utorak, 2. studenoga 2010.

Političari novoga kova

U zoru eto Krista opet u Saboru. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu saborski zastupnici dovedu Sanadera, osumnjičenog za prijestup. Postave ga u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ovaj čovjek je zatečen u kršenju Zakona. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na njega baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše na Sanadera svi redom bacati kamenje...

Posljednjih dana sam nastojao u što većem luku izbjeći najnoviju sapunicu u režiji, scenariju, produkciji i s glumačkim izvedbama hrvatskih političara, nazvanu „Sanaderovo svjedočenje pred saborskim povjerenstvom i njegov povratak na političku scenu“, pa tako niti dan danas ne znam što se tamo događalo i mogu reći da spoznaja o ne poznavanju detalja iz tako „velikog događaja u novijoj hrvatskoj povijesti“ u meni ne budi želju da ipak saznam što se ondje zbilo. Ono što mi je zapravo privuklo pažnju jest opet neprirodno pretjeran interes medija za jedan u principu nebitan događaj. Jedne dnevne novine potrošile su čak šest stranica na Sanaderovo izlaganje, dok su u istom broju lista, radnicama „Kamenskog“ posvetile svega dva-tri retka. To je valjda zato što je rad u ovoj državi još uvijek vrednovan kao sekundarna disciplina, a radničkim problemima se pribjegava samo radi popunjavanja prostora u novinama. U svakom slučaju zaključak je da je Sanaderova najveća pogreška bila što je abdicirao s mjesta premijera, a to znači političku smrt, što je izazvalo pojavu ogromnog broja lešinara spremnih da se pogoste lešinom umirućega.

Političar bi zapravo trebao biti običan građanin koga su (ako jesu), izabrali građani na slobodnim izborima kako bi on zastupao i provodio njihove interese. Političara građani plaćaju za tu djelatnost i on u ime građana, a za napredak i boljitak cijeloga društva obavlja svoj posao. Političar ne smije biti nikakva medijska zvijezda, ni po čemu se ne bi trebao isticati ili razlikovati od drugih građana, niti bi trebao imati bilo kakve povlastice, jer niti njegov posao zastupanja građana nije pretjerano zahtjevan. Jednostavno, trebao bi zastupati potrebe građana i u parlamentu doprinijeti svojim iskustvom i znanjem pri izglasavanju zakona koji trebaju osigurati građanima materijalnu sigurnost i bolji život i to objektivno i nepristrano. Ukoliko političar ne zadovoljava svojim radom treba ga zamijeniti sposobnijom osobom. Dakle političar bi u demokraciji trebao biti servis građana koga građani plaćaju da bi odradio određene poslove u zajednici svih jednakih. Na primjer poput soboslikara ili automehaničara, kojima kažete želim to, to i to, platite ga i on to učini. Ako vam soboslikar upropasti stan ili vam automehaničar vrati auto u još lošijem stanju, vi ćete tražiti novac natrag, promijeniti majstora, a možete ga i predati sudu. Na žalost to je samo lijepa utopijska teorija.

majmuni

Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat, a to znači da oni u Saboru glasaju slobodno, a ne po željama onih koji su ih izabrali, i već se tu slika o predstavnicima naroda naglo topi. Također ne obvezujući mandat znači da njihov mandat ne pripada stranci kojoj pripadaju i da mogu slobodno glasati kako im drago – naravno to drugo je samo licemjerno mazanje očiju. Naime zastupnici se udružuju u Klubove zastupnika. Klubovi zastupnika unaprijed se dogovaraju kako će glasati, a o tome kako će glasati odlučuje ni manje ni više nego predsjedništvo stranke. Prema tome ono pravilo da zastupnici glasaju „slobodno“, po svojoj volji, odnosi se samo kada je u pitanju narod koji je izabrao zastupnika, jer narodni zastupnik mora poštovati tzv. stranačku stegu i dizati ruke po volji svojih nadređenih. Oni koji su uveli takav nedemokratski princip izglasavanja pravdaju se time da bi, ako bi svaki zastupnik glasao po svojoj slobodno volji (pazi sad ovo): „organizirano i sustavno djelovanje parlamenta zamijenila anarhija“. Što je onda to što nam zastupnici u Saboru prezentiraju zadnjih dana ako nije anarhija, onda to zacijelo može biti jedino - debilana?

Manifestacija bahatosti, taštine i licemjerja s kojima nas u posljednje vrijeme političari obilno zasipaju pokazuje samo da su potpuno izgubili kompas i da ne vide ništa doli sebe samih. Svjedoci smo neopisivog ozračja mržnje i nesnošljivosti među zaraćenim stranama i međusobnog optuživanja i to je jedino što nam nude. Može li netko tko ima 20 000 kn primanja i sve moguće povlastice imati razumijevanja za onoga tko kopa po kantama za smeće? Može li netko tko je cijeli svoj život posvetio usponu u svojoj karijeri, ponizno mašući repićem pred svojim nadređenima, imati solidarnosti prema radnicima i njihovim pravima? Stječe se dojam da političari uopće nemaju pravu predodžbu o tome koga trebaju zastupati, čini se da je za njih narod nekakav daleki, nejasan pojam, kojega postaju svjesni tek za vrijeme političkih izbora. Tada narod nazivaju praktičnim nazivima; biračkim tijelom ili poreznim obveznicima, a funkcija naroda je dovesti političara na vlast, jer narod je tu zbog političara, a ne političar radi naroda.

Moderan hrvatski političar regrutira se iz redova mediokriteta. On je nenadaren i prosječan. Modernom hrvatskom političaru osnovni cilj jeste njegova karijera. Što se više penje na ljestvici i napreduje to sve više jača njegov egoizam i narcisoidnost. Ulaskom političara u Hrvatski sabor, između njega, naroda i stvarnosti prestaje svaka veza. Od hrvatskih političara ne možemo očekivati da će riješiti probleme u zemlji jer su oni zapravo najveći izvor diletantizma i dekadencije.

Na žalost na vidiku nema osobe u političkim krugovima koja je u stanju dati točnu dijagnozu problema u državi, a kamoli se uhvatiti u koštac sa njima. Hrvati nemaju svoga Churchilla, De Gaullea ili Adenauera da postavi stvari na svoje mjesto. U svojim posljednjim nastupima političari nam jasno daju do znanja da ih mi građani uopće ne zanimamo, jer su zaokupljeni sa sobom samima, a Sanaderovo ispitivanje pred istražnim povjerenstvom (ili kako su to već nazvali), samo je nastavak loše predstave političkih stranaka u pohlepnoj borbi za vlast.