petak, 2. srpnja 2010.

Mali, nikada veliki grad

Od pamtivijeka nas uče da je naš grad Nova Gradiška povoljno smješten na glavnim prometnim pravcima između Zagreba i Beograda, kao stvoren za nagli ekonomski razvitak u mnogobrojnim granama industrije i poljoprivrede. Treba samo malo mućnuti glavom, malo upreći mišićima i eto nam pravoga raja na zemlji. No prolazi vrijeme a raj nikako da stigne, zapravo sve je lošije, a nedavno smo mogli pročitati u medijima da Gradiška zajedno sa Ilokom i Županjom dijeli posljednje mjesto po gospodarskoj razvijenosti gradova u Republici Hrvatskoj. I kako sad to, mjesto predodređeno za lijep i lagodan život, a kad ono zapravo puno socijalnih slučajeva? A imali smo kao malo tko u zadnjih devet godina četiri gradonačelnika, takav kapacitet nema čak niti Zagreb, dokazali smo da imamo brojne sposobne kadrove koji mogu preuzeti tako važan zadatak vođenja grada da ih možemo i drugamo izvoziti. Naročito su se za jednoga otimali i lijevi i desni, bio je rođeni lider i moćno je brodio bijelim brodom zvanim Nova Gradiška, hrabro je teturao sinjim morem politike lijevo pa desno pa ponovo lijevo, putnicima je od takve vožnje bilo malo muka i povraćali su, ali na kraju njegove odiseje svi su ipak sretno stigli kući živi i sretni (što su stigli živi). Kakva to sila dakle sprječava da se ova sredina malko razvije i napreduje prema naprijed? Skloni smo za svoje neuspjehe optuživati druge, no bojim se da je u ovom slučaju problem u nama Novogradiščanima samima i našem čudnom mentalitetu.

Mislim da postoje dva glavna razloga zašto je to tako, jedan razlog je netrpeljivost među građanima koja nastaje na temelju međusobnog nepoznavanja i predrasuda o drugome, a drugi razlog je sebičnost i egoizam. Jer čim se netko drzne podići glavu iz mase u smislu da nešto pokrene, organizira, učini nešto s najboljom namjerom za grad naleti kao na streljani na masu onih koji će to dočekati na nož, popljuvati, napasti, tražiti i naći dlaku u jajetu. Jer tko je sad taj? Što sada on hoće? Zar ne može biti kao svi ostali? Gdje je bio ranije kad smo mi to htjeli napraviti…? Dušobrižnicima koji brinu o nama i našem moralu zapravo nije potreban pravi razlog za napade na pojedinca, to može biti političko-ideološke naravi, vjerske, nacionalne, ekonomske ili im se naprosto ne sviđa način na koji ciljana žrtva češlja svoju kosu. Ako tko ima svoj stav o životu i svoj način življenja ili ako ga povežu, čak i protiv njegove volje, na bilo koji način s politikom, nemilosrdno je izložen svakovrsnim napadima. Lijepe mu se raznorazne etikete tipa ljevičar, desničar, padavičar, lopov jer ima, nesposoban jer nema, ateist, liječeni narkoman, neliječeni narkoman, vjerski fanatik, nevjernik, konzervativac, liberal… Glavni akteri takvih ogovaranja su najčešće dobro uhljebljena gospoda i dame, bez previše obaveza i sa osiguranom egzistencijom. Oni misle da su pravo vrhnje i kajmak grada i da su predodređeni da imaju ekskluzivu donošenja suda o drugima (ja sam doduše kao mali, kajmak sa mlijeka bacao u wc školjku i onda puštao vodu, ali bio sam mali), a zapravo je pravi razlog napada na pojedinca čista malograđanština tj. neodoljiva potreba za ogovaranjem različitih od sebe, začinjena ljudskom zlobom, zavišću i vlastitom glupošću. Jer čovjek je čovjeku vuk, a Novogradiščanin je Novogradiščaninu još veći vuk. A tako je malo potrebno da se ljudi bolje upoznaju i sprijatelje.

Nedavno sam saznao da jedan ugledan građanin, ugledan već samim time jer radi ugledan uredski, dobro plaćeni posao, širi maštovitu ali ružnu pričicu da sam drogeraš, te da sam lopov, te da sam bio i u zatvoru, te da imam izvanbračnoga sina te ovo te ono. Činio je to samo iz jednog, njemu opravdanog razloga, nije me poznavao i umislio je da sam pristalica suprotne političke opcije od one koju on zastupa. Nimalo mi se nisu svidjeli epiteti koje mi je prišio ovaj uglednik pa sam jednostavno odlučio popričati sa njim u četiri oka. Naravno namjera mi je bila samo porazgovarati sa čovjekom i razriješiti određene nejasnoće između nas, korektno i na pristojan način, nije se između nas dvojice ispriječilo neko nevino žensko stvorenje pa da pitanja i odgovore moramo rješavati šakama, radilo se samo o nesuvislom oblajavanju moga lika od strane osobe koja me dobro ne poznaje. Nakon što sam ušao u njegov lijepo sređeni ured, nalik dnevnoj sobi, zauzeh odlučan gard i započeh onako štono bi se reklo „in medias („t“)res“; „Gospodine nisam vam ja nikakav drogeraš, o toj skupini ljudi imam jednako mišljenje kao o političarima ili dezerterima! Osim toga ne kradem, evo vam moj OIB pa ćete vidjeti da nemam nikakve imovine… a što se tiče zatvora ni tamo nikad nisam bio, čak niti u posjeti, mada preko zime ne bi bilo loše koji puta tamo otići odmoriti se na tri mjeseca, znate, uštedi se na struji, ogrjevu, a onima u Remetincu nije uopće loše, oni bolje žive od većine radnika. A ako pak mislite da imam izvanbračnoga sina, molim lijepo da me upoznate sa njime jer ja nemam pojma da on postoji!“ Ispucao sam ovo kao iz revolvera, a on se nakon nekoliko sekundi zatečenosti, nakon što je shvatio tko je zapravo nepoznati posjetitelj, stao ispričavati; „Oprostite, oprostite… nisam ja tako mislio… nisam namjeravao… znate… a vi niste uopće u politici?... nisam znao… ja vas zapravo niti ne poznajem baš najbolje, zapravo vi ste mi uvijek bili vrlo simpatični… znate… ma sjedite… želite li nešto popiti… ma evo odmah ću vam nešto donijeti…

Zadržao sam se kod njega oko dva sata, prošli smo raznorazne teme o svemu i svačemu, prštala je ljubaznost i dodvoravanje s obje strane, otkrili smo da imamo mnogo toga zajedničkoga, slizali smo se toliko da smo si otkrili neke male tajne o sebi: „Znate ja vam imam veliku kolekciju leptira, sakupljam ih već godinama, vidjet ćete jednom kada dođete kod mene…“ reče, „samo nemojte to nikome pričati jer se bojim onih zaštitara za životinjska prava, ako čuju gotov sam, znate, ne smijete više ni muhu ubiti, a da vam jedan takav ne skoči za vrat…“ „Ma budite bez brige neću nikome reći, to su ionako štetočine… mislim na leptire…“ uvjeravao sam ga; „ja vam pak volim ruže, uzgajam ih i sadim gdje god stignem, puno mi je dvorište ruža i cvijeća, samo nemojte to nikome pričati, znate… to muškarcima baš ne pristaje… da vole cvijeće“. „Ma ne bih ja nikome o vama nikada ništa loše kazao, možete biti uvjereni da iz ovog ureda neće izaći niti jedna jedina ružna riječ o vama, možete imati potpuno povjerenje u mene“, odgovori mi kao da je već zaboravio što je pričao o meni. I tako smo ljubazno ćaskali sve dok u jednom trenutku nisam samoga sebe ulovio da zajedno sa uglednikom, ogovaram treću osobu, jednoga našega sugrađanina o kome ja nisam znao mnogo, a on čini mi se još manje. Bio je to trenutak da prekinem razgovor i krenem kući. Oprostili smo se kao pravi prijatelji, uz srdačno rukovanje i obostrane diskretne naklone.

O sebičnosti i egoizmu ne želim niti pričati, toga je oduvijek bilo previše. Potreban nam je altruizam i nesebičnost, tolerancija, razumijevanje, a tu smo u deficitu. No zato imamo primjer altruizma kod naših gradskih vijećnika, naše gradske elite, naših svjetionika što nam svijetle u mraku. Svakoga mjeseca jedanput ili dva puta oni se sastaju u gradskoj vijećnici, hramu demokracije grada Nova Gradiška i vijećaju. Ovim uvaženim i nadasve vrijednim predstavnicima građana posao nije nimalo lak i jednostavan. Po nekoliko sati moraju sjediti u zagušljivoj vijećnici i voditi žestoke bitke sa oporbenim zastupnicima. Mozak mora biti bistar, a jezik oštar kao britva, jer ovdje na ovom svetom mjestu vodi se borba za boljitak nas građana. Npr. kada vladajući pokušaju dovesti strani kapital i izgraditi tvornicu u gradu, oporba lucidno pronalazi sve slabe strane projekta i raskrinkava vladajuće, em' papiri nisu zakoniti em' bi novoizgrađena firma zagađivala okoliš em' bi se samo iskoristili i eksploatirali naši građani. I tako eksploatator uvijek vrlo brzo odustane od bilo kakvih projekata u gradu, prije negoli nastane velika šteta po grad. Nakon četiri godine događa se ista priča, kada oporba preuzme vlast, a vlast postane oporba, tada bivša vlast vješto razotkriva nepravilnosti u projektima trenutno vladajućih.

No jednom se u ovom hramu istinske demokracije ipak dogodilo čudo, a svi su uvaženi zastupnici u mah zajednički podigli ruku, svi su se složili oko jedne stvari. Radilo se o Odluci o plaćama zastupnika Gradskog vijeća. Odlukom je doneseno da zastupnik za jednu sjednicu koja traje 4 – 5 sati primi dnevnicu od 450,00 kn neto, predsjednik kluba prima 550,00 kn neto, a sam predsjednik Gradskog vijeća dobije 700,00 kn neto. Iz ovoga se vidi da naši gradski vijećnici zbog nas poput pravih samopregalaca streme prema europskim standardima i da nas vode u pravome smjeru boreći se za europske dnevnice. I što je sada tu altruistički, netko će se pitati, otuđiš pare od radnika i strpaš sebi u džep? E pa postoji članak 13. spomenute Odluke koji omogućava da se ovaj teškom mukom stečeni novac daruje u dobrotvorne i humanitarne svrhe! Za sada nisam čuo da se makar jedan vrli zastupnik odrekao svoje dnevnice u korist siromašnih, no treba vjerovati u njih, siguran sam da će i njima krenuti jednog lijepog dana, a tada bi sunce moglo osvanuti i svima nama ostalima.