srijeda, 24. kolovoza 2011.

Još nije Božić, ali nema veze!

Zapanjujuće je koliko raznorazne grupe ljudi, bili oni navijači nogometnog kluba, članovi političke stranke, sljedbenici nekog vjerskog kulta ili samo obični stanari ulice, mogu trošiti goleme količine negativne energije, prouzročene poplavom negativnih emocija ne bi li diskreditirali, omalovažili i negativno etiketirali svoje takozvane oponente iz drugih nacija, rasa, stranaka, kultova, klubova… i to samo zato jer su sami sebe uvjerili da su njihovi „protivnici“ loši i zli ljudi, a loši su i zli samo zato jer nemaju jednak stav o nekim vrlo delikatnim pitanjima poput: „Da li je Luka Modrić bolji igrač od Nemanje Vidića?“ ili „Da li su egipatske piramide sagradili kiklopi ili vanzemaljci?“ ili „Tko je najveći bend na svijetu, Beatlesi ili Rolling Stonesi?“

Surfajući nedavno netom, naišao sam na jedan komentar jedne vatrene vjernice. Bio je to komentar ispod teksta nekog novinarskog članka, sam članak je nebitan, ali podno članka u rubrici komentari razvila se žestoka bitka između jednih i drugih. Komentar sljedbenice kulta donosim prekopiran u originalu:

Kršćanstvo je nastalo OBJAVOM SAMOG BOGA, TE ŽRTVOM NA KRIŽU ISTOG!
Zato
druge religije nemaju kredibilitet jer su nastale mudrovanjem drogiranih i polupijanih nadrisvećenika, shamana, vračeva kojima su demoni zaigrali igru.
Kršćanstvo je jedina DOKAZANA ISTINITA RELIGIJA JER JE NASTALA NA KRVLJU PROLIVENOJ OD BOGA, I ZATO JE NEUNIŠTIVA!
Druge religije nemaju šansu i to će vam Isus uskoro pokazati i dokazati. Velika metla će uskoro pomesti u hrpu prašine sve lažne religije koje su kak ti suparničile kršćanstvu.
SAMO...
..U ISUSOVOM KRŠĆANSTVU SE BOG KROZ CIJELU POVIJEST LJUDSKU OBJAVLJUJE I RAZGOVARA S MNOGIMA, TE ČUDESA RADI!.“

Čitajući ovaj strastveni komentar prepun netrpeljivosti i bijesa prema svima koji misle drugačije, zaključujemo da je autorica teksta zarobljenica vlastitih predrasuda. Upravo su predrasude ono što nas ograničava da vidimo istinu, predrasude su osobna uvjerenja utemeljena na neznanju i vlastitim strahovima i sprečavaju nas da vidimo stvarnost onakvu kakva jeste. Predrasude se razvijaju još u djetinjstvu, prate nas cijeli život i teško ih se oslobađamo. Predrasude stvaramo prema drugim ljudima, jer druge ljude vidimo onakvima kakvi smo mi pa stoga očekujemo da i drugi ljudi razmišljaju jednako poput nas, a kada se to ne dogodi spremni smo ih osuditi i diskreditirati. Predrasude nastaju često prema ljudima ili grupama ljudi koje vrlo malo poznajemo, a naročito prema onima koji pripadaju različitoj skupini; političkoj, navijačkoj, vjerskoj, nacionalnoj i slično. Iz predrasuda se razvija netolerancija, isključivost i mržnja. Nitko nije cijepljen od predrasuda, pa se tako u stupicu predrasuda često ulove visokoobrazovani i moćni ljudi, oni postaju robovi ideologije, političke, vjerske ili neke druge i spremni su sve učiniti i ići preko leševa drugih, samo da bi ideologija koju oni zastupaju postala jedina službena istina u društvu u kojem žive. Tako je nastala inkvizicija, rasizam, progoni Židova, ratovi. Za vrijeme hladnoga rata svijet je bio na rubu propasti i to samo zbog sitne razlike u ideologijama dvaju nuklearnih velesila, jedni druge su doživljavali kao najveće zlo i opasnost po cijeli svijet (zajedno, oni jesu bili opasnost po svijet). Nisu samo u doba inkvizicije stradavali svi oni čiji se nauk kosio sa službenom ideologijom (Galileo, Giordano Bruno), u SSSR-u je jedno vrijeme bila zabranjena Einsteinova teorija relativnosti jer nije bila u skladu sa Lenjinovim materijalističkim pogledom na svijet. Zanimljivo je pripomenuti da je teorija relativnosti bila zabranjena i u nacističkoj Njemačkoj. Predrasude i ideje koje nastaju na osnovu predrasuda i ljudsko ponašanje u sklopu toga, vraćaju nas ka nama najbližim prirodnim srodnicima – majmunima.

Britanska primatologistica Jane Godall u drugoj polovici 20. stoljeća promatrala je ponašanje čimpanzi u njihovom prirodnom okolišu i vodila dnevničke zapise o sukobima i krizama unutar čopora, a njezino izvješće ne razlikuje se pretjerano od izvješća o političkome djelovanju bilo koje političke ljudske skupine. Godall je bila prva znanstvenica koja je izvijestila o ratovima između čopora čimpanzi u šumama Gabona. Čimpanze su se divljački borile kako bi eliminirale „frakcije“, odnosno skupine koje su se odvojile od primarne. Frans de Waal nizozemski zoolog predočio je strukture politike moći kod čimpanzi, a principe te i takove politike povezao je s ljudskim ponašanjem, jer i kod čimpanzi se protivnici bore za prevlast, organiziraju subverzije, provode državne udare. (preuzeto i ponešto citirano iz knjige „Tragači“ F.F. Armesta)

Ljudi nesigurni u sebe ponašaju se upravo poput primata iz Gabona, oni se bore za svoj „teritorij“, udružuju se u skupine istomišljenika, međusobno se bore za prevlast, slijepo slijede svoje vođe ili ideologije. U našem ljudskom slučaju „teritorij“ može značiti političku stranku, karijeru ili jednostavno status u društvu ili u navijačkoj skupini. Svejedno je radilo se o kriminalnoj, političkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj organizaciji, glavni razlog borbe je dominacija, opstanak i strah od „neprijateljevog“ djelovanja – napad utemeljen na predrasudama i začinjen negativnim emocijama je često najbolja obrana. Riječ je o naslijeđenom nagonskom ponašanju i borbi za opstanak.

Ipak mi nismo majmuni, mi smo ljudi, razvili smo nešto što ostala živa bića nisu i zasigurno neće, a to je specifična kultura kojoj pripadaju znanost, umjetnost, tehnologija, to nismo stvorili svojim životinjskim nagonom, već svojom visokom inteligencijom, visokom u odnosu na ostali živi svijet na Zemlji. To znači da mi svojim razmišljanjem možemo mijenjati svoje stavove i oduprijeti se životinjskom nagonu duboko usađenom u nama i tako nadvladati vlastite predrasude, na kraju krajeva čovjek je prvi na Zemlji počeo mijenjati i prilagođavati svoj okoliš prema svojim potrebama za razliku od ostalih organizama koji se prilagođavaju okolini u kojoj žive, pa zašto onda ne bismo bili u stanju svjesno mijenjati naše stavove.

Možda nam je potreban neki poticaj kao na primjer ozračje pred Božić i slične vjerske praznike. To su datumi u godini kada mnogima naglo poraste nivo empatije i altruizma, šalju se poruke s pozitivnim nabojem, raste ljubav prema drugim ljudima, često znameniti ljudi poput političara u te dane posjećuju vrtiće, sirotišta i škole, često se neko malo siroče zna naći u zagrljaju nekog razdraganog političkog vođe pred brojnim reporterskim objektivima, oboje nasmiješeni i sretni… Najprije sam pomislio da se u vrijeme blagdana jednostavno radi o Božjem utjecaju na ljude te oni postaju puni ljubavi jedni prema drugima, ali nakon što su brojni političari ponovili iste geste, iste osmjehe, ista obećanja i za vrijeme predizbornih aktivnosti, shvatio sam da se zapravo radi o svjesnoj promjeni ponašanja, u ovom slučaju zbog osobne koristi.

Ipak nismo svi političari pa stoga mislim da se svjesna promjena ponašanja može dogoditi u našim glavama i kada nemamo od toga direktne koristi. Ako se oslobodimo predrasuda prema drugima, prestanemo mjeriti što oni imaju, a mi nemamo, izbacimo negativne stavove prema svemu što ne razumijemo i jednostavno prihvatimo činjenicu da nisu svi poput nas, učinit ćemo mnogo korisnoga ponajviše sebi, oslobodit ćemo se loših emocija koje blokiraju naš um i tako ćemo potaknuti naš mozak prema kreativnim i pozitivnim reakcijama. Možda ćemo nakon toga shvatiti jedni druge i zaključiti da i nismo toliko različiti. Možda će nakon toga lav i janje jedno do drugoga drijemati u šumskom gaju, bogataš i siromah dijeliti istu trpezu, dinamov i hajdukov huligan zagrljeno pjevati u baru, hadezeovac i esdepeovac ući u bratsku koaliciju... Ma samo se šalim, malko sam pretjerao, lav možda postane vegetarijanac ali čisto sumnjam da će se ikada ostvariti ostala tri prizora, neke stvari jednostavno ne možemo promijeniti jer nam životinja unutar nas to ne dopušta.

Unatoč određenim predrasudama kojih se teško oslobađamo, mislim da bismo odmah danas trebali nastojati pretočiti barem dio svoje negativne energije u pozitivnu i pokušati pozdraviti susjeda, baš onoga kojega ne volimo (a ne volimo ga zato jer on za razliku od nas svake godine ide na more, vozi skuplji auto i ima bolji posao)… i ponekad učiniti nekakvo dobro nekome, bilo kome, ne očekujući od toga direktnu korist, bez obzira što Božić još nije na vidiku i što još nije vrijeme za činjenje dobrih djela.

I priznajem da sve ovo što sam napisao malo podsjeća na ideologiju, ali čovjeku su potrebni mitovi i priče iz davnina, jer kada bismo ljudima iz njihovih glava prognali svijet mašte, mnoge bi duše bile posve izgubljene u surovom svijetu realnosti, pa kada smo već skloni tome da realnost prekrivamo svijetom ideja onda neka te ideje budu tolerantne i prihvatljive svima.

utorak, 9. kolovoza 2011.

Duh Bosne

Sarajevo je lijep grad, no najprije se morate probiti do centra grada, a to traje, naročito ako ulazite u Sarajevo sjevernom magistralnom cestom. Problem je što sjeverni ulaz u Sarajevo ima samo dva traka pa zbog toga nastaju veliki prometni čepovi, navodno je gradnja zaobilaznice započeta još prije Olimpijskih igara u Sarajevu ali zbog nedostatka novca prestalo se s radovima. Potrebno je oko 45 minuta puzeće vožnje da bi se unišlo u grad, i ako to izdržite na temperaturi od 35 stupnjeva Celzijevih dalje je lako, glavna prometnica u samom gradu ima četiri traka baš kao u svim većim gradovima.

Sarajevo je i dalje grad velikih kontrasta bez obzira što se sastav stanovništva uvelike promijenio nakon rata, većina Hrvata i Srba je otišla, a grad je naselilo muslimansko stanovništvo iz drugih dijelova Bosne. Kako veli Haris, naš turistički vodič, inače profesor povijesti i dobar poznavatelj prilika u Hrvatskoj, jer je nekoliko godina proveo živeći i radeći u Zagrebu, o broju i sastavu stanovništva Sarajeva zna se samo po procjeni iz 2008. godine, tada je procijenjeno da u Sarajevu živi oko 420 000 stanovnika. Posljednji službeni popis stanovništva bio je daleke 1991. godine, i onda je Sarajevo zajedno sa pridruženim općinama brojilo preko pola milijuna stanovnika.

Možda je manje poznato da je Sarajevo u povijesti imalo i brojnu židovsku zajednicu. Nakon progona Židova iz Španjolske sredinom šesnaestoga stoljeća, dio tih Židova naseljava se u Sarajevu. Ovdje osnivaju svoju općinu, grade sinagogu, bave se trgovinom i obrtom.

Vozeći se glavnom prometnicom u Sarajevu ugledat će te široke ulice, tramvaje, novosagrađene staklene nebodere, reprezentativne zgrade, zapravo sve što čini jedan moderan srednjoeuropski grad modernim. Međutim ono što predstavlja srce Sarajeva i pripovijeda nam o povijesti grada na rijeci Miljacki jest Baščaršija, što u prijevodu znači glavna čaršija. Kada se kaže da je Sarajevo multikulturalna i multikonfesionalna sredina treba otići upravo na Baščaršiju da bi se to vidjelo. Na malom okruženju od svega par kilometara u i uz Baščaršiju, a to se bez problema obiđe pješice, nalaze se Baščaršijska džamija, katolička katedrala Srca Isusova, srpska Saborna crkva i Stari židovski hram. U tom najstarijem dijelu grada, u krugu tih nekoliko kilometara, osjeti se duh i proživi se povijest Bosne, ovdje su živjeli i ostavili svoje građevine i spomenike Hrvati, Srbi, Turci, Austrijanci i Bošnjaci.

Neki tvrde da multikulturalnosti u Sarajevu više nema jer danas prevladava jedna nacionalnost, Bošnjaci. Šećući Baščaršijom nisam stekao takav dojam, između mnogobrojnih turista koji se vrlo lako raspoznaju po svome govoru i ponašanju, lako ćemo prepoznati Sarajlije, izgledaju baš poput nas, i govore jednakim jezikom poput našega (ma tko bi to rekao), premda se to ovdje zove Bošnjački jezik, razlika je samo u njihovom naglasku i mekanom opuštenom govoru nastalom vjerojatno zbog njihova specifičnog mentaliteta. Osim toga vrlo su ljubazni i susretljivi, kulturni i staloženi, komunikativni su pa je lako s njima stupiti u kontakt i rado će s vama porazgovarati o svome gradu. Vidio sam i određen broj mlađih muškaraca s bradom podšišanom po šerijatskom zakonu, ali niti u jednom trenutku nisam vidio nekakav krivi pogled s njihove ili s bilo koje druge strane.

Sarajke su većinom odjevene po zapadnoj modi no manji broj njih nosi tradicionalne marame na glavi. Običaj je u islamu da žene kada uđu u džamiju moraju nositi maramu, e sada pojma nemam da li su se te marame našle na njihovim glavama zbog blizine Baščaršijske džamije ili su tu zbog vjerske tradicije. U svakom slučaju dobro im pristaju bez obzira na to što im otkrivaju samo lice. Uz to marame izgledaju kao zanimljiv modni detalj jer ih nose zajedno uz zapadnjačke suknje, a vidio sam i neke žene u trapericama i s maramom na glavi. Drže se uznosito i odlučno koračaju ulicom, zgodne su ali ipak ne tako kao Novogradiščanke i dakako Brođanke.

Baščaršiju vrijedi vidjeti no da bi se osjetio pravi duh Sarajeva potrebno je ostati malo duže i obići Sarajevo malo šire. To ću nekom drugom prilikom, ovoga puta nije bilo mnogo vremena.