četvrtak, 10. veljače 2011.

Noć muzeja u Rešetarima

„Treba te gospođa Branka, opet nešto nije u redu s njezinim poštanskim sandučićem, dobila je pdf dokument i ne može ga nikako otvoriti, boji se da je možda u pitanju virus. Kad bi ti sutra došao pogledati računalo“, reče mi Viki neki dan preko Skype-a. Sutra je bila subota i ja sam taj dan bio zauzet, „zar ne možemo danas“, pitao sam, „pogledat ću to danas“. Dogovor je pao. Spremio sam fotoaparat u džep i nije prošlo niti sat vremena, a mi smo sjedili kod gospođe Branke u dnevnoj sobi.

Unatoč susretu s Windowsima 98, koje dugo nisam koristio, i činjenici što fotoaparat zapravo služi samo za slikanje fotografija, a ne za ispravke pogrešaka na računalima, malo sam se mučio, ali na kraju moje intervencije i softver i hardver na računalu ostali su u začuđujuće ispravnom stanju, a greške s mailom i pdf dokumentima bile su uspješno otklonjene. A onda je konačno došao red i na fotoaparat.

Gospođu Branku Petrović upoznao sam prošlo ljeto, imala je problem s web preglednikom pa me je Viki zvao da pogledam u čemu je problem. No tada pojma nisam imao u čiju sam kuću zapravo došao. Saznao sam to tek kada mi je pokazala atelje prepun skulptura njezina oca, akademskog kipara Antuna Petrovića.

Branka-Petrović

Gospođa Branka Petrović

Antun petrović rođen je 13. lipnja 1900. godine u Drežniku. Zajedno sa roditeljima seli u Rešetare i do 26. godine života bavi se poljoprivredom. Istodobno izrađuje u drvetu specifične ukrasne predmete. Zahvaljujući svome talentu i novčanoj pomoći bogatih novogradiških obitelji poput Dieneša, Lobe i Kruljca odlazi u 27. godini života u Obrtničku školu u Zagrebu (Danas Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna). Nakon zagreba odlazi u Munchen na znamenitu Staatsschule fur angewandte Kunst, imao je 32 godine. Nostrifikacijom 1946., ta je škola uspoređena s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. I dalje ga financijski pomaže novogradiški ljekar i mecena Karlo Dieneš. Završava ovu školu i 1939. godine dobiva posao u Obrtnoj školi u Zagrebu u kojoj radi sve do umirovljenja 1976. godine kada se vraća u Rešetare gdje živi do svoje smrti 1979. godine. Radi poprsja, biste u bronci, sadri, gipsu, drvetu, crteže, spomen ploče, plakate i medalje. Značajna je njegova serija biljnih i životinjskih motiva i dekorativne ornamentike izrađene u drvu i motiva iz života slavonskog sela.

Antun Petrović u svome dvorištu u Rešetarima prilikom izrade biste supruge Mile. Godina je 1940.

Zamolio sam gospođu Branku da mi ponovo pokaže atelje s radovima njezina oca i da mi dozvoli fotografiranje unutar ateljea, na što je ona rado pristala uz osobno pojašnjenje izloženih eksponata. Na žalost fotke nisu baš ponajbolje uspjele što li zbog fotoaparata, što li zbog majstora iza fotoaparata, pa sam izabrao samo dio njih za prezentaciju, ali tu je i video zapis koji daje malo bolju sliku izložaka.

Namjeravao sam te večeri navratiti do centra grada na izložbu šešira, organiziranu povodom Noći muzeja, no odustao sam od toga i odlučio sam se prepustiti valu spontanih događaja koji su me doveli u ovu kuću u Rešetarima.