utorak, 7. rujna 2010.

Magla (fantastična priča)

klaun Upravo u trenutku kada sam se sagnuo, namjeravajući ubrati golemi primjerak mirisnog slavonskog vrganja, u šumi na Opođu, svom žestinom, u trku, naleti na mene neka spodoba srušivši me ravno na predmet moje pažnje, udesivši ga tako da je od vrganja ostala samo fleka na zemlji i još jedna fleka na mojim hlačama. Nađoh se tako u sjedećem položaju na zemlji, oči u oči sa nenadanom prilikom. Iznenađeno i pomalo prestrašeno, par trenutaka smo gledali jedan u drugoga, a tada prepoznah svoga starog prijatelja iz škole, Stjepana. Izgledao je kao da ga je pregazilo krdo bizona, raščupan i prljav u licu s povećom kvrgom na glavi. Nekad bijela košulja bila mu je poderana, a hlače zamazane od blata, bez cipele na lijevoj nozi, i razvezanom pertlom na cipeli desne noge.

„Stipa pa što se tebi dogodilo, da li te ganja razdraženi roj stršljena ili bijesno krdo divljih svinja, reci mi pa da ti se pridružim u bijegu!?“ – priupitah ga panično.

„Nit me ganja roj stršljena niti krdo svinja, ganja me država da ti ***** (strogo cenzurirano) takvu državu!“ - gorko će Stipa.

„Nemoj Stipa tako o državi, ona ti je dala sve, imaš demokraciju, imaš pravo glasa, imaš pravo sudjelovati u obrani Domovine i trebaš je poštivati i biti ponosan što takvoj državi možeš plaćati porez. Ali ako radiš protiv države i društva ono ti može oduzeti sve to što sam ti sada nabrojao.“ Pokušao sam ga blago podsjetiti na sva ta divna prava i obaveze u kojima doživotno imamo sreću uživati.

„Pa zapravo mi ne mogu oduzeti više ništa“, promrmlja Stipa više za sebe i odjednom se u njegovim do tada mutnim očima poče nazirati polagani sjaj, čak sam primijetio u njima poneku naznaku probuđene sreće. I upravo kada sam se poveselio da dolazi k sebi, poče vikati iz sveg glasa: „I ne mogu mi više ništa, baš ništa niti uzeti niti ništa, tek sad sam slobodan!“ Toliko se zanio da je usred šume zaplesao pravi pravcati kazačok, glasno pjevajući: „Slobodan, slobodan, slobodan“, nisam bio siguran da li dobro čujem ali napjev mi je bio poznat, kao da je iz Brahmsovog „Mađarskog plesa br.5“, „slobodan, slobodan, slobodan“, orilo se šumom, pri tom mu je odfrknula i ona druga cipela negdje u grmlje. Premda mu moram zamjeriti na povremenom gubljenju ritma i pogrešnom izboru glazbene teme koja ne ide uz kazačok, bilo je to vrlo zanimljivo uprizorenje i gledao bih tu predstavu malo duže, no morao sam prekinuti ovo ludilo jer sa Stipom doista nešto nije bilo u redu, u par minuta je promijenio nekoliko raspoloženja, od teške depresije pa sve do raspojasanog veselja, a to je jasna naznaka pojave duševne bolesti.

Reagirao sam brzo da spriječim pogoršanje njegova zdravstvenog stanja, skočio sam na njega i bacio ga na zemlju, viknuvši mu: „Mogu ti oderati kožu ako tako nastaviš, nemaju oni milosti, naročito prema onima od kojih ne mogu više ništa uzeti.“ Naravno da nisam tako doista mislio, ali morao sam na neki način kod Stipe izazvati pozitivan šok. „Diži se, moraš mi ispričati što ti se dogodilo. Ajd' diž' se!“, rekoh mu još jednom: „Imam četrdeset kuna, idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu!“

„Ta ti je dobra“, odgovori on iznenada s neodređenim raspoloženjem i varijacijama u glasu. „Idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu…“, pjevušio je sve dok nismo izašli iz šume i ušli u najbližu gostionu.

Nakon što smo posluženi pićem započe on svoju priču: „Znaš, napravio sam samo jednu glupost u životu, došao sam ovdje '91. iz Njemačke. Imao sam tamo i posao i ženu Njemicu, koja je vrlo brzo tražila rastavu braka nakon moga odlaska, ali vjerovao sam u ovu zemlju. I dok sam ja ulazio u ratom ranjenu zemlju, neke danas poznate face, bježale su glavom bez obzira preko granice, poput glodavaca s broda koji tone.“ Htio sam mu reći da su oni slali marke i pomoć nama ovdje, i da se bez njih zapravo ne bi ništa moglo učiniti u obrani domovine, ali nisam ga želio prekidati svojim upadicama već na samom početku njegova izlaganja.

„Poslije rata sam ostao živjeti ovdje, u roditeljskoj kući, našao posao i podigao kredit. Na žalost kako smo se vremenski sve više udaljavali od rata, nas branitelje su sve više pretvarali iz heroja koji su svoj život izložili obrani domovine u neprijatelje države spremne na sve samo radi osobne koristi, pa smo valjda i u rat išli samo iz osobne koristi. Pri jednoj promjeni vlasti, zajedno s još nekoliko branitelja, ostao sam bez posla. Trebam li uopće spominjati da su o mojem poslu odlučivala upravo ona gospoda s kojom sam se mimoišao '91. pri prelasku granice.“

„Pa niste im više bili potrebni, rat je prošao, odradili ste svoj posao“, pomislio sam, ali sam i to prešutio.

„Ostala mi je još samo kuća i kredit, no vrlo brzo je kredit progutao kuću, bez posla nisam mogao otplaćivati kredit, banka je oduzela kuću, a ja sam završio na ulici“, nastavio je. „Morao sam sada pronaći bilo kakvo sklonište jer bio je travanj, a u to doba godine noći i jutra su još vrlo hladni, a ima i mraza. Bilo je jutro kada sam smrzavajući se, uz rub jedne šumice u blizini grada, otkrio jamu iskopanu u zemlji. Sav promrzao zavukao sam se unutra želeći se samo malo ugrijati. Iznenadio sam se kako je ugodno i toplo ondje dolje. Donio sam još malo suhog lišća i granja da mi bude udobnije i toplije. Osjećao sam se kao u majčinoj utrobi, i u prvo vrijeme moga boravka ondje, samo bih se sklupčao i mirovao. Kako je godina prolazila zasadio sam krumpir i rajčicu u blizini. Jutrom bih slušao pjev ptica, a popodne bih obrađivao povrtnjak. Mislio sam da sam konačno našao svoj mir, pa ne mogu mi više ništa oduzeti, mislio sam.“

„No vrag ne miruje. Jednog dana, baš kada sam se lijepo namjestio u svojoj rupi, jedući svježe šumske jagode ubrane u jutarnjoj šetnji, začujem prodoran glas odozgora i vidjeh nepoznatu, kako se poslije pokazalo, nepriliku: „Ostavio sam vam kantu za smeće“, viknuo je, „da li ćete platiti odmah ili da vam ostavim račun, kanta je 75 kuna, a naknada 50 kuna, ja sam iz komunalnog.“ Odgovorio sam mu da nisam tražio nikakvu kantu i da nemam smeća niti novaca. „Možete se žaliti“, rekao je i brzo nestao.

Nekako ubrzo nakon toga pojavio se još jedan nezvani gost. Rekao je da je s televizije i da je došao naplatiti tv pretplatu. „Svi mi moramo plaćati tv pretplatu“, rekao mi je poučno kada sam mu kazao da nemam tv. „Naši se ljudi toliko trude da tv program bude vrhunski, a to košta i ako želite gledati kvalitetan program morat ćete platiti. Osim toga ako baš nemate tv, imate radio u autu. Nećete mi valjda reći da nemate radio u autu!?“, uskliknuo je likujući. Nakon moga odgovora da nemam auto, naprosto je poludio: „E nećete se izvući samo tako, mi ćemo vas tužiti, svi plaćaju tv pretplatu, ako mogu svi ni vi nećete biti izuzetak!“ Nekoliko dana nakon njega poslali su mi kontrolora, i on je prijetio sudom i s zgražanjem odbacio moju tvrdnju da nemam tv.

Uskoro mi počeše stizati raznorazni računi, opomene brojnih „davatelja usluga“, bili su tu računi za telefonsku pretplatu s stare adrese, komunalna naknada, vode, tv pretplata i ostalo. Svi ti računi su mi dobro došli jer sam s njima mogao lakše zapaliti vatricu ili su mi koristili kao podmetač na koji sam stavljao namirnice za objed izbjegavajući time direktan dodir hrane s golim tlom.

„No ni ta idila nije dugo trajala. Jednog jutra probude me nepoznati glasovi napolju. Sve njih je nadglasavao jedan bučan iritirajući glas s govornom disfunkcijom: „Sve to thleba pohapsiti. Sve te koji khladu dhlžavu. Zbog takvih nama žele oduzeti hlegres i božićnicu koje smo khlvavo zahladili. Neka nešto hlade pa će imati, ***** im mathelina!“ Odmah sam znao da mi je u goste stigao Goli policajac, tip poznat po problematičnom ponašanju. Dobio je nadimak Goli jer je kao od majke rođen trčao po gradu u pol bijela dana radi nekakve oklade. Nakon rata nekim čudom se našao u policiji, no nastavio je praviti ispade, uvjeren je da mu nitko ne može ništa jer ga štiti policijska značka. Više puta sam njega i Špekulu vidio kako u svojim smjenama maltretiraju slučajne prolaznike. Špekula, albino tip, uvijek namrčen, prodorna pogleda i nisko obješena pištolja, dobio je nadimak po tome što…“ Policajci me nisu zanimali pa sam Stipi rekao da se skoncentrira na priču, osim toga pitao sam ga što bi on da je policajac u noćnoj smjeni, noć dugačka, a ništa se ne događa, ne čudi što se često malo zaigraju, ljude treba razumjeti i nije lako raditi njihov posao.

Nastavio je priču: „Izašao sam napolje i ugledao nekoliko ljudi. Bio je tu osim Golog policajca i Špekule još jedan gospodin. On mi je prišao pripomenuvši mi da je iz Porezne uprave i da su tu zbog ovršnog postupka, pokazavši mi Rješenje o ovrsi. Žele pristup svim mojim pokretninama i nekretninama radi ovrhe. Rekoh im da slobodno mogu ući, pokazavši im otvor u zemlji. Ušli su sva trojica, prvi poreznik, potom Goli policajac i na kraju Špekula. Nisu svi mogli stati pa su Špekuli ostale viriti noge iz zemlje, izgleda da su se sva trojica zaglavila. Iskoristio sam priliku i dao si petama vjetra. Trčao sam kroza šumu ni sam ne znam koliko dugo, sve dok nisam stigao do neke rijeke. Bila je magla i u strahu od potjere popeh se na neko podebelo stablo. Krošnja drveta skrivala me je od pogleda odozdol. Gore zaključih da nisam sam, krošnja je bila puna majmunolikih stvorenja. Prema meni su pokazivali dobroćudnost i neki od njih su mi donijeli voća, no nisu prilazili preblizu. Ostavili bi voćne plodove na metar od mene i zatim bi se povukli. Nakon što sam se najeo voća zaspah kao klada. Spavao sam cijelu noć, a onda me probudi panična dreka majmuna. Kad sam otvorio oči nije više bilo majmuna, nekamo su pobjegli, no ispred mene udobno namješten na grani nalazio se pravi klaun, crvena okrugla nosa, naherene narančaste kose, u zelenim hlačama, klaunskim cipelama i u napuhanom plavom sakou. Napokon prozbori, pomalo podvriskujući: „Dobar dan gospodine, mi smo iz Državnog odjela za maglu, prikupljamo porez za maglu, prema našim knjigama vi još niste platili i molimo da ovu obvezu shvatite najozbiljnije i odmah riješite sva vaša dugovanja. To je porez s kojim potpomažemo naše zastupnike u Parlamentu i dakako razvoj Pravne države i Demokracije pa je stoga vrlo bitan. Eto i Rješenja“, pri tome isplazi pogolemu jezičinu na kojoj je pisalo sve od a do ž: „Odlukom Parlamenta donosi se Rješenje da taj i taj mora platiti to i to itd., itd.“ Zabezeknuto sam mu rekao da nemam ništa, nikakvih novaca, ali on je jedra duha veselo odgovorio, svejednako podvriskujući: „Ooo… ma imate, eto pogledajte kako lijepe cipele nosite, malo su zaprljane blatom, ali kada se dotjeraju, očiste, naglancaju dobro će poslužiti nekom siromašnom zastupniku.“ Hitrinom neuobičajenom za obična čovjeka iznenada me je šćapio za lijevu nogu i snažnim trzajem povukao lijevu cipelu koja mu je ostala u ruci. Od njegova trzaja i od nemalog iznenađenja koje mi je priuštio izgubio sam ravnotežu i pao s drveta, tresnuvši glavom od mekano šumsko tlo. Panično sam potrčao glavom bez obzira i onda naletjeh na tebe…

Gledao sam Stipine zamućene zjenice i prazan pogled. Naravno da nisam povjerovao ni u jednu jedinu njegovu riječ. U našoj lijepoj zemlji banke ne oduzimaju kuće građanima, ne daju se samo tako otkazi radnicima i ljudi ne žive u rupama. A što tek reći za Golog policajca, čuo sam za Golog kuhara ali ovo je već pretjerivanje, Goli policajac, što god. I da ti netko dođe u ovrhu, a nemaš ništa i to još u rupi pod zemljom. A klaun i porez na maglu… pa to je već vrijeđanje države. No znao sam da Stipa zapravo nije loš u duši, samo mu je razum malo potamnio, sive sjenke ludila nadvile su se nad njime. Da, Stipi treba pomoći, zaključio sam. Zato mu rekoh da pričeka ovdje i da idem po pomoć, dao sam mu preostalih dvadeset kuna i naredio mu da ne ide nigdje. Nakon što sam se oprostio od Stipe, izašao sam napolje i na putu prema kući nazvao telefonski broj kliničke ustanove specijalizirane za ovakve slučajeve. Rekao sam glasu s druge strane žice da jedan čovjek hitno treba njihovu medicinsku pomoć.