subota, 26. veljače 2011.

Taj prelijepi svijet

priroda2

Jedan sam od sretnika jer nemam tv aparat u kući, izbacio sam taj suvišni uređaj prije nekoliko godina, šutnuvši ga nogom u guzicu zajedno s cjelokupnim tv programom svih hrvatskih televizija. Evo zašto, legnem ja na trosjed, lijepo se namjestim, namjeravam gledati Zvjezdane staze jer u tv vodiču lijepo piše: u 14'30 sati serija Zvjezdane staze, no doživim teško razočarenje, umjesto Staza na tv programu najgora od svih najgorih tv sapunica; prijenos sjednice Sabora. Ništa zato, ostavim ja Sabor neko vrijeme, mislim valjda će brzo završiti, no prođe pola sata, oni brbljaju, prođe sat vremena, a oni se ne zaustavljaju. Čovjek kada ih gleda, pomisli da bi sva ta energija proizvedena mlataranjem jezika saborskih zastupnika mogla biti upotrjebljena za nešto korisno. Na kraju ništa od Zvjezdanih staza, jer na tv-u imaju pravo izmjene programa. Dobro, mislim si, prikazat će tu epizodu sutradan, no sutra, prekosutra u srijedu i četvrtak opet ista priča, opet Sabor, nema Zvjezdanih staza, vode nekakvu njima jako važnu diskusiju, svi su vrlo duboko zadubljeni u temu i što je najlošije, ne odustaju. Najviše me je iritiralo što je jedan od tih tipova opetovano ponavljao: “Mi mislimo vjerodostojno“!!!

Ja opet mislim da je serija Zvjezdane staze bez obzira na često naivan scenarij, loše maskirane glumce koji bi trebali u tim maskama dočaravati brojne izvanzemaljske vrste i pogrešno interpretiranje znanstvenih spoznaja ipak mnogo vjerodostojnija serija od saborske sapunice.

I na čemu sam sada? Prešao sam na mrežu svih mreža, Internet, jedini slobodan i doista demokratski medij ne podložan nikome, u ničijem vlasništvu i ne kontroliran od strane raznoraznih medijskih, političkih, ekonomskih itd… itd… moćnika. Ne moram čekati 23'30 da pogledam neki dobar film, imam direktne linkove na sve utakmice lige „petice“, mogu na YouTube-u pogledati sve Bugs Bunny-e kad god ja to hoću. Važna je stvar da jednostavno ja sam biram sadržaje koje želim vidjeti, bilo da se radi o sportu, znanosti, kulturi ili zabavi, ne moram trpjeti programsku torturu koju nameću tv ili radio postaje (radio sam izbacio u paketu s tv-om) i ne moram slušati njihove emisije iz politike, gledati Big Brothere, slušati Severinu ili Thompsona i tako mogu sačuvati svoj mozak od ispiranja sa šundom kontaminiranim sadržajem. No najvažnije od svega jest to da svatko od nas na internetu bez cenzure može reći što god želi i kad god to poželi, mogućnosti koje nam nude razni blogovi, facebook, twitter i razni ostali servisi su revolucija koje možda još nismo u potpunosti svjesni.

Evo pogledajmo samo primjer Juliana Assangea, on je na internetu objavio oko 250 000 diplomatskih bilješki iz američkog arhiva, tajnih vojnih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku te drugih povjerljivih dokumenata u vlasništvu različitih svjetskih vlada. No neprijatelj naroda ne miruje, Assange se namjerio na najzloglasniji pravni sustav na svijetu, sustav koji koristi logore (Guantanamo), usmrćuje svoje građane injekcijama otrova, sustav s najmoćnijim špijunskim i obavještajnim službama, namjerio se na zemlju koja je više od 130 puta upala i oružjem intervenirala u drugim državama, ne računajući svjetske ratove (ovaj podatak temelji se na istraživanjima kongresnog Odbora za oružane službe SAD-a). Sjedinjene Američke Države godišnje u svome proračunu za vojsku izdvajaju nevjerojatnih 600 000 000 000 $ (šesto milijardi dolara). Samo je u ratovima u Vijetnamu i Iraku, državama koje nikada nisu naškodile niti ugrozile SAD, ubijeno muškaraca, žena i djece upravo onoliko koliki je skoro ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske (Vijetnam tri milijuna, Irak jedan milijun).

mah,-mah

Upravo dok ovo pišem, stigla je vijest da će Assange biti izručen Švedskoj, a to je kako mediji vele korak do izručenja SAD-u, što bi za njega značilo put u Guantanamo, dugogodišnji zatvor ili čak smrtnu kaznu. Bilo je to za očekivati jer država koja izdvaja basnoslovnu svotu dolara za vođenje ratova po svijetu može napraviti što god poželi, oni Assangea mogu s lakoćom zgaziti kao muhu i nitko im neće stati na put da ga zaštiti. Da konfuzija bude veća, ono što nam je Assange otkrio o svjetskim vođama, diplomatima, tajnim službama… to već znamo. Znamo da u diplomaciju odlaze tukci u lovu na karijeru, znamo da zakon umjesto da štiti građane, često ih progoni, znamo da države ne štite slabije od jakih, znamo tko i zašto započinje ratove, znamo da demokracija zapravo ne postoji i da je priča o vladavini naroda najobičnija iluzija, kao što je iluzija bio komunizam i kao što je iluzija bila svaka ideologija nastala tijekom ljudske povijesti.

Razlika je u tome što sada zahvaljujući WikiLeaks-u i Internetu imamo sve to dokumentirano, predočeno, dokazano bez da se radi o pažljivo filtriranim informacijama kojima nas mediji svakodnevno zasipaju.

Ipak pokazuje se da je izreći istinu i dalje vrlo opasan posao, ako se odupreš moćnim političkim sustavima koji polažu pravo na tebe, na tvoja uvjerenja i na tvoje misli, nemaš šanse uspjeti. Kako onda biti svoj i sačuvati vlastiti integritet od represije sustava? Ja to činim ignoriranjem i izolacijom. Političare sam zatvorio u staru škrinju za drva i zaključao ih čvrstim lokotom da ne izađu van, potpuno sam ih izolirao od sebe i vanjskoga svijeta. Istina moram ih hraniti, ali im ne dam da mi pobjegnu napolje i naprave nekakvu štetu. Nevjerojatno je kako postanu mali kada nitko ne obraća pažnju na njih, čak su im glasovi postali nešto tanji i tiši. Često noću čujem žamor iz škrinje i njihove neprestane rasprave i prepirke. Na početku su mi bili zanimljivi i smijao sam se njihovom nestašluku i ludorijama, ali ubrzo su mi dosadili. Mislim da ću ih se uskoro riješiti i nabaviti mačku. Mačke bar ne čine nikakvu štetu, ne traže mnogo, zabavne su, a ponekad ulove miša.

Kako je dr. Baltar postao političar:

četvrtak, 10. veljače 2011.

Noć muzeja u Rešetarima

„Treba te gospođa Branka, opet nešto nije u redu s njezinim poštanskim sandučićem, dobila je pdf dokument i ne može ga nikako otvoriti, boji se da je možda u pitanju virus. Kad bi ti sutra došao pogledati računalo“, reče mi Viki neki dan preko Skype-a. Sutra je bila subota i ja sam taj dan bio zauzet, „zar ne možemo danas“, pitao sam, „pogledat ću to danas“. Dogovor je pao. Spremio sam fotoaparat u džep i nije prošlo niti sat vremena, a mi smo sjedili kod gospođe Branke u dnevnoj sobi.

Unatoč susretu s Windowsima 98, koje dugo nisam koristio, i činjenici što fotoaparat zapravo služi samo za slikanje fotografija, a ne za ispravke pogrešaka na računalima, malo sam se mučio, ali na kraju moje intervencije i softver i hardver na računalu ostali su u začuđujuće ispravnom stanju, a greške s mailom i pdf dokumentima bile su uspješno otklonjene. A onda je konačno došao red i na fotoaparat.

Gospođu Branku Petrović upoznao sam prošlo ljeto, imala je problem s web preglednikom pa me je Viki zvao da pogledam u čemu je problem. No tada pojma nisam imao u čiju sam kuću zapravo došao. Saznao sam to tek kada mi je pokazala atelje prepun skulptura njezina oca, akademskog kipara Antuna Petrovića.

Branka-Petrović

Gospođa Branka Petrović

Antun petrović rođen je 13. lipnja 1900. godine u Drežniku. Zajedno sa roditeljima seli u Rešetare i do 26. godine života bavi se poljoprivredom. Istodobno izrađuje u drvetu specifične ukrasne predmete. Zahvaljujući svome talentu i novčanoj pomoći bogatih novogradiških obitelji poput Dieneša, Lobe i Kruljca odlazi u 27. godini života u Obrtničku školu u Zagrebu (Danas Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna). Nakon zagreba odlazi u Munchen na znamenitu Staatsschule fur angewandte Kunst, imao je 32 godine. Nostrifikacijom 1946., ta je škola uspoređena s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. I dalje ga financijski pomaže novogradiški ljekar i mecena Karlo Dieneš. Završava ovu školu i 1939. godine dobiva posao u Obrtnoj školi u Zagrebu u kojoj radi sve do umirovljenja 1976. godine kada se vraća u Rešetare gdje živi do svoje smrti 1979. godine. Radi poprsja, biste u bronci, sadri, gipsu, drvetu, crteže, spomen ploče, plakate i medalje. Značajna je njegova serija biljnih i životinjskih motiva i dekorativne ornamentike izrađene u drvu i motiva iz života slavonskog sela.

Antun Petrović u svome dvorištu u Rešetarima prilikom izrade biste supruge Mile. Godina je 1940.

Zamolio sam gospođu Branku da mi ponovo pokaže atelje s radovima njezina oca i da mi dozvoli fotografiranje unutar ateljea, na što je ona rado pristala uz osobno pojašnjenje izloženih eksponata. Na žalost fotke nisu baš ponajbolje uspjele što li zbog fotoaparata, što li zbog majstora iza fotoaparata, pa sam izabrao samo dio njih za prezentaciju, ali tu je i video zapis koji daje malo bolju sliku izložaka.

Namjeravao sam te večeri navratiti do centra grada na izložbu šešira, organiziranu povodom Noći muzeja, no odustao sam od toga i odlučio sam se prepustiti valu spontanih događaja koji su me doveli u ovu kuću u Rešetarima.