ponedjeljak, 26. rujna 2011.

Zvon…, zvon…, još uvijek čujem telefon

Naglo mi je poraslo raspoloženje kada sam saznao da je došlo do izmjena Zakona o telekomunikacijama, izmjene bi trebale ići u korist korisnika, barem je tako najavljivano. Novost je ograničenje trajanja ugovora s pretplatnikom na najduže dvije godine, no ono što je mene još više obradovalo jest da davatelj usluga jednu uslugu ne može više uvjetovati s nekom drugom uslugom. Na primjer do sada je bilo; ako želimo Internet, moramo plaćati i telefonsku uslugu. Sada toga više nema, možemo slobodno imati Internet bez telefona i ne moramo plaćati ono što nam nije potrebno.

Odlučio sam se riješiti telefona, radi štednje i jer ga uglavnom ne koristim. Dovoljan mi je mobitel, a s drugim ljudima mogu komunicirati i preko raznih servisa na internetu (Skype, e-mail i slično).

Osim toga žrtva sam raznoraznih agencija i firmi koje nude preko fiksne linije brojne proizvode i usluge, od famoznih biotretmana na daljinu pa do magnetskih jorgana sa svrhom eliminiranja štetnih sila emitiranih direktno iz svemira. Jednom prilikom su mi željeli poslati ekipu stručnjaka koja će doći u vaš dom i najnovijim metodama i uređajima, razvijenima, a gdje drugdje nego baš u NASA-i, ispitati svaki kutak kuće ne bi li otkrili izvore i područja zračenja negativne energije štetne po zdravlje, ovoga puta koncentrirane dolje duboko u zemljinim tlima. Nema što, brinu se za naše zdravlje, dakako uz određenu novčanu naknadu. Možda bi njima ili još bolje krajnjim korisnicima koji nasjedaju na takve ponude trebalo preporučiti neku knjigu iz osnova fizike.

Također su interesantne agencije kod kojih ne morate baš ništa platiti, dobivate poklon i to još po vašem izboru. Poklon je besplatan, tu činjenicu naglase nekoliko puta, jednostavno tako, sve je besplatno, izuzev poštarine, samo ona ide na vaš račun, jer ipak budimo razumni, ne mogu vam oni osigurati i besplatan poklon i još da plaćaju vašu poštarinu, a poštarina je prava sitnica, nekih 150 – 200 kuna. I tako, sve je besplatno, a ostanete lakši za 150 kuna, pravi su to mađioničari.

zvon_zvon

Moje strpljenje je privedeno kraju kada su me počeli maltretirati iz nekakvog životnog osiguranja. Nije im bilo dovoljno što sam im odmah kazao da me osiguranje ni najmanje ne zanima, uporno su me nazivali svaki tjedan. Svaki put je zvala druga zaposlenica i kada bih joj objasnio da su me već nazivali i da bi već trebali znati moj odgovor, potpuno bi se oglušila na moje riječi uz obrazloženje da u firmi imaju akciju i da sada detaljno obrađuju ulicu po ulicu. Nakon toga sam jednostavno izvukao telefonski kabel iz telefona i odnio aparat u podrum, smjestivši ga na policu s ostalim nepotrebnim stvarima. Ako ikada budem planirao uzeti životno osiguranje, sigurno je da to neće biti preko njihovog osiguravajućeg društva.

Stoga čim sam saznao za izmjene Zakona, nazvao sam korisničku podršku mojeg davatelja usluga sa zahtjevom za prekid telefonske usluge. Djelatnica koja se javila, ljubazno mi je objasnila da je to sada moguće, ali da je cijena interneta bez telefonske usluge nešto veća, drugim riječima račun za internet bez telefonske usluge jednak je zajedničkom računu za Internet i telefon, jer bez usluge telefona povećava se, iz nekih neobjašnjivih razloga, cijena brzine interneta (mbit/s), i iznosi, koje li slučajnosti, jednako kao telefon i brzina zajedno. Sada plaćam dva računa, jedan je za internet i iznosi 79, 40 kn, a drugi je za telefon i brzinu i iznosi 154 kn i nešto lipa. Zajedno to je 233 kune i nešto lipa. No bez telefona bi to bilo ovako; paket za flat/adsl košta 79,99 kuna, a brzina se naplaćuje 153,44 kn, što ukupno iznosi 233,43 kn.

I što drugo reći nego bravo majstori, opet me moj davatelj usluga nije razočarao, opet su dokazali da imaju tim eksperata koji može doskočiti svakom (tamo nekakvom) zakonu. Tako se posluje, to je biznis, uvijek korak ispred vremena i zakona i to sve radi nas, radi svojih dragih korisnika.

srijeda, 21. rujna 2011.

Idemo li u Europu?

Nedavno pođoh u zgradu općine radi nekih papira, no lupih nosom od zaključana vrata ureda. Portir mi reče da pogledam da službenica nije možda tu negdje, u jednom od ostalih ureda. Nakon pregledavanja preostalih ureda po hodniku, zaključio sam da službenica nije tu negdje, pa sam otišao prošetati napolje i vratiti se nakon određenog vremena. Pazio sam da svratim poslije pauze, da se ne dogodi da službenicu opet moram čekati ili tražiti; ipak ponovila se ista scena: „Sada je tu bila, reče mi portir, mora biti tu negdje“, no opet nije bila tu negdje. Treći put sam ciljao vrijeme pred kraj radnog vremena u 14'30, vrijeme kada se bliži odlazak kući pa sam vjerovao da ću konačno naletjeti na nju… i nisam se prevario. Ovoga puta je bila tu negdje, zatekoh je u jednom drugom uredu pri bezbrižnom ćaskanju sa jednom svojom kolegicom. Kad me je ugledala, nervozno mi je rekla da pričekam pred vratima njezina ureda i da će odmah doći. Tamo se već znojio jedan gospodin, on mi reče da je naručen za 14 sati. Čekali smo gospođu, zajedno se znojeći još nekih petnaestak minuta, a tada se konačno pojavila i ona, vidno neraspoložena, samo nas je zloslutno odmjerila i bez riječi ušla u svoj ured. Čekali smo još neko vrijeme, a onda smo čuli njezin rezak glas: “Može!“ Poput odapete strijele sam uletio u gospođin ured da bih preduhitrio naručenog gospodina, doviknuvši mu – brzo ću ja - (on je već krenuo prema vratima), bilo mi je žao čovjeka ali da sam pustio njega prvoga, znam da ne bih došao na red, službenicu bih morao potražiti neki drugi dan.

Bilo je vruče u uredu, no brzo me je ohladila bijesna lavina riječi obrušena sa gospođine strane radnog stola: “Svi mi dolazite kad moram ići kući, ja više ne mogu tako raditi, preopterećena sam… brzo, brzo reci šta trebaš… šta ne platite pravnika pa će vam on sve objasniti… imam u hodniku naručenu stranku… nemam više vremena…!“ Na kraju sam uspio isposlovati ono po što sam došao, ali tek uza svu moju upornost i tvrdoglavost da to riješim istoga dana.

Mislim da ne trebam niti spominjati koliko me je slijedeće jutro pekla savjest zbog nekorektna ponašanja prema jednoj državnoj službenici i inzistiranja na ostvarivanju mojih prava, čovjek ponekad prenagli, poslije mu bude žao, jer čini se da mi građani postojimo samo zbog državnih institucija i brojnih službenika pa se prema njima i trebamo ophoditi ljubazno i sa poštovanjem. U jednom trenutku na um mi pade suluda zamisao, da odem do gospođe i ispričam se za svoje ponašanje, čak sam pomislio da kupim neki poklon za nju ne bi li ju udobrovoljio, no od toga sam ipak odustao jer sam bio gotovo posve siguran da gospođu neću naći na poslu.

0099007_48

Na razvijenom Zapadu javne i državne službe imaju pomalo drugačiju ulogu, vjerovali mi to ili ne, tamo je sve podređeno strankama. U Europskoj Uniji, Australiji, Kanadi… činovnik je dužan građanima omogućiti što lakše i brže ostvarivanje njihovih prava. Čak štoviše, javni ili državni službenik, procijeni li da stranka ima osnovu za ostvarivanje nekog prava, dužan je na to upozoriti stranku. Sve to piše i u našem Zakonu o općem upravnom postupku, ali malo koji naš službenik mari za to. Na Zapadu vas službenica, na primjer u policiji, kada vadite osobne dokumente, neće poslati u laganu šetnju do obližnje pošte radi uplate obične takse, zatim u pošti čekate neko vrijeme u redu, pa onda opet malo prošećete natrag do policije da biste donijeli opću uplatnicu kao dokaz o uplati. Takav primitivan odnos službenik – stranka je odavno iskorijenjen, stranke se poštuju i sve se rješava na jednom mjestu, takse, biljezi, obrasci… Nevjerojatno je, ali u EU javne službe postoje radi građana, a ne obrnuto.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaposleno oko 240 000 osoba u javnom sektoru, odnosno u raznim inspektoratima, policiji, katastrima, matičnim uredima, ministarstvima, pravosuđu, uredima državne uprave u županijama, uredima lokalne samouprave, fondovima, zavodima. U javni sektor pripadaju i zaposleni u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskoj televiziji, Cestama, Šumama, Vodama, Željeznicama i komunalnim poduzećima. Samo državnih službenika, dakle samo u državnim službama, zaposlenih je 65 000. Taj broj zaposlenih je određen velikim brojem ustrojstvenih jedinica, njih 4328, a toliki broj jedinica posljedica je prevelikog broja rukovodećih državnih službenika odnosno šefova. Šefova u tijelima državne uprave trenutno ima 5890, što znači da je svaki 11 službenik nekakav šef, i na taj način osigurava im se veća plaća, s tim da često ne odgovaraju za svoje postupke i pogreške, nemaju kome, jer oni su sami sebi šefovi. Sindikat državnih i javnih službenika tvrdi da broj od 240 000 zaposlenika nije velik i da to nije glomazan državni aparat, ali ne mogu poreći neučinkovitost, sporost i neorganiziranost rada službi.

Nešto se mora promijeniti u glavama zaduženima za sektor javnih i državnih službi, naročito u glavama onih koji rade sa strankama jer očito je da se sklop njihova razmišljanja nije promijenio još od doba bivše države. Na žalost to nema tko promijeniti jer i oni koji bi to trebali učiniti, zastupnici građana u Saboru, neopravdano su sami sebi izmislili sva moguća prava i povlastice i žive lagodno od tuđega rada. Očekivati od samih službi da će se tek tako, sami od sebe prilagoditi građanima i njihovim potrebama malo je naivno, jer pitanje je zašto bi oni to učinili, pa činovnicima nije u interesu da se bilo što mijenja, jer svaka promjena bi mogla ići njima na štetu. Poslati stranku da sama traži obrasce po knjižarama, da kupi biljege na kiosku ili da joj javni bilježnik ovjeri kopiju nekog dokumenta jer originali ne vrijede (valjda zato što nisu ovjereni kod bilježnika), i šetati je od ureda do ureda, to je jednostavnije i lakše, manje je posla, a ponekad se u gradu stignu obaviti neke važnije, osobne stvari…