petak, 19. ožujka 2010.

Bedž (povodom svjetskog Dana voda, 22. ožujka)

water-conservation-small1


Nedavno, vračajući se s godišnje skupštine „Ekološke udruge Izvor“, na koju sam imao čast biti pozvan kao gost, susretoh već skoro pred svojom kućom, jednog poznanika. Pozvao me je na piće, a ja premda sam bio spreman samo za dom i krevet, iznenadivši samoga sebe, pristadoh na njegov poziv. Poznanik je bio jedan od onih znanaca koje odnekud poznajete, ali se nikada niste previše družili, niti mnogo razgovarali sa njime pa ne znate ni s čime se bavi niti što mu je u glavi.

Zauzeli smo mjesto za šankom u obližnjoj konobi. Upitao me je: „Što radim, od kamo idem?“ Odgovorih mu da sam bio na skupštini „Eko udruge Izvor“ i pokazah mu bedž sa eko sadržajem koji sam tamo dobio. „Ma jebeš to, ja se bavim ozbiljnim stvarima, mene ti to ne zanima!“, oštro mi uzvrati. Tek tada primijetih da je popio koju čašicu više te shvatih da se druženje sa poznanikom može naglo zakomplicirati i da ću njegov narogušeni stav promijeniti samo uz veliku dozu stoičke strpljivosti i odmjerene diplomacije. Zato naručih kavicu, on je naravno nastavio žuljati po „Žuji“.


„Pa dobro“, rekoh mu oprezno, „ne možemo se svi baviti velikim i važnim stvarima. Sa čime se ti to zapravo baviš?“ „Ja odgajam djecu, radim samo zbog njih i nemam vremena za druge stvari!“, reče još uvijek odrješito. „Želim da mi djeca budu sretna, zadovoljna i zdrava, zato radim po cijeli dan, eto od jutra pa sve do sada“. Kazaljke sata pokazivale su 22 sata i 17 minuta…


„Dakle obiteljski čovjek“, pomislih, pa nastavih glasno:“Čuj, mi se onda zapravo slažemo u svemu. I ja mislim da briga o potomcima i ono što ćemo im ostaviti u nasljedstvo treba biti najvažnije svima nama. To je upravo ono čime se bave ekolozi, i njima je cilj da tvoja djeca budu vesela, zdrava i čila.“ Nisam mu želio pričati o kiselim kišama u dalekoj Amazoni, otapanju leda i polarnim kapama na Antarktiku, niti o fitoplanktonima u dubokim morima, „jer to je negdje drugdje i to se događa nekome drugome, a ne nama“, zato odmah prijeđoh na domaće teme.


„Živimo u čistom gradu, bez industrije, što nije baš dobro zbog brojne sirotinje koja pokušava preživjeti, ali sve ima dobru i lošu stranu, ako ništa drugo barem se možemo pohvaliti da udišemo zdrav, nezagađeni zrak“. „I tako“, rekoh, „zdravo udišemo ali svejedno je u našem kraju veliki broj oboljelih od kancerogenih bolesti. Jedno vrijeme smo, čini mi se, bili po prosjeku oboljelih prvi u Hrvatskoj. Zdravo udišemo, ali nezdravo pijemo. Pijemo nezdravu vodu, a voda čini 75% našeg tijela. Voda je neophodna našem organizmu, služi kao otapalo u stanicama, regulira temperaturu, rastvara štetne i otpadne tvari u našem tijelu, voda je doslovno život. No ako pijemo nezdravu vodu, voda može postati štetna za zdravlje i opasna po život.“


„Voda koju piju naši sugrađani stiže iz Bačice, akumulacijskog jezera podno Psunja u koje se voda nakuplja kišom, otapanjem snijega, raznim pritocima i kanalima. Vodu treba dodatno obraditi i pročistiti za upotrebu, a to znači klorirati, mikrofiltrirati, ozonizirati i tako dalje. Na ovaj način se nastoje ukloniti razna onečišćenja u vodi kao što su nitrati, teški metali, živa, azbest, krom, aluminij, arsen, kadmij, pesticidi, herbicidi, bakterije i virusi. Topljenjem snijega i kišom ove štetne tvari se miješaju sa vodom i direktno unose u naša jezera, rijeke, izvorišta, vodocrpilišta i bunare. Pritoci oko Bačice zatrpani su tonama nepropisno odbačenog štetnog otpada iz kućanstava: hladnjaci, televizori, akumulatori, automobilske gume i stari neispravni automobili, biološki otpad, dječje (iskorištene) pelene, plastične vrećice, plastične boce, bačeni baterijski ulošci. Naročito su štetni po zdravlje baterijski ulošci na bazi nikal-kadmij. Baterijski uložak može dugotrajno onečistiti pitku vodu, a u kontaktu sa vodom dolazi do stvaranja kadmijevog sulfata, kemijskog spoja koji je vrlo kancerogen. Drugim riječima odbacivanjem otpada u prirodu i intenzivnom poljoprivredom u kojoj koristimo veliku količinu umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida trujemo sami sebe jer svi ti otrovi kroz zemlju odlaze ravno u vodu koju pijemo“




„No to nije sve, takva zagađena voda pročišćava se klorom. Klor se koristi da bi se uništili štetni mikroorganizmi, on je vrlo efikasno sredstvo za ubijanje, koristio se kao bojni otrov u Prvom svjetskom ratu. Klor treba vrlo oprezno koristiti jer reakcijom klora i organskih tvari u vodi mogu nastati kancerogene tvari kloroform i ugljik-tetraklorid. Nestručnim korištenjem klora i bacanjem prekomjernih količina u vode i bunare možemo si nanijeti više štete nego koristi. No ni to nije sve. Cijevi kojima voda stiže do nas mogu biti dotrajale uslijed godina korištenja i u njih mogu prodirati štetne tvari. Cijevi same po sebi mogu biti opasne po zdravlje, ako se radi o olovnim ili azbestnim cijevima, a svi znamo da su se nekada koristile upravo cijevi od takvih materijala“


„Želimo li kvalitetan i dug život moramo pripaziti na vodu koju pijemo. Ne moramo biti članovi raznih ekoloških organizacija da bismo učinili nešto dobro za prirodu i za sebe same. Dovoljno je samo malo promijeniti svoje navike, učiniti maleni napor, baciti otpad tamo gdje je uređeno mjesto za otpad i učiniti ćemo mnogo za svoje zdravlje i za naraštaje koji dolaze.“


Nakon moga nadahnutog izlaganja, poznanik se zamišljeno zapiljio u jednu neodređenu točku u prostoru, a onda je prozborio: “Daš mi taj bedž, moram nešto reći ženi kad dođem kući. Sigurno je ljuta što me još nema. Reći ću joj da sam bio na tom sastanku… pa mi zato treba bedž“


Mogao je ženi jednostavno reći ono što je i meni rekao, da se zadržao na poslu i da je radio malo duže. Tko zna, možda mu ne bi povjerovala. I tako sam ostao bez bedža, ali to sam smatrao svojom pobjedom.


recyclesymbol10