ponedjeljak, 28. ožujka 2011.

Na udaru Zakona

Mogao sam to riješiti još jučer, navlačim cipele i nerado krećem u trgovinu. Doduše napolju je ugodno proljetno poslije podne, kratka šetnja do obližnje trgovine neće mi škoditi, ipak voda u džezvici je već proključala i da sam taj šećer kupio jutros već bih se krijepio vrućom šalicom kave. Ovako sam prisiljen na izlazak na nesigurnu ulicu na kojoj vrebaju raznorazni individualci čudna i nepredvidiva ponašanja, a ja taj dan nisam bio baš raspoložen za komunikaciju i druženje, želio sam samo popiti tu šalicu kave.

Već na samom izlazu iz dvorišta zaskoči me susjed Bora:

-Jel', šta ključaš tu kapiju, ko da ćete netko ukrast'? – Crtao je kredom broj 410 na pločniku tik ispred moje kapije. U drugoj ruci je držao metar na rasklapanje. Iz smjera iz kojeg je dolazio vidjeli su se ispisani brojevi na jednakim razmacima; 400, 380, 370 i tako dalje u nedogled.

-Susjed jesil' siguran da znaš što radiš? – Priupitah ga.

-A jel' ti čitaš novine, pratiš zakone, jes' čuo za sivu ekonomiju? – Reče odrješito.

-Ne! – Odgovorih neiskreno.

-E pa počni onda pratit, treba se reda i zakona pridržavat, ne možeš više prijatelja zvati da ti pomogne ni drva uvest u dvorište ako živi 500 metara dalje od tebe, jes' to znao! Tako i treba, treba iskorijenit sivu ekonomiju, treba se borit protiv rada na crno, samo ćemo na taj način preporodit ekonomiju i ući u Europu! Osim toga rušim kokošinjac i gradim šupu, a ti si mi tu na nišanu unutar mojih 500 metara, doći ćeš pomoći ili ću te ja sam donijeti, moramo se na kraju krajeva pomagati, susjedi smo! I popravi već jednom to zvono na kapiji, nitko do tebe ne može ni primirisat kad te ustreba! – Reče mi zapovjednim tonom, odmah se vidjelo da je bio poslovođa prije umirovljenja.

-Na žalost – rekoh tužno – prijatelj koji mi je popravljao kvarove na elektroinstalacijama stanuje izvan kruga od 500 metara, da mi sad popravi zvono, bilo bi to kršenje zakona. Osim toga kapiju držim zaključanu jer vrata dobro ne prianjaju pa mi svaki vjetrić širom otvori vrata, a bome ne volim ni da mi u dvorište upadaju razni likovi koji se predstavljaju kao djelatnici nekakvih javnih poduzeća, ulaze u dvorište bez pitanja, nešto traže, zanovijetaju, de potpiši tu te potpiši tamo te nekakvi neplaćeni računi te ovo te ono, u svakom slučaju stvari bez kojih se može, a nikad ne izuju cipele kada ulaze u kuću.

-Baš si mudrac – čuo sam ga, no već sam kretao dalje, prema trgovini. Pred trgovinom susretoh Maxa, Profu i Ivu Malja, konzumirali su svoje prvo popodnevno pivo. Odmah sam znao da ću čuti često postavljano pitanje: – Oš' nam platit pivo – promuklo se javi Iva? Druga dvojica pogledaše me pogledom punim iščekivanja.

Želio sam izbjeći odgovor na ovo pitanje pa sam ih priupitao - što to radi Bora, jel' pošašavio?

-Bora se šašav rodio – bio je odgovor – a ti nam nisi odgovorio, oš' platit pivo!?

-Dobro dečki jel' vi čitate novine, jel' pratite zakone, jel' znate da je to protuzakonito što činite? – Nisam se tako lako dao.

-Tko još j*** zakone u Hrvatskoj – muklo se javi Iva - reci nam oš' platit to piće il' neš', da znamo? – Iva Malj je blago surov momak, niska rasta, ali široka stasa. Živi sam u kući bez struje, često ga u ulici pozivaju radi manjih radova i popravaka, šišanja trave, obrezivanja voćaka ili drugih fizičkih poslova za sitnu nadnicu. Zna biti bolno iskren i ponekad nagao, onako po narodski, ali možeš ga kupiti za jednu pivu i onda postane dobar kao kruh. U desnoj ruci je držao sikiru, a u drugoj bocu pive. Vjerojatno je bio na jednom od svojih poslova pa je svratio na jedno pivce na brzaka, često se to jedno pivce zna preobraziti u niz od 5-6 pivaca.

-Dečki vi ste stvarno neozbiljni, kazna za cuganje na javnom mjestu je 500 kn, jel to znate, ja se brinem zbog vas a vi se zezate! – Počeo sam se miriti s činjenicom da će mi ožednjeli trojac ipak izbiti 15 kn iz džepa.

-Nek' mi slobodno uzmu 500 kn ak' nađu kod mene – klikne veselo Max, između dva gutljaja Staročeškog, nekako sluteći da popuštam pred njihovim zahtjevima. Max je također bio član brojne zajednice građana uredno upisanih na Birou za zapošljavanje na listu nezaposlenih.

-Možeš i ti s nama popit’ pivo! – Vikne Profo za mnom pokroviteljski, dok sam ulazio u trgovinu.

-Ma ne bih – uzvratih mu – ja se držim zakona.

-Samo se ti drž' zakona, zato neš' nikad ništ' ni imat'! – Čuo sam Ivu, no već sam bio u trgovini pa mu nisam mogao odgovoriti na tu provokaciju.

-Kad sam izlazio iz trgovine s tri piva i vrećicom šećera u rukama Profo je već pričao svoju staru priču o tome kako je dobio otkaz u Sekuliću. – Zamisli, nas 46 je dobilo otkaz u jednom danu, a to ne znači 46 ljudi, to znači da je 46 obitelji ostalo bez kruha. I sve je bilo zakonito i po propisima. Čak nam je i sindikalac iz Broda rekao, prije negoli je spakirao stvari i otišao na godišnji odmor na Jadran, da on tu ništa ne može, da je sve po zakonu i da nismo smjeli štrajkati jer se štrajk mora najaviti ranije. Samo nitko nam nije objasnio zašto zakon nije primijenjen i na poslodavca, jer u zakonu piše da se plaća isplaćuje u razdobljima koja ne smiju biti duža od mjesec dana. – Profa je nekad bio učitelj u jednoj osnovnoj školi, na kraju jedne školske godine rečeno mu je da je za našu malu sredinu preosobit i da mu nije mjesto u školi te da se ne uklapa u sustav odgoja učenika koji ta škola provodi i tako je završio na ulici zbog svoga individualizma. Bilo je to za vrijeme kratkotrajnih velikih promjena u Hrvatskoj početkom obećavajućeg novog tisućljeća. Poslije je dobio posao u Sekuliću ali je i tamo na temelju Zakona završio na Birou.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – plane Iva, grčevito stežući držalo sjekire u ruci – sve te nji'ove zakone…

-…Znate li vi što je zakon? – Odnekud se stvorio Lepi Cane, zapravo je izlazio iz trgovine, nitko ga nije vidio kada je ulazio. – Zakon je što ja sada mogu sjedit u fotelji i gledati preko interneta direktan prijenos bombardiranja Tripolija. Ponestalo mi je čipsa i pive pa sam svratio na brzinu do trgovine u nabavku. – Lepi Cane bio je dugačak lik, vrlo niskog čela, vojnički ošišane kose i debelih štreberskih naočala na nosu. Furao se na militariju, jedno vrijeme je bio zaluđen njemačkom nacističkom vojnom silom iz Drugog svjetskog rata, a u zadnje vrijeme je širio priču da je bio u britanskom SAS-u, premda je pravog SAS-ovca vidio tek na fotografiji.

-Oš' platit pivo – ispali za njim Iva Malj svoju vjerojatno najčešće u životu izgovorenu rečenicu. No nesuđeni SAS-ovac je već sjeo u auto i hitao na prijenos bombardiranja Libije, Zakonom odobrenog od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

-Najgore mi je kad danas čujem sve one generale nakon bitke – nastavljao je Profa svoju priču – lokalne političare, one koji se uporno kandidiraju na svim tim izborima i redovito osvajaju 3 do 4 posto glasova, a nakon toga ne mogu doći sebi od čuda zbog tako malo osvojenih glasova, a ne shvaćaju da je problem zapravo u njima. Takvi najčešće započinju sa svojim moralnim prodikama kad već sve bude gotovo te nas znalački podučavaju što je trebalo učiniti u dato nam vrijeme, kako smo se trebali postaviti, što smo morali odgovoriti poslodavcu, kako smo se trebali oduprijeti zlostavljanju na poslu, sipaju oni to ko' iz rukava, samo nema ih nigdje kada ih zatrebamo.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – opet se uzbuđeno javi Iva nakon jednog podugačkog srka iz boce – sve b' ja to strpo u buvaru, samo da mi daju pet minuta vlasti, treba ponovo otvorit Goli Otok i Staru Gradišku, sve b' ja njih natjer’o da nešt' rade! – Ponovo srkne jedan dugačak, ljuti gutljaj i lagano zanjiše sjekirom… Za svaki slučaj, odmakoh se izvan dometa njegova oruđa...

Krenuo sam kući, sada se još jednom moram suočiti sa Borom. Crtao je broj 450 i evo ga, već čujem njegov glas:

-I onda jel' dolaziš na bauštel kod mene u subotu!? – Rekao je to onako s visoka, tonom i držanjem kao da je on već odlučio umjesto mene da ću ja doći, kao da je to gotova stvar, zapravo to nije ni bilo pitanje već više kao izričita tvrdnja ili naređenje.

Tako sročeno pitanje, izgovoreno takvim tonom, zaslužuje odgovarajući odgovor:

-Na žalost susjed, ne mogu ti pomoći, ja zapravo ne živim u ovoj ulici, živim tri kilometra dalje, tako mi piše u osobnoj iskaznici. Prije dvije godine kada sam pravio novu osobnu, želio sam se prijaviti na adresu u ovoj našoj ulici, no rekoše mi u MUP-u da mi vlasnik kuće to mora potvrditi osobno, tako piše u zakonu. Problem je samo u tome što je vlasnik kuće već desetak godina u Australiji. Znači morao sam ga nazvati i objasniti što se traži od njega. No čini mi se da nije bio suviše spreman za suradnju:

„-Hu iz der enivan? Aha… Kroejša… Vot haz? – Javio se gazda kuće, kada sam nazvao Australiju, na perfektnom engleskom, kao da mu je to materinji jezik. – Šta trebaš? – produžio je po naški - Kakvu iskaznicu? Mi to nemamo ovdje u Australiji… tis iz a fri kantri… Samo ti njima reci da sam ja rekao da oni napišu šta god hoće na tu tvoju iskaznicu – i nadoda - a lijepo si trebao i ti doć' ovdje kada sam ti prije par godina mogao srediti papire al ti si htio ostat u Hrvatskoj, jer vi idete u Europu – reče posprdno - eto ti sad tvoje Europe. – I još mi je rekao da on sada leži u ležaljci pokraj bazena u dvorištu svoje melbournške kuće i pije pivu… i…, da se sunča na australskom suncu… i…, zaključio je na kraju… - fakin' Balkan.“

-U MUP-u su mi u iskaznicu napisali ono što su oni htjeli, to jest da živim na onoj staroj adresi tri kilometra dalje i tako se ja sada ne usudim niti travu ošišati ispred kuće ili očistiti snijeg jer mogu biti kažnjen zbog kršenja zakona i rada na crno.