nedjelja, 13. studenoga 2011.

30 godina poslije

Sredinom sedamdesetih godina nezadovoljstvo mladeži britanskog srednjeg i radničkog staleža pretvara se u društveni bunt koji prerasta u nešto što je malo kasnije prozvano punk pokretom. Punk je promovirao individualnost i slobodu govora bez cenzure, borio se za slobode i prava malog čovjeka, bio je antirasistički, beskompromisno je kritizirao društvo boreći se protiv ustajalih normi ne respektirajući nikoga. Svatko je mogao uzeti gitaru i reći ono što misli jer nije bilo važno kako svirate ili pjevate, važno je bilo ono što kažete i što mislite. Drugim riječima stav je bio važniji od tehninke.

Premda je i ranije bilo pomalo sličnih bendova, poput Stoogesa, Velveta, New York Dollsa, sve su zakuhali Sex Pistolsi. Legenda kaže da kada su dečki iz Pistolsa osnovali bend, nisu imali na čemu svirati, pa su svu opremu jednostavno ukrali od nekog bogatuna, a taj bogatun bio je ni više ni manje nego David Bowie (on im je to kasnije ipak oprostio). Glazba Pistolsa odlikuje se golemom količinom energije pretvorene u glasne prosvjede koji su upereni protiv postojećeg sistema i duplog morala nametnutoga društvu od strane vjerskih organizacija, političkih stranaka i ostalih društvenih institucija u službi bogate manjine. Svojim nastupima sablažnjavali su malograđanske puritanske krugove, „Bože spasi kraljicu i njen fašistički režim“ – pjevali su oni pjesmu koja je bila zabranjena za javno emitiranje na svim britanskim radio postajama.

Drugi veliki bend pokreta bili su The Clash. Prvi album The Clasha, prema jednom glazbenom novinaru, zvučao je kao rikanje bijesnoga lava praćeno udaranjem pneumatskog čekića. I dok Pistolsi ismijavaju društveno licemjerje i ne nude baš nikakvu nadu za bolju budućnost, Clash su na svojim koncertima javno pozivali građane na revoluciju, i to onu oružanu, želeći srušiti kapitalizam. Do revolucije nije došlo jer punk je bio toliko radikalan da je uništio samoga sebe. Pistolsi se raspadaju, a Clash 1979. godine potpisuju za veliku diskografsku kuću, izdaju „London Calling“ i punk umire, a na njegovo mjesto dolazi njegov mlađi brat, new wave.

Termin new wave kao naziv za glazbeni pravac prvi je upotrijebio Malcolm McLaren (menadžer Pistolsa), koristeći ga kao alternativni naziv za punk. Isti termin new wave, koriste bendovi s druge strane Atlantika, oni okupljeni oko legendarnog New York-škog kluba C.B.G.B. (što znači Country Bluegrass Blues and Other Music For Uplifting Gormandizers) – Talking Heads, Police, Blondie, Pretenders, Paty Smith i Ramones. U Engleskoj, termin novi val prihvaćaju Joy Division, Gang of Four, Siouxsie and the Banshees, Kiling Joke, Echo and the Bunnymen, PIL, Birthday Party i mnogi drugi. Osim toga već legendarni Clashov „London Calling“ možemo svrstati pod new wave obrazac. New wave je zadržao iste principe, ideale i energiju punka, ali je unio artizam i pop melodiju u skladbe bendova.

Ono što je CBGB za New York, to je Dom omladine bio za Novu Gradišku. Omladinski je poput CBGB-a izgledao derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom ili zakrpani običnom daskom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Zidovi su bili klasično, prljavo - bijeli i prepuni raznih grafita. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala.

voodoboodah

Omladinski započinje s radom početkom osamdesetih i ubrzo postaje kultno underground okupljalište mladih. Omladinski je specijaliziran za rock, punk, new wave i alternativu, ponajviše zahvaljujući dvojici DJ-a Tomi i Pužu. Zahvaljujući njima, privučeni glazbom koja se puštala u klubu, u Omladinski dolaze posjetitelji iz Požege, Kutine, Novske i iz drugih okolnih mjesta.

Omladinski je radio petkom, subotom i nedjeljom. Radno vrijeme je bilo od 18 i 19 sati do 24 i 1 sat, ovisno o danu. Zbog toga se u Omladinski dolazilo odmah negdje oko 19 sati. Nakon fajronta u Omladinskom, išlo se u Društveni dom.

I pored tako kratkog radnog vremena Omladinski je bio često pun kao čep, naročito subotom. Nedjeljom je ulaz bio slobodan, a slobodno je bilo i donijeti gitaru i odsvirati nešto po vlastitom izboru, jer oprema je cijelo vrijeme bila na podiju zajedno sa bubnjevima. Tako su se nedjeljom znale događati spontane svirke i glazbeni eksperimenti.

Polako se stvarala prava mala underground scena u ovom djelu Slavonije. Pojavljuju se prvi bendovi maštovitih naziva poput Tundre usrdnih badema, Johny big uda, Spontanog eksperimenta M. Curie, Vrlog novog svijeta. Članove sastava čine Viki, Troga, Baso, Karo, Dalibor, Nadža, Goš i još poneki koji su privremeno uletjeli u neki od ovih sastava. Vrhunac toga cjelokupnog eksperimentiranja čine Žbrkiklj.

Treba spomenuti i kulturno – glazbenu razmjenu sa Požežanima. Iz Požege su ovdje u Omladinskom svirali Žak Fatalist i Rukopotezno povlačilo, a iz Osijeka stigao je sastav Diskretni šarm buržoazije. Naravno novogradiški bendovi su svirali kao gosti u Požegi.

Novovalna NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski. Negdje sredinom osamdesetih otvara se Ljetna pozornica, a za to je zaslužna ekipa iz OKT. Ljetna pozornica radi preko ljeta, kako joj to i samo ime kaže, a Omladinski u hladnije doba godine. Na Ljetnu dolazi publika iz Omladinskog jer i na Ljetnoj glazbu puštaju Toma i Puž, glazbeni repertoar je isti kao i u Omladinskom.

Na Ljetnoj sviraju Popošev i Rozenfeld još jedna filijala Žbrkiklja, a čine ga Karo, Troga i Viki. Trio izvodi na sintejsajzerima elektro punk operu „Pčelica Maja“. U siječnju ove godine u Sloveniji je izdan vinil pod nazivom „Ex Yu Electronica“, na kojem se našla i jedna od dvije sačuvane pjesme Popošev i Rozenfelda iz projekta „Pčelica Maja“.

NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski i Ljetnu. U Domu kulture redovito se održavao kviz „Nitko kao ja“. Kao gosti često su nastupali NG bendovi, pa tako bilježimo i nastupe Vrlog novog svijeta.

Za razliku od danas, u Domu kulture su se, u sklopu NG scene, često znali održavati performansi i predstave NG umjetnika. Treba istaći i da je vrlo aktivan bio Oleg Tomić, hrvatski pisac, koji danas živi u Subotici. On je, također u Domu kulture, uprizorio jednu svoju alternativno - bizarnu kazališnu predstavu, izgubljenog imena. Oleg je poslije izdao romane Inkognito, Out of belle i Francuski kalendar.

U Gradiški nisu svirali samo bendovi iz Slavonije. Nema većeg novovalnog benda iz ex Jugoslavije koji nije gostovao u Gradiški. U staroj kavani svirali su Šarlo akrobata i Haustor, u kinu Azra, na rukometnom igralištu koncert su održali VIS Idoli. Električni orgazam i Film svirali su u Društvenom domu, a rano Prljavo kazalište koncert je održalo u Domu omladine. Osim njih u Gradiški su svirali i mnogi drugi manje važni bendovi i bendovi drugačijeg rock usmjerenja. Dakle bilo je to živo, zabavno i sadržajem ispunjeno vrijeme.

U Gradiški se osamdesetih moglo izaći i u Društveni dom. U Društvenom se puštala malo komercijalnija glazba, poput Madone, Jacksona ali i rock sastavi poput Queen-a, Stonesa, Beatlesa, Pink Floyda i Dire Straitsa. U Društvenom je alfa i omega bio MM Lobo, on je bio neka vrsta novogradiškog Darka Glavana, nije bio dio novovalne scene, bio je nešto stariji, ali kužio je ono što mnogi njegovih godina nisu shvaćali, a to je da taj novi val donosi zaista nešto novo. On je svojim iskustvom i poznanstvima često pripomagao klincima iz Omladinskog.

Novovalna scena je s vremenom nestala, u Omladinskom su se promijenili DJ-i i mjesto je izgubilo svoj identitet. Glazbena tradicija sličnog pravca nastavljena je do kraja 90' ih godina na Ljetnoj pozornici. Ostavština NG novog vala su Voodoboodah i House Painters koji djeluju početkom devedesetih u Zagrebu te Blow, bend koji je ostavio mnogo sjajnih skladbi ali na žalost niti jedan jedini snimljeni album kao potvrdu njihova iznimna talenta.

nedjelja, 9. listopada 2011.

O pastirima i njihovim ovcama

Do Horvata navratim povremeno, on je tipični Hrvat, nezaposlen je, redovito posjećuje kladionice, ne vjeruje u teoriju evolucije (premda znanstvene činjenice ne bi trebale biti predmet vjerovanja ili nevjerovanja), ima svoj profil na facebooku, vjeruje u teorije zavjera, nastoji otići u prijevremenu mirovinu, misli da bi bio bolji selektor od Slavena Bilića, euroskeptik je, navija za Dinamo (ali Bog izgleda navija za Lyon), i skrušeni je vjernik još od davne 1991. godine.

Horvat je pasionirani promatrač političkih zbivanja, on je i jedan od onih 50 % Hrvata – glasača, stalno prisutnih na izborima političara, jer on još uvijek vjeruje u priču da će jednoga dana biti bolje, poznatu priču o boljem životu nastalu na našim prostorima još od osamdesetih godina u bivšoj državi. Osamdesete su prošle, bolji dani nisu došli, ali se zato ta bivša trula država raspala kao kula od karata, a na krilima nove nade izrasla je sva suncem obasjana nova i lijepa, stara Domovina Hrvatska, zemlja s tisuću otoka. Mislio je Horvat tada da će to biti nova Švica na Balkanu (pardon, u Srednjoj Europi), jer imamo more, planine, plodnu panonsku ravnicu i tisuću otoka (nikad mi nije bila jasna ta priča o tisuću otoka, kakve koristi možemo imati od tih pustih otoka, naročito mi Slavonci, ali dobro kad se tako kaže onda neka bude), krenulo se snažno, najprije s duhovnom obnovom, perspektive su bile pomaknute vrlo visoko. Uskoro je bilo bolje, bar je tako tvrdila nova politička elita: „Živite bolje nego prije, samo što to još ne znate“, umovali su, i nije im za zamjeriti jer njima je zaista bilo bolje. A onda je početkom novog tisućljeća došlo otrežnjenje: “Novo, novo, novo vrijeme…“, fanatično se orilo eterom. Zapuhali su neki novi vjetrovi, nova vlast je garantirala 200 000 novih radnih mjesta, s fakulteta na posao bila je nova parola, u novoj Hrvatskoj sve će biti novo i moderno… Novo otrežnjenje je došlo vrlo brzo nakon masovnih otkaza i rekordne nezaposlenosti (tada i Horvat osta bez posla), nova politička elita morala je otići nakon četiri godine u zastaru, a na pozornicu se ponovo vraća stara ekipa i ne čini više baš ništa novo, pa ni obećanja o skorom boljem životu nisu bila nova.

Za razliku od Horvata u politici ne vidim ništa interesantno, politika je zlatni rudnik za netalentirane, a ambiciozne, za one koji su odlučili graditi svoju karijeru bez pol muke, ne moraju mnogo znati, ne moraju puno raditi, a politička karijera će ih pretvoriti u ministre, premijere i premijerke ili čak predsjednika države. Političari su nužno zlo, nešto kao elementarna nepogoda koja se ne može izbjeći, protiv njih nema efikasne zaštite, kao niti protiv zemljotresa. I kada ne želite ništa znati o njima, uvijek vam mogu nanijeti štetu.

Zbog toga ne pratim političku kampanju za skore političke izbore, u kojima će se neki od njih kandidirati i pobijediti te tako legalno postati predstavnici naroda, i u tom svojstvu uzeti sve povlastice koje si pripisuju, a koje su oni sami sebi već ranije mudro pripremili raznim „zakonima“, „odlukama“, „amandmanima“, a sve u službi naroda i Domovine, i za svoj džep i zadovoljstvo. Nemaštovita, dosadna i predvidiva kampanja političkih stranaka pred nove izbore, predvođena mediokritetima, kraj mene bi prošla neprimjetno da nije Horvata.

milanjaca

Jer Horvat nije ni glup ni naivan, možda je lakovjeran i pomalo očajan jer misli da je rođen u krivo vrijeme i na krivom mjestu, ali nije glup i zato volim ponekad poslušati mrvice njegove mudrosti pa makar pripovijedao o politici.

-Oni koji tradicionalno glasaju za lijevu političku opciju glasat će za njih bez obzira što god lijevi predložili u svome programu: povratak u balkanske integracije ili Europsku Uniju, oduzimanje ili povećanje radničkih prava. Oni koji naginju desnici glasat će za nju bez obzira nudili koaliciju sa manjinama ili prodaju firmi u državnom vlasništvu strancima. Stranački predizborni programi postoje tek da se zadovolji formalna nužda pa ih ni ne treba uzimati zaozbiljno – mudro slovi Horvat - ali kada biste glasali vi koji ne glasate – skoro molećivo me je pogledao…

Došao je na sklizak teren, zato odgovaram diplomatski (poput političara) – tada bi se dogodilo čudo!

Ali čuda se ne događaju i ne vidim niti jedan jedini razlog da navlačim cipele samo zato da bih glasovao na nekakvim izborima i time nekome omogućio da na račun naroda uživa raznorazne nezaslužene povlastice stečene političkom karijerom. Radije ću za to vrijeme učiniti nešto korisno, pomesti dvorište na primjer.

ponedjeljak, 26. rujna 2011.

Zvon…, zvon…, još uvijek čujem telefon

Naglo mi je poraslo raspoloženje kada sam saznao da je došlo do izmjena Zakona o telekomunikacijama, izmjene bi trebale ići u korist korisnika, barem je tako najavljivano. Novost je ograničenje trajanja ugovora s pretplatnikom na najduže dvije godine, no ono što je mene još više obradovalo jest da davatelj usluga jednu uslugu ne može više uvjetovati s nekom drugom uslugom. Na primjer do sada je bilo; ako želimo Internet, moramo plaćati i telefonsku uslugu. Sada toga više nema, možemo slobodno imati Internet bez telefona i ne moramo plaćati ono što nam nije potrebno.

Odlučio sam se riješiti telefona, radi štednje i jer ga uglavnom ne koristim. Dovoljan mi je mobitel, a s drugim ljudima mogu komunicirati i preko raznih servisa na internetu (Skype, e-mail i slično).

Osim toga žrtva sam raznoraznih agencija i firmi koje nude preko fiksne linije brojne proizvode i usluge, od famoznih biotretmana na daljinu pa do magnetskih jorgana sa svrhom eliminiranja štetnih sila emitiranih direktno iz svemira. Jednom prilikom su mi željeli poslati ekipu stručnjaka koja će doći u vaš dom i najnovijim metodama i uređajima, razvijenima, a gdje drugdje nego baš u NASA-i, ispitati svaki kutak kuće ne bi li otkrili izvore i područja zračenja negativne energije štetne po zdravlje, ovoga puta koncentrirane dolje duboko u zemljinim tlima. Nema što, brinu se za naše zdravlje, dakako uz određenu novčanu naknadu. Možda bi njima ili još bolje krajnjim korisnicima koji nasjedaju na takve ponude trebalo preporučiti neku knjigu iz osnova fizike.

Također su interesantne agencije kod kojih ne morate baš ništa platiti, dobivate poklon i to još po vašem izboru. Poklon je besplatan, tu činjenicu naglase nekoliko puta, jednostavno tako, sve je besplatno, izuzev poštarine, samo ona ide na vaš račun, jer ipak budimo razumni, ne mogu vam oni osigurati i besplatan poklon i još da plaćaju vašu poštarinu, a poštarina je prava sitnica, nekih 150 – 200 kuna. I tako, sve je besplatno, a ostanete lakši za 150 kuna, pravi su to mađioničari.

zvon_zvon

Moje strpljenje je privedeno kraju kada su me počeli maltretirati iz nekakvog životnog osiguranja. Nije im bilo dovoljno što sam im odmah kazao da me osiguranje ni najmanje ne zanima, uporno su me nazivali svaki tjedan. Svaki put je zvala druga zaposlenica i kada bih joj objasnio da su me već nazivali i da bi već trebali znati moj odgovor, potpuno bi se oglušila na moje riječi uz obrazloženje da u firmi imaju akciju i da sada detaljno obrađuju ulicu po ulicu. Nakon toga sam jednostavno izvukao telefonski kabel iz telefona i odnio aparat u podrum, smjestivši ga na policu s ostalim nepotrebnim stvarima. Ako ikada budem planirao uzeti životno osiguranje, sigurno je da to neće biti preko njihovog osiguravajućeg društva.

Stoga čim sam saznao za izmjene Zakona, nazvao sam korisničku podršku mojeg davatelja usluga sa zahtjevom za prekid telefonske usluge. Djelatnica koja se javila, ljubazno mi je objasnila da je to sada moguće, ali da je cijena interneta bez telefonske usluge nešto veća, drugim riječima račun za internet bez telefonske usluge jednak je zajedničkom računu za Internet i telefon, jer bez usluge telefona povećava se, iz nekih neobjašnjivih razloga, cijena brzine interneta (mbit/s), i iznosi, koje li slučajnosti, jednako kao telefon i brzina zajedno. Sada plaćam dva računa, jedan je za internet i iznosi 79, 40 kn, a drugi je za telefon i brzinu i iznosi 154 kn i nešto lipa. Zajedno to je 233 kune i nešto lipa. No bez telefona bi to bilo ovako; paket za flat/adsl košta 79,99 kuna, a brzina se naplaćuje 153,44 kn, što ukupno iznosi 233,43 kn.

I što drugo reći nego bravo majstori, opet me moj davatelj usluga nije razočarao, opet su dokazali da imaju tim eksperata koji može doskočiti svakom (tamo nekakvom) zakonu. Tako se posluje, to je biznis, uvijek korak ispred vremena i zakona i to sve radi nas, radi svojih dragih korisnika.

srijeda, 21. rujna 2011.

Idemo li u Europu?

Nedavno pođoh u zgradu općine radi nekih papira, no lupih nosom od zaključana vrata ureda. Portir mi reče da pogledam da službenica nije možda tu negdje, u jednom od ostalih ureda. Nakon pregledavanja preostalih ureda po hodniku, zaključio sam da službenica nije tu negdje, pa sam otišao prošetati napolje i vratiti se nakon određenog vremena. Pazio sam da svratim poslije pauze, da se ne dogodi da službenicu opet moram čekati ili tražiti; ipak ponovila se ista scena: „Sada je tu bila, reče mi portir, mora biti tu negdje“, no opet nije bila tu negdje. Treći put sam ciljao vrijeme pred kraj radnog vremena u 14'30, vrijeme kada se bliži odlazak kući pa sam vjerovao da ću konačno naletjeti na nju… i nisam se prevario. Ovoga puta je bila tu negdje, zatekoh je u jednom drugom uredu pri bezbrižnom ćaskanju sa jednom svojom kolegicom. Kad me je ugledala, nervozno mi je rekla da pričekam pred vratima njezina ureda i da će odmah doći. Tamo se već znojio jedan gospodin, on mi reče da je naručen za 14 sati. Čekali smo gospođu, zajedno se znojeći još nekih petnaestak minuta, a tada se konačno pojavila i ona, vidno neraspoložena, samo nas je zloslutno odmjerila i bez riječi ušla u svoj ured. Čekali smo još neko vrijeme, a onda smo čuli njezin rezak glas: “Može!“ Poput odapete strijele sam uletio u gospođin ured da bih preduhitrio naručenog gospodina, doviknuvši mu – brzo ću ja - (on je već krenuo prema vratima), bilo mi je žao čovjeka ali da sam pustio njega prvoga, znam da ne bih došao na red, službenicu bih morao potražiti neki drugi dan.

Bilo je vruče u uredu, no brzo me je ohladila bijesna lavina riječi obrušena sa gospođine strane radnog stola: “Svi mi dolazite kad moram ići kući, ja više ne mogu tako raditi, preopterećena sam… brzo, brzo reci šta trebaš… šta ne platite pravnika pa će vam on sve objasniti… imam u hodniku naručenu stranku… nemam više vremena…!“ Na kraju sam uspio isposlovati ono po što sam došao, ali tek uza svu moju upornost i tvrdoglavost da to riješim istoga dana.

Mislim da ne trebam niti spominjati koliko me je slijedeće jutro pekla savjest zbog nekorektna ponašanja prema jednoj državnoj službenici i inzistiranja na ostvarivanju mojih prava, čovjek ponekad prenagli, poslije mu bude žao, jer čini se da mi građani postojimo samo zbog državnih institucija i brojnih službenika pa se prema njima i trebamo ophoditi ljubazno i sa poštovanjem. U jednom trenutku na um mi pade suluda zamisao, da odem do gospođe i ispričam se za svoje ponašanje, čak sam pomislio da kupim neki poklon za nju ne bi li ju udobrovoljio, no od toga sam ipak odustao jer sam bio gotovo posve siguran da gospođu neću naći na poslu.

0099007_48

Na razvijenom Zapadu javne i državne službe imaju pomalo drugačiju ulogu, vjerovali mi to ili ne, tamo je sve podređeno strankama. U Europskoj Uniji, Australiji, Kanadi… činovnik je dužan građanima omogućiti što lakše i brže ostvarivanje njihovih prava. Čak štoviše, javni ili državni službenik, procijeni li da stranka ima osnovu za ostvarivanje nekog prava, dužan je na to upozoriti stranku. Sve to piše i u našem Zakonu o općem upravnom postupku, ali malo koji naš službenik mari za to. Na Zapadu vas službenica, na primjer u policiji, kada vadite osobne dokumente, neće poslati u laganu šetnju do obližnje pošte radi uplate obične takse, zatim u pošti čekate neko vrijeme u redu, pa onda opet malo prošećete natrag do policije da biste donijeli opću uplatnicu kao dokaz o uplati. Takav primitivan odnos službenik – stranka je odavno iskorijenjen, stranke se poštuju i sve se rješava na jednom mjestu, takse, biljezi, obrasci… Nevjerojatno je, ali u EU javne službe postoje radi građana, a ne obrnuto.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaposleno oko 240 000 osoba u javnom sektoru, odnosno u raznim inspektoratima, policiji, katastrima, matičnim uredima, ministarstvima, pravosuđu, uredima državne uprave u županijama, uredima lokalne samouprave, fondovima, zavodima. U javni sektor pripadaju i zaposleni u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskoj televiziji, Cestama, Šumama, Vodama, Željeznicama i komunalnim poduzećima. Samo državnih službenika, dakle samo u državnim službama, zaposlenih je 65 000. Taj broj zaposlenih je određen velikim brojem ustrojstvenih jedinica, njih 4328, a toliki broj jedinica posljedica je prevelikog broja rukovodećih državnih službenika odnosno šefova. Šefova u tijelima državne uprave trenutno ima 5890, što znači da je svaki 11 službenik nekakav šef, i na taj način osigurava im se veća plaća, s tim da često ne odgovaraju za svoje postupke i pogreške, nemaju kome, jer oni su sami sebi šefovi. Sindikat državnih i javnih službenika tvrdi da broj od 240 000 zaposlenika nije velik i da to nije glomazan državni aparat, ali ne mogu poreći neučinkovitost, sporost i neorganiziranost rada službi.

Nešto se mora promijeniti u glavama zaduženima za sektor javnih i državnih službi, naročito u glavama onih koji rade sa strankama jer očito je da se sklop njihova razmišljanja nije promijenio još od doba bivše države. Na žalost to nema tko promijeniti jer i oni koji bi to trebali učiniti, zastupnici građana u Saboru, neopravdano su sami sebi izmislili sva moguća prava i povlastice i žive lagodno od tuđega rada. Očekivati od samih službi da će se tek tako, sami od sebe prilagoditi građanima i njihovim potrebama malo je naivno, jer pitanje je zašto bi oni to učinili, pa činovnicima nije u interesu da se bilo što mijenja, jer svaka promjena bi mogla ići njima na štetu. Poslati stranku da sama traži obrasce po knjižarama, da kupi biljege na kiosku ili da joj javni bilježnik ovjeri kopiju nekog dokumenta jer originali ne vrijede (valjda zato što nisu ovjereni kod bilježnika), i šetati je od ureda do ureda, to je jednostavnije i lakše, manje je posla, a ponekad se u gradu stignu obaviti neke važnije, osobne stvari…

srijeda, 24. kolovoza 2011.

Još nije Božić, ali nema veze!

Zapanjujuće je koliko raznorazne grupe ljudi, bili oni navijači nogometnog kluba, članovi političke stranke, sljedbenici nekog vjerskog kulta ili samo obični stanari ulice, mogu trošiti goleme količine negativne energije, prouzročene poplavom negativnih emocija ne bi li diskreditirali, omalovažili i negativno etiketirali svoje takozvane oponente iz drugih nacija, rasa, stranaka, kultova, klubova… i to samo zato jer su sami sebe uvjerili da su njihovi „protivnici“ loši i zli ljudi, a loši su i zli samo zato jer nemaju jednak stav o nekim vrlo delikatnim pitanjima poput: „Da li je Luka Modrić bolji igrač od Nemanje Vidića?“ ili „Da li su egipatske piramide sagradili kiklopi ili vanzemaljci?“ ili „Tko je najveći bend na svijetu, Beatlesi ili Rolling Stonesi?“

Surfajući nedavno netom, naišao sam na jedan komentar jedne vatrene vjernice. Bio je to komentar ispod teksta nekog novinarskog članka, sam članak je nebitan, ali podno članka u rubrici komentari razvila se žestoka bitka između jednih i drugih. Komentar sljedbenice kulta donosim prekopiran u originalu:

Kršćanstvo je nastalo OBJAVOM SAMOG BOGA, TE ŽRTVOM NA KRIŽU ISTOG!
Zato
druge religije nemaju kredibilitet jer su nastale mudrovanjem drogiranih i polupijanih nadrisvećenika, shamana, vračeva kojima su demoni zaigrali igru.
Kršćanstvo je jedina DOKAZANA ISTINITA RELIGIJA JER JE NASTALA NA KRVLJU PROLIVENOJ OD BOGA, I ZATO JE NEUNIŠTIVA!
Druge religije nemaju šansu i to će vam Isus uskoro pokazati i dokazati. Velika metla će uskoro pomesti u hrpu prašine sve lažne religije koje su kak ti suparničile kršćanstvu.
SAMO...
..U ISUSOVOM KRŠĆANSTVU SE BOG KROZ CIJELU POVIJEST LJUDSKU OBJAVLJUJE I RAZGOVARA S MNOGIMA, TE ČUDESA RADI!.“

Čitajući ovaj strastveni komentar prepun netrpeljivosti i bijesa prema svima koji misle drugačije, zaključujemo da je autorica teksta zarobljenica vlastitih predrasuda. Upravo su predrasude ono što nas ograničava da vidimo istinu, predrasude su osobna uvjerenja utemeljena na neznanju i vlastitim strahovima i sprečavaju nas da vidimo stvarnost onakvu kakva jeste. Predrasude se razvijaju još u djetinjstvu, prate nas cijeli život i teško ih se oslobađamo. Predrasude stvaramo prema drugim ljudima, jer druge ljude vidimo onakvima kakvi smo mi pa stoga očekujemo da i drugi ljudi razmišljaju jednako poput nas, a kada se to ne dogodi spremni smo ih osuditi i diskreditirati. Predrasude nastaju često prema ljudima ili grupama ljudi koje vrlo malo poznajemo, a naročito prema onima koji pripadaju različitoj skupini; političkoj, navijačkoj, vjerskoj, nacionalnoj i slično. Iz predrasuda se razvija netolerancija, isključivost i mržnja. Nitko nije cijepljen od predrasuda, pa se tako u stupicu predrasuda često ulove visokoobrazovani i moćni ljudi, oni postaju robovi ideologije, političke, vjerske ili neke druge i spremni su sve učiniti i ići preko leševa drugih, samo da bi ideologija koju oni zastupaju postala jedina službena istina u društvu u kojem žive. Tako je nastala inkvizicija, rasizam, progoni Židova, ratovi. Za vrijeme hladnoga rata svijet je bio na rubu propasti i to samo zbog sitne razlike u ideologijama dvaju nuklearnih velesila, jedni druge su doživljavali kao najveće zlo i opasnost po cijeli svijet (zajedno, oni jesu bili opasnost po svijet). Nisu samo u doba inkvizicije stradavali svi oni čiji se nauk kosio sa službenom ideologijom (Galileo, Giordano Bruno), u SSSR-u je jedno vrijeme bila zabranjena Einsteinova teorija relativnosti jer nije bila u skladu sa Lenjinovim materijalističkim pogledom na svijet. Zanimljivo je pripomenuti da je teorija relativnosti bila zabranjena i u nacističkoj Njemačkoj. Predrasude i ideje koje nastaju na osnovu predrasuda i ljudsko ponašanje u sklopu toga, vraćaju nas ka nama najbližim prirodnim srodnicima – majmunima.

Britanska primatologistica Jane Godall u drugoj polovici 20. stoljeća promatrala je ponašanje čimpanzi u njihovom prirodnom okolišu i vodila dnevničke zapise o sukobima i krizama unutar čopora, a njezino izvješće ne razlikuje se pretjerano od izvješća o političkome djelovanju bilo koje političke ljudske skupine. Godall je bila prva znanstvenica koja je izvijestila o ratovima između čopora čimpanzi u šumama Gabona. Čimpanze su se divljački borile kako bi eliminirale „frakcije“, odnosno skupine koje su se odvojile od primarne. Frans de Waal nizozemski zoolog predočio je strukture politike moći kod čimpanzi, a principe te i takove politike povezao je s ljudskim ponašanjem, jer i kod čimpanzi se protivnici bore za prevlast, organiziraju subverzije, provode državne udare. (preuzeto i ponešto citirano iz knjige „Tragači“ F.F. Armesta)

Ljudi nesigurni u sebe ponašaju se upravo poput primata iz Gabona, oni se bore za svoj „teritorij“, udružuju se u skupine istomišljenika, međusobno se bore za prevlast, slijepo slijede svoje vođe ili ideologije. U našem ljudskom slučaju „teritorij“ može značiti političku stranku, karijeru ili jednostavno status u društvu ili u navijačkoj skupini. Svejedno je radilo se o kriminalnoj, političkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj organizaciji, glavni razlog borbe je dominacija, opstanak i strah od „neprijateljevog“ djelovanja – napad utemeljen na predrasudama i začinjen negativnim emocijama je često najbolja obrana. Riječ je o naslijeđenom nagonskom ponašanju i borbi za opstanak.

Ipak mi nismo majmuni, mi smo ljudi, razvili smo nešto što ostala živa bića nisu i zasigurno neće, a to je specifična kultura kojoj pripadaju znanost, umjetnost, tehnologija, to nismo stvorili svojim životinjskim nagonom, već svojom visokom inteligencijom, visokom u odnosu na ostali živi svijet na Zemlji. To znači da mi svojim razmišljanjem možemo mijenjati svoje stavove i oduprijeti se životinjskom nagonu duboko usađenom u nama i tako nadvladati vlastite predrasude, na kraju krajeva čovjek je prvi na Zemlji počeo mijenjati i prilagođavati svoj okoliš prema svojim potrebama za razliku od ostalih organizama koji se prilagođavaju okolini u kojoj žive, pa zašto onda ne bismo bili u stanju svjesno mijenjati naše stavove.

Možda nam je potreban neki poticaj kao na primjer ozračje pred Božić i slične vjerske praznike. To su datumi u godini kada mnogima naglo poraste nivo empatije i altruizma, šalju se poruke s pozitivnim nabojem, raste ljubav prema drugim ljudima, često znameniti ljudi poput političara u te dane posjećuju vrtiće, sirotišta i škole, često se neko malo siroče zna naći u zagrljaju nekog razdraganog političkog vođe pred brojnim reporterskim objektivima, oboje nasmiješeni i sretni… Najprije sam pomislio da se u vrijeme blagdana jednostavno radi o Božjem utjecaju na ljude te oni postaju puni ljubavi jedni prema drugima, ali nakon što su brojni političari ponovili iste geste, iste osmjehe, ista obećanja i za vrijeme predizbornih aktivnosti, shvatio sam da se zapravo radi o svjesnoj promjeni ponašanja, u ovom slučaju zbog osobne koristi.

Ipak nismo svi političari pa stoga mislim da se svjesna promjena ponašanja može dogoditi u našim glavama i kada nemamo od toga direktne koristi. Ako se oslobodimo predrasuda prema drugima, prestanemo mjeriti što oni imaju, a mi nemamo, izbacimo negativne stavove prema svemu što ne razumijemo i jednostavno prihvatimo činjenicu da nisu svi poput nas, učinit ćemo mnogo korisnoga ponajviše sebi, oslobodit ćemo se loših emocija koje blokiraju naš um i tako ćemo potaknuti naš mozak prema kreativnim i pozitivnim reakcijama. Možda ćemo nakon toga shvatiti jedni druge i zaključiti da i nismo toliko različiti. Možda će nakon toga lav i janje jedno do drugoga drijemati u šumskom gaju, bogataš i siromah dijeliti istu trpezu, dinamov i hajdukov huligan zagrljeno pjevati u baru, hadezeovac i esdepeovac ući u bratsku koaliciju... Ma samo se šalim, malko sam pretjerao, lav možda postane vegetarijanac ali čisto sumnjam da će se ikada ostvariti ostala tri prizora, neke stvari jednostavno ne možemo promijeniti jer nam životinja unutar nas to ne dopušta.

Unatoč određenim predrasudama kojih se teško oslobađamo, mislim da bismo odmah danas trebali nastojati pretočiti barem dio svoje negativne energije u pozitivnu i pokušati pozdraviti susjeda, baš onoga kojega ne volimo (a ne volimo ga zato jer on za razliku od nas svake godine ide na more, vozi skuplji auto i ima bolji posao)… i ponekad učiniti nekakvo dobro nekome, bilo kome, ne očekujući od toga direktnu korist, bez obzira što Božić još nije na vidiku i što još nije vrijeme za činjenje dobrih djela.

I priznajem da sve ovo što sam napisao malo podsjeća na ideologiju, ali čovjeku su potrebni mitovi i priče iz davnina, jer kada bismo ljudima iz njihovih glava prognali svijet mašte, mnoge bi duše bile posve izgubljene u surovom svijetu realnosti, pa kada smo već skloni tome da realnost prekrivamo svijetom ideja onda neka te ideje budu tolerantne i prihvatljive svima.

utorak, 9. kolovoza 2011.

Duh Bosne

Sarajevo je lijep grad, no najprije se morate probiti do centra grada, a to traje, naročito ako ulazite u Sarajevo sjevernom magistralnom cestom. Problem je što sjeverni ulaz u Sarajevo ima samo dva traka pa zbog toga nastaju veliki prometni čepovi, navodno je gradnja zaobilaznice započeta još prije Olimpijskih igara u Sarajevu ali zbog nedostatka novca prestalo se s radovima. Potrebno je oko 45 minuta puzeće vožnje da bi se unišlo u grad, i ako to izdržite na temperaturi od 35 stupnjeva Celzijevih dalje je lako, glavna prometnica u samom gradu ima četiri traka baš kao u svim većim gradovima.

Sarajevo je i dalje grad velikih kontrasta bez obzira što se sastav stanovništva uvelike promijenio nakon rata, većina Hrvata i Srba je otišla, a grad je naselilo muslimansko stanovništvo iz drugih dijelova Bosne. Kako veli Haris, naš turistički vodič, inače profesor povijesti i dobar poznavatelj prilika u Hrvatskoj, jer je nekoliko godina proveo živeći i radeći u Zagrebu, o broju i sastavu stanovništva Sarajeva zna se samo po procjeni iz 2008. godine, tada je procijenjeno da u Sarajevu živi oko 420 000 stanovnika. Posljednji službeni popis stanovništva bio je daleke 1991. godine, i onda je Sarajevo zajedno sa pridruženim općinama brojilo preko pola milijuna stanovnika.

Možda je manje poznato da je Sarajevo u povijesti imalo i brojnu židovsku zajednicu. Nakon progona Židova iz Španjolske sredinom šesnaestoga stoljeća, dio tih Židova naseljava se u Sarajevu. Ovdje osnivaju svoju općinu, grade sinagogu, bave se trgovinom i obrtom.

Vozeći se glavnom prometnicom u Sarajevu ugledat će te široke ulice, tramvaje, novosagrađene staklene nebodere, reprezentativne zgrade, zapravo sve što čini jedan moderan srednjoeuropski grad modernim. Međutim ono što predstavlja srce Sarajeva i pripovijeda nam o povijesti grada na rijeci Miljacki jest Baščaršija, što u prijevodu znači glavna čaršija. Kada se kaže da je Sarajevo multikulturalna i multikonfesionalna sredina treba otići upravo na Baščaršiju da bi se to vidjelo. Na malom okruženju od svega par kilometara u i uz Baščaršiju, a to se bez problema obiđe pješice, nalaze se Baščaršijska džamija, katolička katedrala Srca Isusova, srpska Saborna crkva i Stari židovski hram. U tom najstarijem dijelu grada, u krugu tih nekoliko kilometara, osjeti se duh i proživi se povijest Bosne, ovdje su živjeli i ostavili svoje građevine i spomenike Hrvati, Srbi, Turci, Austrijanci i Bošnjaci.

Neki tvrde da multikulturalnosti u Sarajevu više nema jer danas prevladava jedna nacionalnost, Bošnjaci. Šećući Baščaršijom nisam stekao takav dojam, između mnogobrojnih turista koji se vrlo lako raspoznaju po svome govoru i ponašanju, lako ćemo prepoznati Sarajlije, izgledaju baš poput nas, i govore jednakim jezikom poput našega (ma tko bi to rekao), premda se to ovdje zove Bošnjački jezik, razlika je samo u njihovom naglasku i mekanom opuštenom govoru nastalom vjerojatno zbog njihova specifičnog mentaliteta. Osim toga vrlo su ljubazni i susretljivi, kulturni i staloženi, komunikativni su pa je lako s njima stupiti u kontakt i rado će s vama porazgovarati o svome gradu. Vidio sam i određen broj mlađih muškaraca s bradom podšišanom po šerijatskom zakonu, ali niti u jednom trenutku nisam vidio nekakav krivi pogled s njihove ili s bilo koje druge strane.

Sarajke su većinom odjevene po zapadnoj modi no manji broj njih nosi tradicionalne marame na glavi. Običaj je u islamu da žene kada uđu u džamiju moraju nositi maramu, e sada pojma nemam da li su se te marame našle na njihovim glavama zbog blizine Baščaršijske džamije ili su tu zbog vjerske tradicije. U svakom slučaju dobro im pristaju bez obzira na to što im otkrivaju samo lice. Uz to marame izgledaju kao zanimljiv modni detalj jer ih nose zajedno uz zapadnjačke suknje, a vidio sam i neke žene u trapericama i s maramom na glavi. Drže se uznosito i odlučno koračaju ulicom, zgodne su ali ipak ne tako kao Novogradiščanke i dakako Brođanke.

Baščaršiju vrijedi vidjeti no da bi se osjetio pravi duh Sarajeva potrebno je ostati malo duže i obići Sarajevo malo šire. To ću nekom drugom prilikom, ovoga puta nije bilo mnogo vremena.

utorak, 5. srpnja 2011.

Zabilješka

Pa poprilično je vremena prošlo od posljednjeg editiranja bloga. Pitaju me gdje sam, imao sam veliko pospremanje, netko to radi početkom godine, netko sredinom. Osim toga trebalo je naoštriti sve olovke, očistiti i tintom napuniti nalivpera, počistiti prašinu s tipkovnice i donijeti sud o tome da li uopće ima smisla pisati nekakav blog. Proturječio bih samome sebi kada bih zaključio suprotno, da zašto prestati pisati, čovjek se razlikuje od ostalih primata po dubini svoje mašte, kreativnosti i mnogobrojnim kulturama koje je stvorio. Blog je zanimljiv medij koji nam nudi brojne mogućnosti; od raznih grafičkih formata, preko audia i videa pa sve do literarnog izražavanja slovima, riječima, rečenicama, treba malo upotrijebiti svoju maštu, malo se poigrati i proraditi i eto nam zanimljivih rješenja.

Čini mi se da se nešto počelo događati i u Gradu, prije svega osnivanje Kino kluba i projekcija filma „Metropolis“ povodom osnivanja kluba. Hvale vrijedna akcija i kako svi vele pun pogodak što se tiče izbora filma. Nekad su takve filmove prikazivali na televiziji, sad je tako nešto nemoguće zamisliti jer su ih istisnuli Transformeri, sapunice, big-brotheri…

Metropolis

Pohvalio bih i djelovanje udruge „UMPASK“ (valjda sam dobro napisao), i oni su aktivni, koncerti se organiziraju redovito (svaki rock koncert je borba protiv širenja nekulture narodnjaka), a pripremaju se i neke druge stvari poput promocije knjige jednog splitskog autora, no o tom potom, kada bude vrijeme. Ovo je ionako samo obična zabilješka tek da vidim da li sam dobro zašiljio olovke i napunio nalivpera.

ponedjeljak, 28. ožujka 2011.

Na udaru Zakona

Mogao sam to riješiti još jučer, navlačim cipele i nerado krećem u trgovinu. Doduše napolju je ugodno proljetno poslije podne, kratka šetnja do obližnje trgovine neće mi škoditi, ipak voda u džezvici je već proključala i da sam taj šećer kupio jutros već bih se krijepio vrućom šalicom kave. Ovako sam prisiljen na izlazak na nesigurnu ulicu na kojoj vrebaju raznorazni individualci čudna i nepredvidiva ponašanja, a ja taj dan nisam bio baš raspoložen za komunikaciju i druženje, želio sam samo popiti tu šalicu kave.

Već na samom izlazu iz dvorišta zaskoči me susjed Bora:

-Jel', šta ključaš tu kapiju, ko da ćete netko ukrast'? – Crtao je kredom broj 410 na pločniku tik ispred moje kapije. U drugoj ruci je držao metar na rasklapanje. Iz smjera iz kojeg je dolazio vidjeli su se ispisani brojevi na jednakim razmacima; 400, 380, 370 i tako dalje u nedogled.

-Susjed jesil' siguran da znaš što radiš? – Priupitah ga.

-A jel' ti čitaš novine, pratiš zakone, jes' čuo za sivu ekonomiju? – Reče odrješito.

-Ne! – Odgovorih neiskreno.

-E pa počni onda pratit, treba se reda i zakona pridržavat, ne možeš više prijatelja zvati da ti pomogne ni drva uvest u dvorište ako živi 500 metara dalje od tebe, jes' to znao! Tako i treba, treba iskorijenit sivu ekonomiju, treba se borit protiv rada na crno, samo ćemo na taj način preporodit ekonomiju i ući u Europu! Osim toga rušim kokošinjac i gradim šupu, a ti si mi tu na nišanu unutar mojih 500 metara, doći ćeš pomoći ili ću te ja sam donijeti, moramo se na kraju krajeva pomagati, susjedi smo! I popravi već jednom to zvono na kapiji, nitko do tebe ne može ni primirisat kad te ustreba! – Reče mi zapovjednim tonom, odmah se vidjelo da je bio poslovođa prije umirovljenja.

-Na žalost – rekoh tužno – prijatelj koji mi je popravljao kvarove na elektroinstalacijama stanuje izvan kruga od 500 metara, da mi sad popravi zvono, bilo bi to kršenje zakona. Osim toga kapiju držim zaključanu jer vrata dobro ne prianjaju pa mi svaki vjetrić širom otvori vrata, a bome ne volim ni da mi u dvorište upadaju razni likovi koji se predstavljaju kao djelatnici nekakvih javnih poduzeća, ulaze u dvorište bez pitanja, nešto traže, zanovijetaju, de potpiši tu te potpiši tamo te nekakvi neplaćeni računi te ovo te ono, u svakom slučaju stvari bez kojih se može, a nikad ne izuju cipele kada ulaze u kuću.

-Baš si mudrac – čuo sam ga, no već sam kretao dalje, prema trgovini. Pred trgovinom susretoh Maxa, Profu i Ivu Malja, konzumirali su svoje prvo popodnevno pivo. Odmah sam znao da ću čuti često postavljano pitanje: – Oš' nam platit pivo – promuklo se javi Iva? Druga dvojica pogledaše me pogledom punim iščekivanja.

Želio sam izbjeći odgovor na ovo pitanje pa sam ih priupitao - što to radi Bora, jel' pošašavio?

-Bora se šašav rodio – bio je odgovor – a ti nam nisi odgovorio, oš' platit pivo!?

-Dobro dečki jel' vi čitate novine, jel' pratite zakone, jel' znate da je to protuzakonito što činite? – Nisam se tako lako dao.

-Tko još j*** zakone u Hrvatskoj – muklo se javi Iva - reci nam oš' platit to piće il' neš', da znamo? – Iva Malj je blago surov momak, niska rasta, ali široka stasa. Živi sam u kući bez struje, često ga u ulici pozivaju radi manjih radova i popravaka, šišanja trave, obrezivanja voćaka ili drugih fizičkih poslova za sitnu nadnicu. Zna biti bolno iskren i ponekad nagao, onako po narodski, ali možeš ga kupiti za jednu pivu i onda postane dobar kao kruh. U desnoj ruci je držao sikiru, a u drugoj bocu pive. Vjerojatno je bio na jednom od svojih poslova pa je svratio na jedno pivce na brzaka, često se to jedno pivce zna preobraziti u niz od 5-6 pivaca.

-Dečki vi ste stvarno neozbiljni, kazna za cuganje na javnom mjestu je 500 kn, jel to znate, ja se brinem zbog vas a vi se zezate! – Počeo sam se miriti s činjenicom da će mi ožednjeli trojac ipak izbiti 15 kn iz džepa.

-Nek' mi slobodno uzmu 500 kn ak' nađu kod mene – klikne veselo Max, između dva gutljaja Staročeškog, nekako sluteći da popuštam pred njihovim zahtjevima. Max je također bio član brojne zajednice građana uredno upisanih na Birou za zapošljavanje na listu nezaposlenih.

-Možeš i ti s nama popit’ pivo! – Vikne Profo za mnom pokroviteljski, dok sam ulazio u trgovinu.

-Ma ne bih – uzvratih mu – ja se držim zakona.

-Samo se ti drž' zakona, zato neš' nikad ništ' ni imat'! – Čuo sam Ivu, no već sam bio u trgovini pa mu nisam mogao odgovoriti na tu provokaciju.

-Kad sam izlazio iz trgovine s tri piva i vrećicom šećera u rukama Profo je već pričao svoju staru priču o tome kako je dobio otkaz u Sekuliću. – Zamisli, nas 46 je dobilo otkaz u jednom danu, a to ne znači 46 ljudi, to znači da je 46 obitelji ostalo bez kruha. I sve je bilo zakonito i po propisima. Čak nam je i sindikalac iz Broda rekao, prije negoli je spakirao stvari i otišao na godišnji odmor na Jadran, da on tu ništa ne može, da je sve po zakonu i da nismo smjeli štrajkati jer se štrajk mora najaviti ranije. Samo nitko nam nije objasnio zašto zakon nije primijenjen i na poslodavca, jer u zakonu piše da se plaća isplaćuje u razdobljima koja ne smiju biti duža od mjesec dana. – Profa je nekad bio učitelj u jednoj osnovnoj školi, na kraju jedne školske godine rečeno mu je da je za našu malu sredinu preosobit i da mu nije mjesto u školi te da se ne uklapa u sustav odgoja učenika koji ta škola provodi i tako je završio na ulici zbog svoga individualizma. Bilo je to za vrijeme kratkotrajnih velikih promjena u Hrvatskoj početkom obećavajućeg novog tisućljeća. Poslije je dobio posao u Sekuliću ali je i tamo na temelju Zakona završio na Birou.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – plane Iva, grčevito stežući držalo sjekire u ruci – sve te nji'ove zakone…

-…Znate li vi što je zakon? – Odnekud se stvorio Lepi Cane, zapravo je izlazio iz trgovine, nitko ga nije vidio kada je ulazio. – Zakon je što ja sada mogu sjedit u fotelji i gledati preko interneta direktan prijenos bombardiranja Tripolija. Ponestalo mi je čipsa i pive pa sam svratio na brzinu do trgovine u nabavku. – Lepi Cane bio je dugačak lik, vrlo niskog čela, vojnički ošišane kose i debelih štreberskih naočala na nosu. Furao se na militariju, jedno vrijeme je bio zaluđen njemačkom nacističkom vojnom silom iz Drugog svjetskog rata, a u zadnje vrijeme je širio priču da je bio u britanskom SAS-u, premda je pravog SAS-ovca vidio tek na fotografiji.

-Oš' platit pivo – ispali za njim Iva Malj svoju vjerojatno najčešće u životu izgovorenu rečenicu. No nesuđeni SAS-ovac je već sjeo u auto i hitao na prijenos bombardiranja Libije, Zakonom odobrenog od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

-Najgore mi je kad danas čujem sve one generale nakon bitke – nastavljao je Profa svoju priču – lokalne političare, one koji se uporno kandidiraju na svim tim izborima i redovito osvajaju 3 do 4 posto glasova, a nakon toga ne mogu doći sebi od čuda zbog tako malo osvojenih glasova, a ne shvaćaju da je problem zapravo u njima. Takvi najčešće započinju sa svojim moralnim prodikama kad već sve bude gotovo te nas znalački podučavaju što je trebalo učiniti u dato nam vrijeme, kako smo se trebali postaviti, što smo morali odgovoriti poslodavcu, kako smo se trebali oduprijeti zlostavljanju na poslu, sipaju oni to ko' iz rukava, samo nema ih nigdje kada ih zatrebamo.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – opet se uzbuđeno javi Iva nakon jednog podugačkog srka iz boce – sve b' ja to strpo u buvaru, samo da mi daju pet minuta vlasti, treba ponovo otvorit Goli Otok i Staru Gradišku, sve b' ja njih natjer’o da nešt' rade! – Ponovo srkne jedan dugačak, ljuti gutljaj i lagano zanjiše sjekirom… Za svaki slučaj, odmakoh se izvan dometa njegova oruđa...

Krenuo sam kući, sada se još jednom moram suočiti sa Borom. Crtao je broj 450 i evo ga, već čujem njegov glas:

-I onda jel' dolaziš na bauštel kod mene u subotu!? – Rekao je to onako s visoka, tonom i držanjem kao da je on već odlučio umjesto mene da ću ja doći, kao da je to gotova stvar, zapravo to nije ni bilo pitanje već više kao izričita tvrdnja ili naređenje.

Tako sročeno pitanje, izgovoreno takvim tonom, zaslužuje odgovarajući odgovor:

-Na žalost susjed, ne mogu ti pomoći, ja zapravo ne živim u ovoj ulici, živim tri kilometra dalje, tako mi piše u osobnoj iskaznici. Prije dvije godine kada sam pravio novu osobnu, želio sam se prijaviti na adresu u ovoj našoj ulici, no rekoše mi u MUP-u da mi vlasnik kuće to mora potvrditi osobno, tako piše u zakonu. Problem je samo u tome što je vlasnik kuće već desetak godina u Australiji. Znači morao sam ga nazvati i objasniti što se traži od njega. No čini mi se da nije bio suviše spreman za suradnju:

„-Hu iz der enivan? Aha… Kroejša… Vot haz? – Javio se gazda kuće, kada sam nazvao Australiju, na perfektnom engleskom, kao da mu je to materinji jezik. – Šta trebaš? – produžio je po naški - Kakvu iskaznicu? Mi to nemamo ovdje u Australiji… tis iz a fri kantri… Samo ti njima reci da sam ja rekao da oni napišu šta god hoće na tu tvoju iskaznicu – i nadoda - a lijepo si trebao i ti doć' ovdje kada sam ti prije par godina mogao srediti papire al ti si htio ostat u Hrvatskoj, jer vi idete u Europu – reče posprdno - eto ti sad tvoje Europe. – I još mi je rekao da on sada leži u ležaljci pokraj bazena u dvorištu svoje melbournške kuće i pije pivu… i…, da se sunča na australskom suncu… i…, zaključio je na kraju… - fakin' Balkan.“

-U MUP-u su mi u iskaznicu napisali ono što su oni htjeli, to jest da živim na onoj staroj adresi tri kilometra dalje i tako se ja sada ne usudim niti travu ošišati ispred kuće ili očistiti snijeg jer mogu biti kažnjen zbog kršenja zakona i rada na crno.

subota, 26. veljače 2011.

Taj prelijepi svijet

priroda2

Jedan sam od sretnika jer nemam tv aparat u kući, izbacio sam taj suvišni uređaj prije nekoliko godina, šutnuvši ga nogom u guzicu zajedno s cjelokupnim tv programom svih hrvatskih televizija. Evo zašto, legnem ja na trosjed, lijepo se namjestim, namjeravam gledati Zvjezdane staze jer u tv vodiču lijepo piše: u 14'30 sati serija Zvjezdane staze, no doživim teško razočarenje, umjesto Staza na tv programu najgora od svih najgorih tv sapunica; prijenos sjednice Sabora. Ništa zato, ostavim ja Sabor neko vrijeme, mislim valjda će brzo završiti, no prođe pola sata, oni brbljaju, prođe sat vremena, a oni se ne zaustavljaju. Čovjek kada ih gleda, pomisli da bi sva ta energija proizvedena mlataranjem jezika saborskih zastupnika mogla biti upotrjebljena za nešto korisno. Na kraju ništa od Zvjezdanih staza, jer na tv-u imaju pravo izmjene programa. Dobro, mislim si, prikazat će tu epizodu sutradan, no sutra, prekosutra u srijedu i četvrtak opet ista priča, opet Sabor, nema Zvjezdanih staza, vode nekakvu njima jako važnu diskusiju, svi su vrlo duboko zadubljeni u temu i što je najlošije, ne odustaju. Najviše me je iritiralo što je jedan od tih tipova opetovano ponavljao: “Mi mislimo vjerodostojno“!!!

Ja opet mislim da je serija Zvjezdane staze bez obzira na često naivan scenarij, loše maskirane glumce koji bi trebali u tim maskama dočaravati brojne izvanzemaljske vrste i pogrešno interpretiranje znanstvenih spoznaja ipak mnogo vjerodostojnija serija od saborske sapunice.

I na čemu sam sada? Prešao sam na mrežu svih mreža, Internet, jedini slobodan i doista demokratski medij ne podložan nikome, u ničijem vlasništvu i ne kontroliran od strane raznoraznih medijskih, političkih, ekonomskih itd… itd… moćnika. Ne moram čekati 23'30 da pogledam neki dobar film, imam direktne linkove na sve utakmice lige „petice“, mogu na YouTube-u pogledati sve Bugs Bunny-e kad god ja to hoću. Važna je stvar da jednostavno ja sam biram sadržaje koje želim vidjeti, bilo da se radi o sportu, znanosti, kulturi ili zabavi, ne moram trpjeti programsku torturu koju nameću tv ili radio postaje (radio sam izbacio u paketu s tv-om) i ne moram slušati njihove emisije iz politike, gledati Big Brothere, slušati Severinu ili Thompsona i tako mogu sačuvati svoj mozak od ispiranja sa šundom kontaminiranim sadržajem. No najvažnije od svega jest to da svatko od nas na internetu bez cenzure može reći što god želi i kad god to poželi, mogućnosti koje nam nude razni blogovi, facebook, twitter i razni ostali servisi su revolucija koje možda još nismo u potpunosti svjesni.

Evo pogledajmo samo primjer Juliana Assangea, on je na internetu objavio oko 250 000 diplomatskih bilješki iz američkog arhiva, tajnih vojnih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku te drugih povjerljivih dokumenata u vlasništvu različitih svjetskih vlada. No neprijatelj naroda ne miruje, Assange se namjerio na najzloglasniji pravni sustav na svijetu, sustav koji koristi logore (Guantanamo), usmrćuje svoje građane injekcijama otrova, sustav s najmoćnijim špijunskim i obavještajnim službama, namjerio se na zemlju koja je više od 130 puta upala i oružjem intervenirala u drugim državama, ne računajući svjetske ratove (ovaj podatak temelji se na istraživanjima kongresnog Odbora za oružane službe SAD-a). Sjedinjene Američke Države godišnje u svome proračunu za vojsku izdvajaju nevjerojatnih 600 000 000 000 $ (šesto milijardi dolara). Samo je u ratovima u Vijetnamu i Iraku, državama koje nikada nisu naškodile niti ugrozile SAD, ubijeno muškaraca, žena i djece upravo onoliko koliki je skoro ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske (Vijetnam tri milijuna, Irak jedan milijun).

mah,-mah

Upravo dok ovo pišem, stigla je vijest da će Assange biti izručen Švedskoj, a to je kako mediji vele korak do izručenja SAD-u, što bi za njega značilo put u Guantanamo, dugogodišnji zatvor ili čak smrtnu kaznu. Bilo je to za očekivati jer država koja izdvaja basnoslovnu svotu dolara za vođenje ratova po svijetu može napraviti što god poželi, oni Assangea mogu s lakoćom zgaziti kao muhu i nitko im neće stati na put da ga zaštiti. Da konfuzija bude veća, ono što nam je Assange otkrio o svjetskim vođama, diplomatima, tajnim službama… to već znamo. Znamo da u diplomaciju odlaze tukci u lovu na karijeru, znamo da zakon umjesto da štiti građane, često ih progoni, znamo da države ne štite slabije od jakih, znamo tko i zašto započinje ratove, znamo da demokracija zapravo ne postoji i da je priča o vladavini naroda najobičnija iluzija, kao što je iluzija bio komunizam i kao što je iluzija bila svaka ideologija nastala tijekom ljudske povijesti.

Razlika je u tome što sada zahvaljujući WikiLeaks-u i Internetu imamo sve to dokumentirano, predočeno, dokazano bez da se radi o pažljivo filtriranim informacijama kojima nas mediji svakodnevno zasipaju.

Ipak pokazuje se da je izreći istinu i dalje vrlo opasan posao, ako se odupreš moćnim političkim sustavima koji polažu pravo na tebe, na tvoja uvjerenja i na tvoje misli, nemaš šanse uspjeti. Kako onda biti svoj i sačuvati vlastiti integritet od represije sustava? Ja to činim ignoriranjem i izolacijom. Političare sam zatvorio u staru škrinju za drva i zaključao ih čvrstim lokotom da ne izađu van, potpuno sam ih izolirao od sebe i vanjskoga svijeta. Istina moram ih hraniti, ali im ne dam da mi pobjegnu napolje i naprave nekakvu štetu. Nevjerojatno je kako postanu mali kada nitko ne obraća pažnju na njih, čak su im glasovi postali nešto tanji i tiši. Često noću čujem žamor iz škrinje i njihove neprestane rasprave i prepirke. Na početku su mi bili zanimljivi i smijao sam se njihovom nestašluku i ludorijama, ali ubrzo su mi dosadili. Mislim da ću ih se uskoro riješiti i nabaviti mačku. Mačke bar ne čine nikakvu štetu, ne traže mnogo, zabavne su, a ponekad ulove miša.

Kako je dr. Baltar postao političar:

četvrtak, 10. veljače 2011.

Noć muzeja u Rešetarima

„Treba te gospođa Branka, opet nešto nije u redu s njezinim poštanskim sandučićem, dobila je pdf dokument i ne može ga nikako otvoriti, boji se da je možda u pitanju virus. Kad bi ti sutra došao pogledati računalo“, reče mi Viki neki dan preko Skype-a. Sutra je bila subota i ja sam taj dan bio zauzet, „zar ne možemo danas“, pitao sam, „pogledat ću to danas“. Dogovor je pao. Spremio sam fotoaparat u džep i nije prošlo niti sat vremena, a mi smo sjedili kod gospođe Branke u dnevnoj sobi.

Unatoč susretu s Windowsima 98, koje dugo nisam koristio, i činjenici što fotoaparat zapravo služi samo za slikanje fotografija, a ne za ispravke pogrešaka na računalima, malo sam se mučio, ali na kraju moje intervencije i softver i hardver na računalu ostali su u začuđujuće ispravnom stanju, a greške s mailom i pdf dokumentima bile su uspješno otklonjene. A onda je konačno došao red i na fotoaparat.

Gospođu Branku Petrović upoznao sam prošlo ljeto, imala je problem s web preglednikom pa me je Viki zvao da pogledam u čemu je problem. No tada pojma nisam imao u čiju sam kuću zapravo došao. Saznao sam to tek kada mi je pokazala atelje prepun skulptura njezina oca, akademskog kipara Antuna Petrovića.

Branka-Petrović

Gospođa Branka Petrović

Antun petrović rođen je 13. lipnja 1900. godine u Drežniku. Zajedno sa roditeljima seli u Rešetare i do 26. godine života bavi se poljoprivredom. Istodobno izrađuje u drvetu specifične ukrasne predmete. Zahvaljujući svome talentu i novčanoj pomoći bogatih novogradiških obitelji poput Dieneša, Lobe i Kruljca odlazi u 27. godini života u Obrtničku školu u Zagrebu (Danas Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna). Nakon zagreba odlazi u Munchen na znamenitu Staatsschule fur angewandte Kunst, imao je 32 godine. Nostrifikacijom 1946., ta je škola uspoređena s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. I dalje ga financijski pomaže novogradiški ljekar i mecena Karlo Dieneš. Završava ovu školu i 1939. godine dobiva posao u Obrtnoj školi u Zagrebu u kojoj radi sve do umirovljenja 1976. godine kada se vraća u Rešetare gdje živi do svoje smrti 1979. godine. Radi poprsja, biste u bronci, sadri, gipsu, drvetu, crteže, spomen ploče, plakate i medalje. Značajna je njegova serija biljnih i životinjskih motiva i dekorativne ornamentike izrađene u drvu i motiva iz života slavonskog sela.

Antun Petrović u svome dvorištu u Rešetarima prilikom izrade biste supruge Mile. Godina je 1940.

Zamolio sam gospođu Branku da mi ponovo pokaže atelje s radovima njezina oca i da mi dozvoli fotografiranje unutar ateljea, na što je ona rado pristala uz osobno pojašnjenje izloženih eksponata. Na žalost fotke nisu baš ponajbolje uspjele što li zbog fotoaparata, što li zbog majstora iza fotoaparata, pa sam izabrao samo dio njih za prezentaciju, ali tu je i video zapis koji daje malo bolju sliku izložaka.

Namjeravao sam te večeri navratiti do centra grada na izložbu šešira, organiziranu povodom Noći muzeja, no odustao sam od toga i odlučio sam se prepustiti valu spontanih događaja koji su me doveli u ovu kuću u Rešetarima.