet ćete jednom kada dođete kod mene…“ reče, „samo nemojte to nikome pričati jer se bojim onih zaštitara za životinjska prava, ako čuju gotov sam, znate, ne smijete više ni muhu ubiti, a da vam jedan takav ne skoči za vrat…“ „Ma budite bez brige neću nikome reći, to su ionako štetočine… mislim na leptire…“ uvjeravao sam ga; „ja vam pak volim ruže, uzgajam ih i sadim gdje god stignem, puno mi je dvorište ruža i cvijeća, samo nemojte to nikome pričati, znate… to muškarcima baš ne pristaje… da vole cvijeće“. „Ma ne bih ja nikome o vama nikada ništa loše kazao, možete biti uvjereni da iz ovog ureda neće izaći niti jedna jedina ružna riječ o vama, možete imati potpuno povjerenje u mene“, odgovori mi kao da je već zaboravio što je pričao o meni. I tako smo ljubazno ćaskali sve dok u jednom trenutku nisam samoga sebe ulovio da zajedno sa uglednikom, ogovaram treću osobu, jednoga našega sugrađanina o kome ja nisam znao mnogo, a on čini mi se još manje. Bio je to trenutak da prekinem razgovor i krenem kući. Oprostili smo se kao pravi prijatelji, uz srdačno rukovanje i obostrane diskretne naklone.

O sebičnosti i egoizmu ne želim niti pričati, toga je oduvijek bilo previše. Potreban nam je altruizam i nesebičnost, tolerancija, razumijevanje, a tu smo u deficitu. No zato imamo primjer altruizma kod naših gradskih vijećnika, naše gradske elite, naših svjetionika što nam svijetle u mraku. Svakoga mjeseca jedanput ili dva puta oni se sastaju u gradskoj vijećnici, hramu demokracije grada Nova Gradiška i vijećaju. Ovim uvaženim i nadasve vrijednim predstavnicima građana posao nije nimalo lak i jednostavan. Po nekoliko sati moraju sjediti u zagušljivoj vijećnici i voditi žestoke bitke sa oporbenim zastupnicima. Mozak mora biti bistar, a jezik oštar kao britva, jer ovdje na ovom svetom mjestu vodi se borba za boljitak nas građana. Npr. kada vladajući pokušaju dovesti strani kapital i izgraditi tvornicu u gradu, oporba lucidno pronalazi sve slabe strane projekta i raskrinkava vladajuće, em' papiri nisu zakoniti em' bi novoizgrađena firma zagađivala okoliš em' bi se samo iskoristili i eksploatirali naši građani. I tako eksploatator uvijek vrlo brzo odustane od bilo kakvih projekata u gradu, prije negoli nastane velika šteta po grad. Nakon četiri godine događa se ista priča, kada oporba preuzme vlast, a vlast postane oporba, tada bivša vlast vješto razotkriva nepravilnosti u projektima trenutno vladajućih.

No jednom se u ovom hramu istinske demokracije ipak dogodilo čudo, a svi su uvaženi zastupnici u mah zajednički podigli ruku, svi su se složili oko jedne stvari. Radilo se o Odluci o plaćama zastupnika Gradskog vijeća. Odlukom je doneseno da zastupnik za jednu sjednicu koja traje 4 – 5 sati primi dnevnicu od 450,00 kn neto, predsjednik kluba prima 550,00 kn neto, a sam predsjednik Gradskog vijeća dobije 700,00 kn neto. Iz ovoga se vidi da naši gradski vijećnici zbog nas poput pravih samopregalaca streme prema europskim standardima i da nas vode u pravome smjeru boreći se za europske dnevnice. I što je sada tu altruistički, netko će se pitati, otuđiš pare od radnika i strpaš sebi u džep? E pa postoji članak 13. spomenute Odluke koji omogućava da se ovaj teškom mukom stečeni novac daruje u dobrotvorne i humanitarne svrhe! Za sada nisam čuo da se makar jedan vrli zastupnik odrekao svoje dnevnice u korist siromašnih, no treba vjerovati u njih, siguran sam da će i njima krenuti jednog lijepog dana, a tada bi sunce moglo osvanuti i svima nama ostalima.

četvrtak, 20. svibnja 2010.

Molimo da svoje smeće odnesete sa sobom

Zazvonio je mobitel: „Jel' ideš s nama, krećemo prekosutra“, začuo sam glas s druge strane slušalice. Bez razmišljanja sam pristao, to sam zapravo obećao dečkima još prije godinu dana, a sebi obećavam već duže vrijeme. Brzo sam spremio potrebne stvari za put, čačkalice, kekse, žvakaće gume i još neke sitnice. Iz Gradiške smo automobilom krenuli u 7 sati, prošli Gorski Kotar, Liku, kod Karlobaga skrenuli lijevo i zaputili se prema Starigradu. U Starigradu smo bili u 15'40 sati. Malo smo prošetali gradom, sjeli na plažu, smočili noge u moru, prezalogajili i nešto popili. Iza naših leđa, djelomično prekriven oblacima, gordo se uzdizao naš pravi cilj putovanja, njegovo veličanstvo Velebit.

Cilj prvog dana putovanja bio je planinarski dom Paklenica na obroncima Velebita. Da bismo stigli do njega trebalo je prijeći stazu koja vodi kroz kanjon rijeke Velike Paklenice u nacionalnom parku Paklenica. Stazom se može samo pješice, na konji ili magarcu. Pješačenje traje dva sata, a visinska razlika staze je 400 metara. Mnogi vele da je ovo najljepša planinska staza u Hrvatskoj. Šetnja nije lagana, premda je ovo široka staza koju su stoljećima stvarali žitelji sa obronaka planine, ali za ono što se može vidjeti na stazi opkoljenoj zidovima kanjona, vrijedi se oznojiti. Put vrluda nekoliko puta presijecajući rijeku Veliku Paklenicu po kojoj je kanjon dobio ime. Prolazimo pokraj starih mlinova na rijeci, mnogobrojnih slapova, nekoliko izvora pitke vode i jedinstvenog krajolika. Nakon što smo prošli Lugarnicu znamo da je blizu planinarski dom. U netaknutoj prirodi, iznad staroga mlina, podno vrhova Velebita, nalazi se Planinarski dom Paklenica. Zrak je čist, a pogled na planinu zaklanja nam gusto drveće. Dom može primiti 50 osoba za noćenje, a gotovo cijele godine u domu živi domar koji se brine za dom i goste. Na jednoj drvenoj tabli piše, na prvi pogled pomalo nespretan natpis, „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“. Mi smo taj dan bili jedini gosti. Ovdje ćemo prespavati, a sutra ujutro krećemo malo dalje. Krajnji cilj je Vaganski vrh, na visini od 1758 metara to je najviši vrh cijeloga Velebita, za samo 73 metra niži od najvišeg vrha Hrvatske, Dinare.

prema planinarskom domu

Zapravo kada smo krenuli iz Gradiške nisam baš znao kakav je plan niti to da ćemo se penjati baš na najviši vrh Velebita. Moji najviši planinski dometi do sada su Slavča sa svoja 173 metra visine, malo sam lunjao po Psunju i Papuku i to je gotovo sve. Gdje se uostalom može planinariti u Slavoniji, pitam se ja. No pouzdavao sam se u svoje prijatelje, prekaljene planinare, Igora, Dadu i Stjepana. Oni su prije dvije godine za nepunih petnaestak dana prehodali cijeli Velebit, prije godinu dana posjetili su Dinaru i Risnjak, sada je na redu Vaganski vrh, mjesto koje su zaobišli na zadnjem posjetu Velebitu. Uza takvu ekipu nisam morao brinuti ni za što.

najteži dio puta

Krenuli smo sutra ujutro u 8'30 sati, stazom nazvanom Lipa staza. Visinska razlika od doma do vrha jest 1200 metara, a trajanje puta je 4 sata i 30 minuta penjanja pod strmim kutom. Onaj tko je ovu stazu nazvao Lipom stazom doista je imao smisla za humor jer uspon je vrlo naporan, ali je zato pogled koji puca sa staze jednostavno veličanstven. Na početku nas je put vodio kroz gustu šumu po skliskome lišću, mokrome od kiše. Na jednom dijelu staze zastajemo da bismo vidjeli more i otoke ispod nas. Primjećujemo da se iznad nas nadvio taman oblak, ali otoci i obala su i dalje obasjani suncem. Nastavljamo dalje i izbijamo na kameniti dio staze, goli krš, kamenje je sve sitnije tako da nam noge upadaju u sve sitniji sipar. Po takvom terenu je teško gaziti, sporo napredujemo. A tada ulazimo u oblak, vidljivost je slaba i vrh se ne vidi. Započinje kiša, vjetar i sitan led. Sklanjamo se od nepogode ispod obližnjih kamenih gromada. Nevrijeme se jednako brzo stišalo, nastavljamo put nakon dvadesetak minuta. U 12 sati i 10 minuta penjemo se na sam vrh grebena planine. Na drugoj strani čeka nas iznenađenje, goleme plahte snijega posute po cijelom krajoliku. Još nismo na vrhu, ali slijedećih 45 minuta koliko nam je trebalo do vrha hodamo po više-manje ravnom i travnatom terenu ispresijecanom dijelovima pod snijegom. U 13 sati vrh je naš. Hladan vjetar brije, ali nitko se ne obazire jer pogled dolje je nevjerojatan. Ostajemo na Vaganskom vrhu oko sat vremena, nigdje nam se ne žuri. Boje se prelijevaju od bijele, sive, crne, zelene, plave. U jednom trenutku izlazi sunce i boje se mijenjaju, dolje na samom dnu prostire se Lika. Na drugoj strani bi trebalo biti more, ali ne vidi se zbog naoblake.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

pogled s vrha

U dom smo se vraćali drugim putem, preko Babinog jezera, Bukovom stazom. Doživljaj je jednako lijep i naporan. Nekoliko stotina metara od doma nailazimo na zaselak Ramići. Ovdje cijeli svoj život žive baka i djed Ramić, oboje preko 80 godina. Postali su jedna vrsta turističke atrakcije. Oni dočekaju umorne planinare, malo popričaju sa njima i požele im sretan put. Zatekli smo samo baku jer djed je otišao dolje u nabavu. Baka nas je ponudila dobrom lozom od koje me je odmah prošla bol u koljenu. U domu smo u 17 sati i 45 minuta. Bio sam umoran, boljele su me noge, ali nije mi žao niti jednog učinjenog koraka. Želim to ponoviti.

Kada sam došao kući u Novu Gradišku um mi je bio čist, a tijelo opušteno kao da pliva u vakuumu. Uključio sam računalo i pokrenuo Internet Explorer radi vremenske prognoze, a onda sam nehotice naletio na bezbrojne političare, svemoćne fiškale, prebogate sindikaliste, duhovnjake, raznorazne celebrity-e i na sve ostale bolesti današnjeg društva. Tek sad mi je bio jasan natpis „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“, napisan na drvenoj ploči na Planinarskom domu Paklenica. Prestrašen destrukcijom sadržaja isključio sam računalo, plašeći se da će iz mene nestati sva pozitivna energija. Započeh planirati novi odlazak iz takozvane civilizacije, nastojeći sačuvati što duže svježim svaki trenutak proveden u okruženju netaknute prirode Velebita.

petak, 16. travnja 2010.

Di si bija kad je grmilo

Otkako sam 2002. godine u čistkama Partije dobio otkaz, tražim posao. U tih proteklih devet godina uspio sam skrpati godinu dana i deset mjeseci radnog staža u firmi koja je vrlo brzo nakon moga zaposlenja neslavno propala. Išao sam na razgovore za posao, no za vrijeme razgovora sam primijetio da se nešto neobično događa u odnosu poslodavaca prema meni. Gledali su na mene kao da gledaju kakvu rijetku pticu čudna kljuna, prošaranu duginim bojama po cijelome tijelu koja se u naše životno stanište uopće ne uklapa. Ti pogledi su naročito bili izraziti u trenucima dok su me kriomice promatrali misleći da ne primjećujem njihove radoznale poglede. Svi su bili ljubazni i dirljiva je bila njihova pažnja, ali svi su me glatko odbijali uz obrazloženje da su izabrali drugog kandidata i uz želju da imam više sreće drugi put kod nekog drugog poslodavca. Očito je da sam ili ja ili moj životopis imao neki feler koji je odbijao poslodavce. Nakon temeljitijeg promatranja životopisa, otkrih grešku veliku kao kuća. Stavio sam u životopis podatak da sam hrvatski branitelj. Izjava o vlastitom sudjelovanju u Domovinskom ratu stvara podjednak efekt na poslodavca kao da ste u životopis unijeli informaciju da ste određeno vrijeme proveli u Vrapču na liječenju. Drugim riječima, nema šanse da dobijete posao. Brzo ispravih ovu grešku prebrisavši taj dio životopisa. I dok sam se veselio činjenici da me više nitko neće samo tako otpiliti na natječaju za posao, pročitam u novinama da je na internetu objavljen registar branitelja kome može pristupiti cjelokupna javnost, uključujući i poslodavce.


Francuski jezik za naše glagole pobjeći, napustiti, ostaviti ima jednu riječ; déserter. Glagol déserter, na hrvatskom jeziku slobodno može značiti i političar na visokom položaju. Žalosno je što od takvih dušobrižnika koji su 1991. godine pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada joj je bilo najteže i nisu odradili najvažniju dužnost za Domovinu, a to je obrana Domovine od okupatora, sada stižu najglasnije pritužbe prema braniteljima i zahtjevi za javnom objavom registra. Mogu zamisliti dvojicu najglasnijih, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića kako u jedanaestom mjesecu 1991. godine čuče u nekom sigurnom podrumu u Zagrebu držeći se za ručice. I dok im se koljena tresu od straha Ivo hrabri Zorana: „Mali, sve će to brzo završiti, samo moramo biti strpljivi i tihi da nas tko ne primijeti, teška su vremena i valja preživjeti.“ Zoran je u to vrijeme, prema svojoj nedavnoj izjavi, bio premlad za rat, imao je tek 25 godina, a Ivo je vjerojatno morao paziti na dobroga sudruga u nevolji.


Zapravo ova slika se odnosi na većinu današnjih političara i na lijeve i na desne jer je većina pobjegla, napustila, ostavila Hrvatsku u to doba. Ja zapravo još nisam shvatio razliku između lijevih i desnih, između Partije i Zajednice, oni su mi na dlaku jednaki. Podsjećaju me na dvije nogometne momčadi koje bjesomučno igraju jedna protiv druge za prestiž i prvo mjesto na tablici. Igra je prljava i brutalna, ali u igri je novac slava i moć. Često se dogodi da jedan igrač prijeđe u drugi tabor i pri tome dobro zaradi. Kada ih nitko ne vidi ispod tribina, u svlačionici, igrači obje momčadi se međusobno druže i prijateljski raspravljaju. S druge strane su navijači od čijih para igrači žive. Navijači protivničkih momčadi se ne podnose, vrijeđaju se međusobno i često između njih dolazi do sukoba. Navijače ponekad ispegla policija, ponekad završe u zatvoru i naravno moraju kupiti ulaznice da bi gledali svoje nogometne timove. Navijači baš i nemaju neke koristi od svojih nogometnih momčadi.


Copy of 001ggff


Nakon objave registra pomirio sam se sa činjenicom da više nemam šanse da ću pronaći posao kod nekog poslodavca. Zbog toga sam potaknut brojnim novinskim napisima o raznoraznim povlasticama branitelja odlučio raspitati se na koje mi to povlastice imamo prava. Uputio sam se na treći kat općinske zgrade. Na vratima je pisalo nešto kao ured za branitelje ili tome slično. Također je pisalo da sa strankama rade ponedjeljkom, srijedom i petkom, a pauza je od 10'30 do 11'00 sati. Bio je utorak oko 10'45, no vidio sam da se iza zamagljenih staklenih vrata nešto pomiče te uđoh. Rekoh službeniku da sam sve pročitao što piše na vratima i da ga neću dugo smetati, „želio bih samo pitati koje povlastice i prava imaju branitelji“. Bio je vrlo ljubazan i odmah mi je započeo objašnjavati što trebam za ostvarivanje mirovine. Prekinuo sam ga sa tvrdnjom da sam zdrav i da sam malo premlad za penziju i da me zanimaju samo poticaji za samozapošljavanje. I dalje vrlo ljubazno, uputio me je u Centar za socijalnu skrb. U Centru nisam našao službenika zaduženog za branitelje jer je bio na terenu. Zato mi je jedan drugi službenik stručno objasnio da još nema ništa za branitelje i da treba biti „strpljiv, čekati i pratiti“, dok Vlada ne donese novu odluku o braniteljskim pravima. Dakle opet ništa, opet pušiona.


Zapravo moram priznati da sam jednu povlasticu ipak iskoristio. Dobio sam braniteljske dionice, ali morao sam ih vrlo brzo prodati da bih došao do novčanih sredstava za podmirivanje režija. Za dionice sam isplaćen s vrtoglavih sedam tisuća kuna. Usporedbe radi, savjetnik Predsjednika Republike svojim marljivim radom toliko zaradi za tjedan dana.


Nisam protiv objave registra branitelja o čijoj objavi trebaju odlučivati isključivo branitelji, a ne dezerteri, premda mislim da objava neće baš ništa promijeniti. Žuti tisak će imati o čemu pisati još neko vrijeme, narod će se međusobno svađati i optuživati, sve dok se na pomolu ne pojavi neki novi, sočniji skandal, dobro smišljen i napuhan od strane medija.


Ono što mene zanima jest registar koji još nitko nije sastavio. To je popis onih koji danas pozivaju narod za vrijeme političkih izbora da ispune svoju domoljubnu „glasačku obvezu“ i koji su netragom pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada su imali priliku iskoristiti svoju braniteljsku dužnost.



napisao Ninko Kapetanić


nedjelja, 4. travnja 2010.

Posveta proljeću

Nakon duge, tmurne zime, kratkih hladnih dana koji su nam najčešće donosili smrzavicu i depresiju, u svom punom sjaju, toplo i puteno stiglo nam je proljeće. Život je eksplodirao, ptice pjevaju svoje stare himne, voćke pupaju, zumbuli mirišu, bumbari zuje, čukci se naganjaju, žuti tisak piše o novim viđenjima Gospe i „vidiocima“ predebela novčanika, jedan svećenik spaljena mozga i propale pjevačke karijere, predlaže postavljanje križa na dno mora, ne bi li valjda i ribe bile bliže bogu. Kršćanski vjernici na veliko troše i kupuju u supermarketima da bi si osigurali uz obilan stol i pun želudac, što dostojniju proslavu svoga najvećeg praznika. Boje se jaja koja simboliziraju Kristov uzlazak iz groba. Dolazi Uskrs, a većina vjernika niti ne sluti odakle zapravo porijeklo Uskrsa.

Dolazak proljeća, odnosno proljetnu ravnodnevnicu ljudi su slavili oduvijek. I danas Iranci i Kinezi početkom proljeća slave svoju Novu godinu, Židovi slave Pashu, a kršćani Uskrs. Slavljenje proljeća je religioznog karaktera i potječe iz drevne Mezopotamije od prije 5000 godina. Mit nam pripovijeda o dvoje bogova, Tammuzu simbolu vegetacije, rođenom od djevice, te boginji Ištar, boginji plodnosti, ljubavi i braka. Ištar se zaljubljuje u Tammuza, no on umire i odlazi u podzemni svijet gdje se vjenča sa boginjom podzemnog svijeta Ereškigal. Ištar je ljubomorna i zaljubljena te odlazi u potragu za svojim ljubavnikom u podzemni svijet. Moćna Ereškigal baci na Ištar 60 bolesti što uzrokuje nestanak plodnosti na zemlji te glad, bolest i smrt. U to se umiješaju ostali bogovi pa bog pravednosti i sunca Šamaš, naredi Ereškigal da oslobodi Ištar. Ištar se vraća na zemlju donoseći novi život i uskrsnuće prirode, zajedno sa Tammuzom u liku novorođenčeta. Ova priča simbolizira nestanak vegetacije za vrijeme zimskoga godišnjeg doba i ponovno „uskrsnuće“ i bujanje prirode u proljeće.

tammuz

S vremenom se ovaj mit postepeno razvijao i proširio na mnoge narode, miješao u kotlu kultura s drugim mitovima te dospio na zapad u mnogobrojnim inačicama (Val i Astarta, Adonis i Afrodita, Atis i Sibela, Oziris i Isis, Saturn i Venera). Osim toga u babilonskoj mitologiji jaje je bilo sveti simbol boginje Astarte koja se rodila iz jajeta. Stoljećima prije pojave Krista i slavljenja Uskrsa, ljudi su u proljeće razmjenjivali obojena jaja simbolizirajući time plodnost i rađanje, slaveći dolazak proljeća. Astarta je bila boginja jutarnjeg svijetla i proljeća i ne treba naglašavati njezinu sličnost sa Ištar.

U Bibliji nema spomena o proslavljanju Uskrsa niti o datumu Kristovog uskrsnuća. Za to su se pobrinuli biskupi godine 325. na Prvom ekumenskom crkvenom saboru održanom u Niceji u današnjoj Turskoj. Između ostaloga donijeta je odluka o datumu slavljenja kršćanske Pashe. Odlučeno je da se Uskrs slavi na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Taj datum je određen ne samo zbog židovske Pashe već i zbog toga što je u narodu još uvijek ostalo vjerovanje u poganske svetkovine i običaje vezane uz dolazak proljeća. Na taj način se željelo suzbiti pogansko vjerovanje i nametnuti slavljenje kršćanskog praznika početkom proljeća.

I tako je najveći kršćanski praznik preuzet iz starijih, poganskih religija koje su slavile dolazak proljeća i samo je prekriven kršćanskim velom, baš kao i niz drugih elemenata od kojih se kršćanstvo sastoji. No to nije bitno, nisu važna uvjerenja, njih je ionako previše na svijetu i previše se ratova zbog njih vodilo. Važnije je razumijevanje među kulturama, rasama, vjerama te tolerancija i altruizam među ljudima prije svega, što znači nesebično pomaganje drugima bez primisli na bilo kakvu korist ili nagradu pa i onu nagradu vječnim i sretnim životom u rajskim vrtovima nakon smrti.

Zato svima čestitam dolazak proljeća i Uskrs kojega će ove godine i katolici i pravoslavni neuobičajeno dočekati na isti datum. I dakako ne treba zaboraviti na šunku, kuhana jaja, francusku salatu i mladi luk te posvetiti tim delicijama pažnju koju zaslužuju.

petak, 19. ožujka 2010.

Bedž (povodom svjetskog Dana voda, 22. ožujka)

water-conservation-small1


Nedavno, vračajući se s godišnje skupštine „Ekološke udruge Izvor“, na koju sam imao čast biti pozvan kao gost, susretoh već skoro pred svojom kućom, jednog poznanika. Pozvao me je na piće, a ja premda sam bio spreman samo za dom i krevet, iznenadivši samoga sebe, pristadoh na njegov poziv. Poznanik je bio jedan od onih znanaca koje odnekud poznajete, ali se nikada niste previše družili, niti mnogo razgovarali sa njime pa ne znate ni s čime se bavi niti što mu je u glavi.

Zauzeli smo mjesto za šankom u obližnjoj konobi. Upitao me je: „Što radim, od kamo idem?“ Odgovorih mu da sam bio na skupštini „Eko udruge Izvor“ i pokazah mu bedž sa eko sadržajem koji sam tamo dobio. „Ma jebeš to, ja se bavim ozbiljnim stvarima, mene ti to ne zanima!“, oštro mi uzvrati. Tek tada primijetih da je popio koju čašicu više te shvatih da se druženje sa poznanikom može naglo zakomplicirati i da ću njegov narogušeni stav promijeniti samo uz veliku dozu stoičke strpljivosti i odmjerene diplomacije. Zato naručih kavicu, on je naravno nastavio žuljati po „Žuji“.


„Pa dobro“, rekoh mu oprezno, „ne možemo se svi baviti velikim i važnim stvarima. Sa čime se ti to zapravo baviš?“ „Ja odgajam djecu, radim samo zbog njih i nemam vremena za druge stvari!“, reče još uvijek odrješito. „Želim da mi djeca budu sretna, zadovoljna i zdrava, zato radim po cijeli dan, eto od jutra pa sve do sada“. Kazaljke sata pokazivale su 22 sata i 17 minuta…


„Dakle obiteljski čovjek“, pomislih, pa nastavih glasno:“Čuj, mi se onda zapravo slažemo u svemu. I ja mislim da briga o potomcima i ono što ćemo im ostaviti u nasljedstvo treba biti najvažnije svima nama. To je upravo ono čime se bave ekolozi, i njima je cilj da tvoja djeca budu vesela, zdrava i čila.“ Nisam mu želio pričati o kiselim kišama u dalekoj Amazoni, otapanju leda i polarnim kapama na Antarktiku, niti o fitoplanktonima u dubokim morima, „jer to je negdje drugdje i to se događa nekome drugome, a ne nama“, zato odmah prijeđoh na domaće teme.


„Živimo u čistom gradu, bez industrije, što nije baš dobro zbog brojne sirotinje koja pokušava preživjeti, ali sve ima dobru i lošu stranu, ako ništa drugo barem se možemo pohvaliti da udišemo zdrav, nezagađeni zrak“. „I tako“, rekoh, „zdravo udišemo ali svejedno je u našem kraju veliki broj oboljelih od kancerogenih bolesti. Jedno vrijeme smo, čini mi se, bili po prosjeku oboljelih prvi u Hrvatskoj. Zdravo udišemo, ali nezdravo pijemo. Pijemo nezdravu vodu, a voda čini 75% našeg tijela. Voda je neophodna našem organizmu, služi kao otapalo u stanicama, regulira temperaturu, rastvara štetne i otpadne tvari u našem tijelu, voda je doslovno život. No ako pijemo nezdravu vodu, voda može postati štetna za zdravlje i opasna po život.“


„Voda koju piju naši sugrađani stiže iz Bačice, akumulacijskog jezera podno Psunja u koje se voda nakuplja kišom, otapanjem snijega, raznim pritocima i kanalima. Vodu treba dodatno obraditi i pročistiti za upotrebu, a to znači klorirati, mikrofiltrirati, ozonizirati i tako dalje. Na ovaj način se nastoje ukloniti razna onečišćenja u vodi kao što su nitrati, teški metali, živa, azbest, krom, aluminij, arsen, kadmij, pesticidi, herbicidi, bakterije i virusi. Topljenjem snijega i kišom ove štetne tvari se miješaju sa vodom i direktno unose u naša jezera, rijeke, izvorišta, vodocrpilišta i bunare. Pritoci oko Bačice zatrpani su tonama nepropisno odbačenog štetnog otpada iz kućanstava: hladnjaci, televizori, akumulatori, automobilske gume i stari neispravni automobili, biološki otpad, dječje (iskorištene) pelene, plastične vrećice, plastične boce, bačeni baterijski ulošci. Naročito su štetni po zdravlje baterijski ulošci na bazi nikal-kadmij. Baterijski uložak može dugotrajno onečistiti pitku vodu, a u kontaktu sa vodom dolazi do stvaranja kadmijevog sulfata, kemijskog spoja koji je vrlo kancerogen. Drugim riječima odbacivanjem otpada u prirodu i intenzivnom poljoprivredom u kojoj koristimo veliku količinu umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida trujemo sami sebe jer svi ti otrovi kroz zemlju odlaze ravno u vodu koju pijemo“




„No to nije sve, takva zagađena voda pročišćava se klorom. Klor se koristi da bi se uništili štetni mikroorganizmi, on je vrlo efikasno sredstvo za ubijanje, koristio se kao bojni otrov u Prvom svjetskom ratu. Klor treba vrlo oprezno koristiti jer reakcijom klora i organskih tvari u vodi mogu nastati kancerogene tvari kloroform i ugljik-tetraklorid. Nestručnim korištenjem klora i bacanjem prekomjernih količina u vode i bunare možemo si nanijeti više štete nego koristi. No ni to nije sve. Cijevi kojima voda stiže do nas mogu biti dotrajale uslijed godina korištenja i u njih mogu prodirati štetne tvari. Cijevi same po sebi mogu biti opasne po zdravlje, ako se radi o olovnim ili azbestnim cijevima, a svi znamo da su se nekada koristile upravo cijevi od takvih materijala“


„Želimo li kvalitetan i dug život moramo pripaziti na vodu koju pijemo. Ne moramo biti članovi raznih ekoloških organizacija da bismo učinili nešto dobro za prirodu i za sebe same. Dovoljno je samo malo promijeniti svoje navike, učiniti maleni napor, baciti otpad tamo gdje je uređeno mjesto za otpad i učiniti ćemo mnogo za svoje zdravlje i za naraštaje koji dolaze.“


Nakon moga nadahnutog izlaganja, poznanik se zamišljeno zapiljio u jednu neodređenu točku u prostoru, a onda je prozborio: “Daš mi taj bedž, moram nešto reći ženi kad dođem kući. Sigurno je ljuta što me još nema. Reći ću joj da sam bio na tom sastanku… pa mi zato treba bedž“


Mogao je ženi jednostavno reći ono što je i meni rekao, da se zadržao na poslu i da je radio malo duže. Tko zna, možda mu ne bi povjerovala. I tako sam ostao bez bedža, ali to sam smatrao svojom pobjedom.


recyclesymbol10

ponedjeljak, 22. veljače 2010.

Povratak na Ljetnu

Započelo je početkom osamdesetih godina u Domu omladine. Tadašnja organizacija SSOJ u Novoj Gradiški (čitaj Savez socijalističke omladine Jugoslavije), dobila je Omladinski na korištenje. Mjesto je izgledalo derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Naravno zidovi su bili klasika, u bijelo obojeni i prepuni raznih parola tipa „moja kultura je kontrakultura“ i sl. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala. No znali smo se ugrijati na druge načine. Omladinski je bio specijaliziran za žestoku glazbu; rock, punk, alternativu i new wave, dakle slušala se samo napredna i kulturna glazba, za što su ponajviše zaslužni dj Puž i poslije dj Toma. Ubrzo nakon otvaranja, klub postaje kultno mjesto u ovom dijelu Slavonije. Privlačio je ljude iz Požege, Kutine, Novske i okolnih naselja. Klub posjećuju kreativci različitih interesa. Razmjenjuju se informacije o glazbi, umjetnosti, književnosti, filmu. Nastaju prvi novogradiški new wave bendovi, radi se na alternativnim kazališnim predstavama.

Negdje oko 1986. godine Omladinski zatvaraju radi preuređenja. Ponovno je otvoren nakon godine dana radova. Sređen je izvana i iznutra, nova stakla, krov, lijepo okrečeni zidovi, postavljeni radijatori, uređen je sanitarni čvor, ali mjesto istoga trena gubi svoj identitet. Dolaze neki novi dj-i koji puštaju beskrvnu limunadu… naglo prestaje interes za Omladinski i on s vremenom tone u prosječnost i zaborav.


Scena prelazi na Ljetnu pozornicu, a glavni inicijator su ljudi iz OKT-a (čitaj Omladinski klub tehnike). I dalje se sluša sjajna urbana glazba, kao dj nameće se Šašo, čovjek uvijek spreman za eksperimente, otvoren za nove stvari. Prolazi još nekoliko plodnih godina, a tada eto nam rata.

Nakon rata bio sam u ekipi koja je pokrenula novu Ljetnu. Dosta novih ljudi, glazba je nešto mekša i razvodnjenija, ali nakon ratnog mraka sve nam je odgovaralo. Zapravo Ljetna je tada bila jedino mjesto gdje se moglo izaći u Novoj Gradiški. Zato sam bjesnio na službenika policije nadležnog za rad ugostiteljskih objekata i klubova, Ljetna je dobila dozvolu za rad do 23 sata i ni minutu više.

Odhajao sam slijedeće godine nekim svojim putovima pa više nisam bio dio ekipe s Ljetne, no i dalje sam navraćao na to mjesto. Ljetna je radila sve duže, prolazilo je vrijeme, glazba se mijenjala, rađali su se novi dj-i, novi glazbeni žanrovi, ljudi su se zabavljali, a onda je policija započela sa svojim racijama. Sjećam se da su jednom upali na Ljetnu i tražili da muški stanu na jednu stranu pozornice, a ženske na drugu stranu. Nakon što ih nitko nije poslušao, puštali su na izlazu jednu po jednu osobu, svima pregledavajući iskaznice. „Sumljivce“ su odvodili sa strane i pregledavali im džepove i osobne stvari. To me je podsjetilo na nacističku Njemačku. Usput ću spomenuti da je taj isti dan Ivan Pavao II prvi puta posjetio Hrvatsku.

Godine 1998. radio sam u gradskoj upravi na zaprimanju akata, kada mi je u ruke stigao dopis iz MUP-a. Tražili su hitno zatvaranje Ljetne pozornice jer je u blizini pozornice, tj u gradskom parku, pronađena upotrjebljena narkomanska šprica. Premda nikada u svojim racijama policija nije ništa slično otkrila na Ljetnoj pozornici, veleumno su, instinktom rasnih detektiva na tragu Sherlocka Holmesa, došli do zaključka da šprica potječe upravo od posjetitelja Ljetne.

Nakon zatvaranja Ljetne, Gradiška je ostala bez mjesta na kojemu se stvarala underground kultura. Grad se poseljačio, nestalo je rocka sa novogradiških ulica, sve je više birtija iz kojih tutnji Dara Bubamara ili Ceca, žena ratnog zločinca koji je palio i pljačkao po Hrvatskoj. Umjesto razmjenjivanja informacija o kulturi, glazbi i sličnih stvari, posjetitelji ovih mjesta razmjenjuju udarce šakama, extasy i ostala poticajna sredstva za zabavu i druženje mladih u slobodno vrijeme, a tulum nije kako treba ako na podu nema dovoljno stakla od razbijenih pivskih boca i čaša na koje, ako ne pazite, možete izrezati vene na nogama i završiti na hitnoj. Nerijetko ćete dok prolazite gradskim korzom čuti, naročito ljeti kada su terase pune ljudi, da iz nekih birtija tutnji do praga boli pojačan folk, porijeklom iz susjedne nam istočne republike. Nerijetko možete ugledati gazdu birtije kako ponosno sjedi na stepenicama svoga birca i uživa u muziciranju svojih folk favorita. To je lijep prizor za malobrojne turiste koji posjete Novu Gradišku, imaju što vidjeti i o čemu pričati kada se vrate kući. Čini se da onima koji su zatvorili Ljetnu to ne smeta, ali se vjerojatno pitaju zašto nas Europa još uvijek ne pušta k sebi.

Premda je meni u boljem sjećanju ostao Omladinski iz kojega je osamdesetih sve krenulo u Novoj Gradiški, lijepo je čuti da je netko pokrenuo inicijativu da se Ljetna obnovi i postavi u pogon. Samo žao mi je što čujem da je ova pozitivna ideja već na samom početku podijelila ljude, umjesto da ih spaja. No tako je to u Hrvata, drugačije ne može, i kada postoji zajednički interes oko neke stvari to obavezno mora dovesti do stvaranja raznih grupacija i međusobnog verbalnog naguravanja.


engleska gospoda

vjerovali ili ne, i ova engleska gospoda su utjecala na razvoj kulture u nas