ponedjeljak, 22. veljače 2010.

Povratak na Ljetnu

Započelo je početkom osamdesetih godina u Domu omladine. Tadašnja organizacija SSOJ u Novoj Gradiški (čitaj Savez socijalističke omladine Jugoslavije), dobila je Omladinski na korištenje. Mjesto je izgledalo derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Naravno zidovi su bili klasika, u bijelo obojeni i prepuni raznih parola tipa „moja kultura je kontrakultura“ i sl. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala. No znali smo se ugrijati na druge načine. Omladinski je bio specijaliziran za žestoku glazbu; rock, punk, alternativu i new wave, dakle slušala se samo napredna i kulturna glazba, za što su ponajviše zaslužni dj Puž i poslije dj Toma. Ubrzo nakon otvaranja, klub postaje kultno mjesto u ovom dijelu Slavonije. Privlačio je ljude iz Požege, Kutine, Novske i okolnih naselja. Klub posjećuju kreativci različitih interesa. Razmjenjuju se informacije o glazbi, umjetnosti, književnosti, filmu. Nastaju prvi novogradiški new wave bendovi, radi se na alternativnim kazališnim predstavama.

Negdje oko 1986. godine Omladinski zatvaraju radi preuređenja. Ponovno je otvoren nakon godine dana radova. Sređen je izvana i iznutra, nova stakla, krov, lijepo okrečeni zidovi, postavljeni radijatori, uređen je sanitarni čvor, ali mjesto istoga trena gubi svoj identitet. Dolaze neki novi dj-i koji puštaju beskrvnu limunadu… naglo prestaje interes za Omladinski i on s vremenom tone u prosječnost i zaborav.


Scena prelazi na Ljetnu pozornicu, a glavni inicijator su ljudi iz OKT-a (čitaj Omladinski klub tehnike). I dalje se sluša sjajna urbana glazba, kao dj nameće se Šašo, čovjek uvijek spreman za eksperimente, otvoren za nove stvari. Prolazi još nekoliko plodnih godina, a tada eto nam rata.

Nakon rata bio sam u ekipi koja je pokrenula novu Ljetnu. Dosta novih ljudi, glazba je nešto mekša i razvodnjenija, ali nakon ratnog mraka sve nam je odgovaralo. Zapravo Ljetna je tada bila jedino mjesto gdje se moglo izaći u Novoj Gradiški. Zato sam bjesnio na službenika policije nadležnog za rad ugostiteljskih objekata i klubova, Ljetna je dobila dozvolu za rad do 23 sata i ni minutu više.

Odhajao sam slijedeće godine nekim svojim putovima pa više nisam bio dio ekipe s Ljetne, no i dalje sam navraćao na to mjesto. Ljetna je radila sve duže, prolazilo je vrijeme, glazba se mijenjala, rađali su se novi dj-i, novi glazbeni žanrovi, ljudi su se zabavljali, a onda je policija započela sa svojim racijama. Sjećam se da su jednom upali na Ljetnu i tražili da muški stanu na jednu stranu pozornice, a ženske na drugu stranu. Nakon što ih nitko nije poslušao, puštali su na izlazu jednu po jednu osobu, svima pregledavajući iskaznice. „Sumljivce“ su odvodili sa strane i pregledavali im džepove i osobne stvari. To me je podsjetilo na nacističku Njemačku. Usput ću spomenuti da je taj isti dan Ivan Pavao II prvi puta posjetio Hrvatsku.

Godine 1998. radio sam u gradskoj upravi na zaprimanju akata, kada mi je u ruke stigao dopis iz MUP-a. Tražili su hitno zatvaranje Ljetne pozornice jer je u blizini pozornice, tj u gradskom parku, pronađena upotrjebljena narkomanska šprica. Premda nikada u svojim racijama policija nije ništa slično otkrila na Ljetnoj pozornici, veleumno su, instinktom rasnih detektiva na tragu Sherlocka Holmesa, došli do zaključka da šprica potječe upravo od posjetitelja Ljetne.

Nakon zatvaranja Ljetne, Gradiška je ostala bez mjesta na kojemu se stvarala underground kultura. Grad se poseljačio, nestalo je rocka sa novogradiških ulica, sve je više birtija iz kojih tutnji Dara Bubamara ili Ceca, žena ratnog zločinca koji je palio i pljačkao po Hrvatskoj. Umjesto razmjenjivanja informacija o kulturi, glazbi i sličnih stvari, posjetitelji ovih mjesta razmjenjuju udarce šakama, extasy i ostala poticajna sredstva za zabavu i druženje mladih u slobodno vrijeme, a tulum nije kako treba ako na podu nema dovoljno stakla od razbijenih pivskih boca i čaša na koje, ako ne pazite, možete izrezati vene na nogama i završiti na hitnoj. Nerijetko ćete dok prolazite gradskim korzom čuti, naročito ljeti kada su terase pune ljudi, da iz nekih birtija tutnji do praga boli pojačan folk, porijeklom iz susjedne nam istočne republike. Nerijetko možete ugledati gazdu birtije kako ponosno sjedi na stepenicama svoga birca i uživa u muziciranju svojih folk favorita. To je lijep prizor za malobrojne turiste koji posjete Novu Gradišku, imaju što vidjeti i o čemu pričati kada se vrate kući. Čini se da onima koji su zatvorili Ljetnu to ne smeta, ali se vjerojatno pitaju zašto nas Europa još uvijek ne pušta k sebi.

Premda je meni u boljem sjećanju ostao Omladinski iz kojega je osamdesetih sve krenulo u Novoj Gradiški, lijepo je čuti da je netko pokrenuo inicijativu da se Ljetna obnovi i postavi u pogon. Samo žao mi je što čujem da je ova pozitivna ideja već na samom početku podijelila ljude, umjesto da ih spaja. No tako je to u Hrvata, drugačije ne može, i kada postoji zajednički interes oko neke stvari to obavezno mora dovesti do stvaranja raznih grupacija i međusobnog verbalnog naguravanja.


engleska gospoda

vjerovali ili ne, i ova engleska gospoda su utjecala na razvoj kulture u nas