nedjelja, 4. travnja 2010.

Posveta proljeću

Nakon duge, tmurne zime, kratkih hladnih dana koji su nam najčešće donosili smrzavicu i depresiju, u svom punom sjaju, toplo i puteno stiglo nam je proljeće. Život je eksplodirao, ptice pjevaju svoje stare himne, voćke pupaju, zumbuli mirišu, bumbari zuje, čukci se naganjaju, žuti tisak piše o novim viđenjima Gospe i „vidiocima“ predebela novčanika, jedan svećenik spaljena mozga i propale pjevačke karijere, predlaže postavljanje križa na dno mora, ne bi li valjda i ribe bile bliže bogu. Kršćanski vjernici na veliko troše i kupuju u supermarketima da bi si osigurali uz obilan stol i pun želudac, što dostojniju proslavu svoga najvećeg praznika. Boje se jaja koja simboliziraju Kristov uzlazak iz groba. Dolazi Uskrs, a većina vjernika niti ne sluti odakle zapravo porijeklo Uskrsa.

Dolazak proljeća, odnosno proljetnu ravnodnevnicu ljudi su slavili oduvijek. I danas Iranci i Kinezi početkom proljeća slave svoju Novu godinu, Židovi slave Pashu, a kršćani Uskrs. Slavljenje proljeća je religioznog karaktera i potječe iz drevne Mezopotamije od prije 5000 godina. Mit nam pripovijeda o dvoje bogova, Tammuzu simbolu vegetacije, rođenom od djevice, te boginji Ištar, boginji plodnosti, ljubavi i braka. Ištar se zaljubljuje u Tammuza, no on umire i odlazi u podzemni svijet gdje se vjenča sa boginjom podzemnog svijeta Ereškigal. Ištar je ljubomorna i zaljubljena te odlazi u potragu za svojim ljubavnikom u podzemni svijet. Moćna Ereškigal baci na Ištar 60 bolesti što uzrokuje nestanak plodnosti na zemlji te glad, bolest i smrt. U to se umiješaju ostali bogovi pa bog pravednosti i sunca Šamaš, naredi Ereškigal da oslobodi Ištar. Ištar se vraća na zemlju donoseći novi život i uskrsnuće prirode, zajedno sa Tammuzom u liku novorođenčeta. Ova priča simbolizira nestanak vegetacije za vrijeme zimskoga godišnjeg doba i ponovno „uskrsnuće“ i bujanje prirode u proljeće.

tammuz

S vremenom se ovaj mit postepeno razvijao i proširio na mnoge narode, miješao u kotlu kultura s drugim mitovima te dospio na zapad u mnogobrojnim inačicama (Val i Astarta, Adonis i Afrodita, Atis i Sibela, Oziris i Isis, Saturn i Venera). Osim toga u babilonskoj mitologiji jaje je bilo sveti simbol boginje Astarte koja se rodila iz jajeta. Stoljećima prije pojave Krista i slavljenja Uskrsa, ljudi su u proljeće razmjenjivali obojena jaja simbolizirajući time plodnost i rađanje, slaveći dolazak proljeća. Astarta je bila boginja jutarnjeg svijetla i proljeća i ne treba naglašavati njezinu sličnost sa Ištar.

U Bibliji nema spomena o proslavljanju Uskrsa niti o datumu Kristovog uskrsnuća. Za to su se pobrinuli biskupi godine 325. na Prvom ekumenskom crkvenom saboru održanom u Niceji u današnjoj Turskoj. Između ostaloga donijeta je odluka o datumu slavljenja kršćanske Pashe. Odlučeno je da se Uskrs slavi na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Taj datum je određen ne samo zbog židovske Pashe već i zbog toga što je u narodu još uvijek ostalo vjerovanje u poganske svetkovine i običaje vezane uz dolazak proljeća. Na taj način se željelo suzbiti pogansko vjerovanje i nametnuti slavljenje kršćanskog praznika početkom proljeća.

I tako je najveći kršćanski praznik preuzet iz starijih, poganskih religija koje su slavile dolazak proljeća i samo je prekriven kršćanskim velom, baš kao i niz drugih elemenata od kojih se kršćanstvo sastoji. No to nije bitno, nisu važna uvjerenja, njih je ionako previše na svijetu i previše se ratova zbog njih vodilo. Važnije je razumijevanje među kulturama, rasama, vjerama te tolerancija i altruizam među ljudima prije svega, što znači nesebično pomaganje drugima bez primisli na bilo kakvu korist ili nagradu pa i onu nagradu vječnim i sretnim životom u rajskim vrtovima nakon smrti.

Zato svima čestitam dolazak proljeća i Uskrs kojega će ove godine i katolici i pravoslavni neuobičajeno dočekati na isti datum. I dakako ne treba zaboraviti na šunku, kuhana jaja, francusku salatu i mladi luk te posvetiti tim delicijama pažnju koju zaslužuju.