četvrtak, 20. svibnja 2010.

Molimo da svoje smeće odnesete sa sobom

Zazvonio je mobitel: „Jel' ideš s nama, krećemo prekosutra“, začuo sam glas s druge strane slušalice. Bez razmišljanja sam pristao, to sam zapravo obećao dečkima još prije godinu dana, a sebi obećavam već duže vrijeme. Brzo sam spremio potrebne stvari za put, čačkalice, kekse, žvakaće gume i još neke sitnice. Iz Gradiške smo automobilom krenuli u 7 sati, prošli Gorski Kotar, Liku, kod Karlobaga skrenuli lijevo i zaputili se prema Starigradu. U Starigradu smo bili u 15'40 sati. Malo smo prošetali gradom, sjeli na plažu, smočili noge u moru, prezalogajili i nešto popili. Iza naših leđa, djelomično prekriven oblacima, gordo se uzdizao naš pravi cilj putovanja, njegovo veličanstvo Velebit.

Cilj prvog dana putovanja bio je planinarski dom Paklenica na obroncima Velebita. Da bismo stigli do njega trebalo je prijeći stazu koja vodi kroz kanjon rijeke Velike Paklenice u nacionalnom parku Paklenica. Stazom se može samo pješice, na konji ili magarcu. Pješačenje traje dva sata, a visinska razlika staze je 400 metara. Mnogi vele da je ovo najljepša planinska staza u Hrvatskoj. Šetnja nije lagana, premda je ovo široka staza koju su stoljećima stvarali žitelji sa obronaka planine, ali za ono što se može vidjeti na stazi opkoljenoj zidovima kanjona, vrijedi se oznojiti. Put vrluda nekoliko puta presijecajući rijeku Veliku Paklenicu po kojoj je kanjon dobio ime. Prolazimo pokraj starih mlinova na rijeci, mnogobrojnih slapova, nekoliko izvora pitke vode i jedinstvenog krajolika. Nakon što smo prošli Lugarnicu znamo da je blizu planinarski dom. U netaknutoj prirodi, iznad staroga mlina, podno vrhova Velebita, nalazi se Planinarski dom Paklenica. Zrak je čist, a pogled na planinu zaklanja nam gusto drveće. Dom može primiti 50 osoba za noćenje, a gotovo cijele godine u domu živi domar koji se brine za dom i goste. Na jednoj drvenoj tabli piše, na prvi pogled pomalo nespretan natpis, „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“. Mi smo taj dan bili jedini gosti. Ovdje ćemo prespavati, a sutra ujutro krećemo malo dalje. Krajnji cilj je Vaganski vrh, na visini od 1758 metara to je najviši vrh cijeloga Velebita, za samo 73 metra niži od najvišeg vrha Hrvatske, Dinare.

prema planinarskom domu

Zapravo kada smo krenuli iz Gradiške nisam baš znao kakav je plan niti to da ćemo se penjati baš na najviši vrh Velebita. Moji najviši planinski dometi do sada su Slavča sa svoja 173 metra visine, malo sam lunjao po Psunju i Papuku i to je gotovo sve. Gdje se uostalom može planinariti u Slavoniji, pitam se ja. No pouzdavao sam se u svoje prijatelje, prekaljene planinare, Igora, Dadu i Stjepana. Oni su prije dvije godine za nepunih petnaestak dana prehodali cijeli Velebit, prije godinu dana posjetili su Dinaru i Risnjak, sada je na redu Vaganski vrh, mjesto koje su zaobišli na zadnjem posjetu Velebitu. Uza takvu ekipu nisam morao brinuti ni za što.

najteži dio puta

Krenuli smo sutra ujutro u 8'30 sati, stazom nazvanom Lipa staza. Visinska razlika od doma do vrha jest 1200 metara, a trajanje puta je 4 sata i 30 minuta penjanja pod strmim kutom. Onaj tko je ovu stazu nazvao Lipom stazom doista je imao smisla za humor jer uspon je vrlo naporan, ali je zato pogled koji puca sa staze jednostavno veličanstven. Na početku nas je put vodio kroz gustu šumu po skliskome lišću, mokrome od kiše. Na jednom dijelu staze zastajemo da bismo vidjeli more i otoke ispod nas. Primjećujemo da se iznad nas nadvio taman oblak, ali otoci i obala su i dalje obasjani suncem. Nastavljamo dalje i izbijamo na kameniti dio staze, goli krš, kamenje je sve sitnije tako da nam noge upadaju u sve sitniji sipar. Po takvom terenu je teško gaziti, sporo napredujemo. A tada ulazimo u oblak, vidljivost je slaba i vrh se ne vidi. Započinje kiša, vjetar i sitan led. Sklanjamo se od nepogode ispod obližnjih kamenih gromada. Nevrijeme se jednako brzo stišalo, nastavljamo put nakon dvadesetak minuta. U 12 sati i 10 minuta penjemo se na sam vrh grebena planine. Na drugoj strani čeka nas iznenađenje, goleme plahte snijega posute po cijelom krajoliku. Još nismo na vrhu, ali slijedećih 45 minuta koliko nam je trebalo do vrha hodamo po više-manje ravnom i travnatom terenu ispresijecanom dijelovima pod snijegom. U 13 sati vrh je naš. Hladan vjetar brije, ali nitko se ne obazire jer pogled dolje je nevjerojatan. Ostajemo na Vaganskom vrhu oko sat vremena, nigdje nam se ne žuri. Boje se prelijevaju od bijele, sive, crne, zelene, plave. U jednom trenutku izlazi sunce i boje se mijenjaju, dolje na samom dnu prostire se Lika. Na drugoj strani bi trebalo biti more, ali ne vidi se zbog naoblake.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

pogled s vrha

U dom smo se vraćali drugim putem, preko Babinog jezera, Bukovom stazom. Doživljaj je jednako lijep i naporan. Nekoliko stotina metara od doma nailazimo na zaselak Ramići. Ovdje cijeli svoj život žive baka i djed Ramić, oboje preko 80 godina. Postali su jedna vrsta turističke atrakcije. Oni dočekaju umorne planinare, malo popričaju sa njima i požele im sretan put. Zatekli smo samo baku jer djed je otišao dolje u nabavu. Baka nas je ponudila dobrom lozom od koje me je odmah prošla bol u koljenu. U domu smo u 17 sati i 45 minuta. Bio sam umoran, boljele su me noge, ali nije mi žao niti jednog učinjenog koraka. Želim to ponoviti.

Kada sam došao kući u Novu Gradišku um mi je bio čist, a tijelo opušteno kao da pliva u vakuumu. Uključio sam računalo i pokrenuo Internet Explorer radi vremenske prognoze, a onda sam nehotice naletio na bezbrojne političare, svemoćne fiškale, prebogate sindikaliste, duhovnjake, raznorazne celebrity-e i na sve ostale bolesti današnjeg društva. Tek sad mi je bio jasan natpis „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“, napisan na drvenoj ploči na Planinarskom domu Paklenica. Prestrašen destrukcijom sadržaja isključio sam računalo, plašeći se da će iz mene nestati sva pozitivna energija. Započeh planirati novi odlazak iz takozvane civilizacije, nastojeći sačuvati što duže svježim svaki trenutak proveden u okruženju netaknute prirode Velebita.