petak, 16. travnja 2010.

Di si bija kad je grmilo

Otkako sam 2002. godine u čistkama Partije dobio otkaz, tražim posao. U tih proteklih devet godina uspio sam skrpati godinu dana i deset mjeseci radnog staža u firmi koja je vrlo brzo nakon moga zaposlenja neslavno propala. Išao sam na razgovore za posao, no za vrijeme razgovora sam primijetio da se nešto neobično događa u odnosu poslodavaca prema meni. Gledali su na mene kao da gledaju kakvu rijetku pticu čudna kljuna, prošaranu duginim bojama po cijelome tijelu koja se u naše životno stanište uopće ne uklapa. Ti pogledi su naročito bili izraziti u trenucima dok su me kriomice promatrali misleći da ne primjećujem njihove radoznale poglede. Svi su bili ljubazni i dirljiva je bila njihova pažnja, ali svi su me glatko odbijali uz obrazloženje da su izabrali drugog kandidata i uz želju da imam više sreće drugi put kod nekog drugog poslodavca. Očito je da sam ili ja ili moj životopis imao neki feler koji je odbijao poslodavce. Nakon temeljitijeg promatranja životopisa, otkrih grešku veliku kao kuća. Stavio sam u životopis podatak da sam hrvatski branitelj. Izjava o vlastitom sudjelovanju u Domovinskom ratu stvara podjednak efekt na poslodavca kao da ste u životopis unijeli informaciju da ste određeno vrijeme proveli u Vrapču na liječenju. Drugim riječima, nema šanse da dobijete posao. Brzo ispravih ovu grešku prebrisavši taj dio životopisa. I dok sam se veselio činjenici da me više nitko neće samo tako otpiliti na natječaju za posao, pročitam u novinama da je na internetu objavljen registar branitelja kome može pristupiti cjelokupna javnost, uključujući i poslodavce.


Francuski jezik za naše glagole pobjeći, napustiti, ostaviti ima jednu riječ; déserter. Glagol déserter, na hrvatskom jeziku slobodno može značiti i političar na visokom položaju. Žalosno je što od takvih dušobrižnika koji su 1991. godine pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada joj je bilo najteže i nisu odradili najvažniju dužnost za Domovinu, a to je obrana Domovine od okupatora, sada stižu najglasnije pritužbe prema braniteljima i zahtjevi za javnom objavom registra. Mogu zamisliti dvojicu najglasnijih, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića kako u jedanaestom mjesecu 1991. godine čuče u nekom sigurnom podrumu u Zagrebu držeći se za ručice. I dok im se koljena tresu od straha Ivo hrabri Zorana: „Mali, sve će to brzo završiti, samo moramo biti strpljivi i tihi da nas tko ne primijeti, teška su vremena i valja preživjeti.“ Zoran je u to vrijeme, prema svojoj nedavnoj izjavi, bio premlad za rat, imao je tek 25 godina, a Ivo je vjerojatno morao paziti na dobroga sudruga u nevolji.


Zapravo ova slika se odnosi na većinu današnjih političara i na lijeve i na desne jer je većina pobjegla, napustila, ostavila Hrvatsku u to doba. Ja zapravo još nisam shvatio razliku između lijevih i desnih, između Partije i Zajednice, oni su mi na dlaku jednaki. Podsjećaju me na dvije nogometne momčadi koje bjesomučno igraju jedna protiv druge za prestiž i prvo mjesto na tablici. Igra je prljava i brutalna, ali u igri je novac slava i moć. Često se dogodi da jedan igrač prijeđe u drugi tabor i pri tome dobro zaradi. Kada ih nitko ne vidi ispod tribina, u svlačionici, igrači obje momčadi se međusobno druže i prijateljski raspravljaju. S druge strane su navijači od čijih para igrači žive. Navijači protivničkih momčadi se ne podnose, vrijeđaju se međusobno i često između njih dolazi do sukoba. Navijače ponekad ispegla policija, ponekad završe u zatvoru i naravno moraju kupiti ulaznice da bi gledali svoje nogometne timove. Navijači baš i nemaju neke koristi od svojih nogometnih momčadi.


Copy of 001ggff


Nakon objave registra pomirio sam se sa činjenicom da više nemam šanse da ću pronaći posao kod nekog poslodavca. Zbog toga sam potaknut brojnim novinskim napisima o raznoraznim povlasticama branitelja odlučio raspitati se na koje mi to povlastice imamo prava. Uputio sam se na treći kat općinske zgrade. Na vratima je pisalo nešto kao ured za branitelje ili tome slično. Također je pisalo da sa strankama rade ponedjeljkom, srijedom i petkom, a pauza je od 10'30 do 11'00 sati. Bio je utorak oko 10'45, no vidio sam da se iza zamagljenih staklenih vrata nešto pomiče te uđoh. Rekoh službeniku da sam sve pročitao što piše na vratima i da ga neću dugo smetati, „želio bih samo pitati koje povlastice i prava imaju branitelji“. Bio je vrlo ljubazan i odmah mi je započeo objašnjavati što trebam za ostvarivanje mirovine. Prekinuo sam ga sa tvrdnjom da sam zdrav i da sam malo premlad za penziju i da me zanimaju samo poticaji za samozapošljavanje. I dalje vrlo ljubazno, uputio me je u Centar za socijalnu skrb. U Centru nisam našao službenika zaduženog za branitelje jer je bio na terenu. Zato mi je jedan drugi službenik stručno objasnio da još nema ništa za branitelje i da treba biti „strpljiv, čekati i pratiti“, dok Vlada ne donese novu odluku o braniteljskim pravima. Dakle opet ništa, opet pušiona.


Zapravo moram priznati da sam jednu povlasticu ipak iskoristio. Dobio sam braniteljske dionice, ali morao sam ih vrlo brzo prodati da bih došao do novčanih sredstava za podmirivanje režija. Za dionice sam isplaćen s vrtoglavih sedam tisuća kuna. Usporedbe radi, savjetnik Predsjednika Republike svojim marljivim radom toliko zaradi za tjedan dana.


Nisam protiv objave registra branitelja o čijoj objavi trebaju odlučivati isključivo branitelji, a ne dezerteri, premda mislim da objava neće baš ništa promijeniti. Žuti tisak će imati o čemu pisati još neko vrijeme, narod će se međusobno svađati i optuživati, sve dok se na pomolu ne pojavi neki novi, sočniji skandal, dobro smišljen i napuhan od strane medija.


Ono što mene zanima jest registar koji još nitko nije sastavio. To je popis onih koji danas pozivaju narod za vrijeme političkih izbora da ispune svoju domoljubnu „glasačku obvezu“ i koji su netragom pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada su imali priliku iskoristiti svoju braniteljsku dužnost.



napisao Ninko Kapetanić