petak, 16. travnja 2010.

Di si bija kad je grmilo

Otkako sam 2002. godine u čistkama Partije dobio otkaz, tražim posao. U tih proteklih devet godina uspio sam skrpati godinu dana i deset mjeseci radnog staža u firmi koja je vrlo brzo nakon moga zaposlenja neslavno propala. Išao sam na razgovore za posao, no za vrijeme razgovora sam primijetio da se nešto neobično događa u odnosu poslodavaca prema meni. Gledali su na mene kao da gledaju kakvu rijetku pticu čudna kljuna, prošaranu duginim bojama po cijelome tijelu koja se u naše životno stanište uopće ne uklapa. Ti pogledi su naročito bili izraziti u trenucima dok su me kriomice promatrali misleći da ne primjećujem njihove radoznale poglede. Svi su bili ljubazni i dirljiva je bila njihova pažnja, ali svi su me glatko odbijali uz obrazloženje da su izabrali drugog kandidata i uz želju da imam više sreće drugi put kod nekog drugog poslodavca. Očito je da sam ili ja ili moj životopis imao neki feler koji je odbijao poslodavce. Nakon temeljitijeg promatranja životopisa, otkrih grešku veliku kao kuća. Stavio sam u životopis podatak da sam hrvatski branitelj. Izjava o vlastitom sudjelovanju u Domovinskom ratu stvara podjednak efekt na poslodavca kao da ste u životopis unijeli informaciju da ste određeno vrijeme proveli u Vrapču na liječenju. Drugim riječima, nema šanse da dobijete posao. Brzo ispravih ovu grešku prebrisavši taj dio životopisa. I dok sam se veselio činjenici da me više nitko neće samo tako otpiliti na natječaju za posao, pročitam u novinama da je na internetu objavljen registar branitelja kome može pristupiti cjelokupna javnost, uključujući i poslodavce.


Francuski jezik za naše glagole pobjeći, napustiti, ostaviti ima jednu riječ; déserter. Glagol déserter, na hrvatskom jeziku slobodno može značiti i političar na visokom položaju. Žalosno je što od takvih dušobrižnika koji su 1991. godine pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada joj je bilo najteže i nisu odradili najvažniju dužnost za Domovinu, a to je obrana Domovine od okupatora, sada stižu najglasnije pritužbe prema braniteljima i zahtjevi za javnom objavom registra. Mogu zamisliti dvojicu najglasnijih, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića kako u jedanaestom mjesecu 1991. godine čuče u nekom sigurnom podrumu u Zagrebu držeći se za ručice. I dok im se koljena tresu od straha Ivo hrabri Zorana: „Mali, sve će to brzo završiti, samo moramo biti strpljivi i tihi da nas tko ne primijeti, teška su vremena i valja preživjeti.“ Zoran je u to vrijeme, prema svojoj nedavnoj izjavi, bio premlad za rat, imao je tek 25 godina, a Ivo je vjerojatno morao paziti na dobroga sudruga u nevolji.


Zapravo ova slika se odnosi na većinu današnjih političara i na lijeve i na desne jer je većina pobjegla, napustila, ostavila Hrvatsku u to doba. Ja zapravo još nisam shvatio razliku između lijevih i desnih, između Partije i Zajednice, oni su mi na dlaku jednaki. Podsjećaju me na dvije nogometne momčadi koje bjesomučno igraju jedna protiv druge za prestiž i prvo mjesto na tablici. Igra je prljava i brutalna, ali u igri je novac slava i moć. Često se dogodi da jedan igrač prijeđe u drugi tabor i pri tome dobro zaradi. Kada ih nitko ne vidi ispod tribina, u svlačionici, igrači obje momčadi se međusobno druže i prijateljski raspravljaju. S druge strane su navijači od čijih para igrači žive. Navijači protivničkih momčadi se ne podnose, vrijeđaju se međusobno i često između njih dolazi do sukoba. Navijače ponekad ispegla policija, ponekad završe u zatvoru i naravno moraju kupiti ulaznice da bi gledali svoje nogometne timove. Navijači baš i nemaju neke koristi od svojih nogometnih momčadi.


Copy of 001ggff


Nakon objave registra pomirio sam se sa činjenicom da više nemam šanse da ću pronaći posao kod nekog poslodavca. Zbog toga sam potaknut brojnim novinskim napisima o raznoraznim povlasticama branitelja odlučio raspitati se na koje mi to povlastice imamo prava. Uputio sam se na treći kat općinske zgrade. Na vratima je pisalo nešto kao ured za branitelje ili tome slično. Također je pisalo da sa strankama rade ponedjeljkom, srijedom i petkom, a pauza je od 10'30 do 11'00 sati. Bio je utorak oko 10'45, no vidio sam da se iza zamagljenih staklenih vrata nešto pomiče te uđoh. Rekoh službeniku da sam sve pročitao što piše na vratima i da ga neću dugo smetati, „želio bih samo pitati koje povlastice i prava imaju branitelji“. Bio je vrlo ljubazan i odmah mi je započeo objašnjavati što trebam za ostvarivanje mirovine. Prekinuo sam ga sa tvrdnjom da sam zdrav i da sam malo premlad za penziju i da me zanimaju samo poticaji za samozapošljavanje. I dalje vrlo ljubazno, uputio me je u Centar za socijalnu skrb. U Centru nisam našao službenika zaduženog za branitelje jer je bio na terenu. Zato mi je jedan drugi službenik stručno objasnio da još nema ništa za branitelje i da treba biti „strpljiv, čekati i pratiti“, dok Vlada ne donese novu odluku o braniteljskim pravima. Dakle opet ništa, opet pušiona.


Zapravo moram priznati da sam jednu povlasticu ipak iskoristio. Dobio sam braniteljske dionice, ali morao sam ih vrlo brzo prodati da bih došao do novčanih sredstava za podmirivanje režija. Za dionice sam isplaćen s vrtoglavih sedam tisuća kuna. Usporedbe radi, savjetnik Predsjednika Republike svojim marljivim radom toliko zaradi za tjedan dana.


Nisam protiv objave registra branitelja o čijoj objavi trebaju odlučivati isključivo branitelji, a ne dezerteri, premda mislim da objava neće baš ništa promijeniti. Žuti tisak će imati o čemu pisati još neko vrijeme, narod će se međusobno svađati i optuživati, sve dok se na pomolu ne pojavi neki novi, sočniji skandal, dobro smišljen i napuhan od strane medija.


Ono što mene zanima jest registar koji još nitko nije sastavio. To je popis onih koji danas pozivaju narod za vrijeme političkih izbora da ispune svoju domoljubnu „glasačku obvezu“ i koji su netragom pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada su imali priliku iskoristiti svoju braniteljsku dužnost.



napisao Ninko Kapetanić


nedjelja, 4. travnja 2010.

Posveta proljeću

Nakon duge, tmurne zime, kratkih hladnih dana koji su nam najčešće donosili smrzavicu i depresiju, u svom punom sjaju, toplo i puteno stiglo nam je proljeće. Život je eksplodirao, ptice pjevaju svoje stare himne, voćke pupaju, zumbuli mirišu, bumbari zuje, čukci se naganjaju, žuti tisak piše o novim viđenjima Gospe i „vidiocima“ predebela novčanika, jedan svećenik spaljena mozga i propale pjevačke karijere, predlaže postavljanje križa na dno mora, ne bi li valjda i ribe bile bliže bogu. Kršćanski vjernici na veliko troše i kupuju u supermarketima da bi si osigurali uz obilan stol i pun želudac, što dostojniju proslavu svoga najvećeg praznika. Boje se jaja koja simboliziraju Kristov uzlazak iz groba. Dolazi Uskrs, a većina vjernika niti ne sluti odakle zapravo porijeklo Uskrsa.

Dolazak proljeća, odnosno proljetnu ravnodnevnicu ljudi su slavili oduvijek. I danas Iranci i Kinezi početkom proljeća slave svoju Novu godinu, Židovi slave Pashu, a kršćani Uskrs. Slavljenje proljeća je religioznog karaktera i potječe iz drevne Mezopotamije od prije 5000 godina. Mit nam pripovijeda o dvoje bogova, Tammuzu simbolu vegetacije, rođenom od djevice, te boginji Ištar, boginji plodnosti, ljubavi i braka. Ištar se zaljubljuje u Tammuza, no on umire i odlazi u podzemni svijet gdje se vjenča sa boginjom podzemnog svijeta Ereškigal. Ištar je ljubomorna i zaljubljena te odlazi u potragu za svojim ljubavnikom u podzemni svijet. Moćna Ereškigal baci na Ištar 60 bolesti što uzrokuje nestanak plodnosti na zemlji te glad, bolest i smrt. U to se umiješaju ostali bogovi pa bog pravednosti i sunca Šamaš, naredi Ereškigal da oslobodi Ištar. Ištar se vraća na zemlju donoseći novi život i uskrsnuće prirode, zajedno sa Tammuzom u liku novorođenčeta. Ova priča simbolizira nestanak vegetacije za vrijeme zimskoga godišnjeg doba i ponovno „uskrsnuće“ i bujanje prirode u proljeće.

tammuz

S vremenom se ovaj mit postepeno razvijao i proširio na mnoge narode, miješao u kotlu kultura s drugim mitovima te dospio na zapad u mnogobrojnim inačicama (Val i Astarta, Adonis i Afrodita, Atis i Sibela, Oziris i Isis, Saturn i Venera). Osim toga u babilonskoj mitologiji jaje je bilo sveti simbol boginje Astarte koja se rodila iz jajeta. Stoljećima prije pojave Krista i slavljenja Uskrsa, ljudi su u proljeće razmjenjivali obojena jaja simbolizirajući time plodnost i rađanje, slaveći dolazak proljeća. Astarta je bila boginja jutarnjeg svijetla i proljeća i ne treba naglašavati njezinu sličnost sa Ištar.

U Bibliji nema spomena o proslavljanju Uskrsa niti o datumu Kristovog uskrsnuća. Za to su se pobrinuli biskupi godine 325. na Prvom ekumenskom crkvenom saboru održanom u Niceji u današnjoj Turskoj. Između ostaloga donijeta je odluka o datumu slavljenja kršćanske Pashe. Odlučeno je da se Uskrs slavi na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Taj datum je određen ne samo zbog židovske Pashe već i zbog toga što je u narodu još uvijek ostalo vjerovanje u poganske svetkovine i običaje vezane uz dolazak proljeća. Na taj način se željelo suzbiti pogansko vjerovanje i nametnuti slavljenje kršćanskog praznika početkom proljeća.

I tako je najveći kršćanski praznik preuzet iz starijih, poganskih religija koje su slavile dolazak proljeća i samo je prekriven kršćanskim velom, baš kao i niz drugih elemenata od kojih se kršćanstvo sastoji. No to nije bitno, nisu važna uvjerenja, njih je ionako previše na svijetu i previše se ratova zbog njih vodilo. Važnije je razumijevanje među kulturama, rasama, vjerama te tolerancija i altruizam među ljudima prije svega, što znači nesebično pomaganje drugima bez primisli na bilo kakvu korist ili nagradu pa i onu nagradu vječnim i sretnim životom u rajskim vrtovima nakon smrti.

Zato svima čestitam dolazak proljeća i Uskrs kojega će ove godine i katolici i pravoslavni neuobičajeno dočekati na isti datum. I dakako ne treba zaboraviti na šunku, kuhana jaja, francusku salatu i mladi luk te posvetiti tim delicijama pažnju koju zaslužuju.