srijeda, 21. rujna 2011.

Idemo li u Europu?

Nedavno pođoh u zgradu općine radi nekih papira, no lupih nosom od zaključana vrata ureda. Portir mi reče da pogledam da službenica nije možda tu negdje, u jednom od ostalih ureda. Nakon pregledavanja preostalih ureda po hodniku, zaključio sam da službenica nije tu negdje, pa sam otišao prošetati napolje i vratiti se nakon određenog vremena. Pazio sam da svratim poslije pauze, da se ne dogodi da službenicu opet moram čekati ili tražiti; ipak ponovila se ista scena: „Sada je tu bila, reče mi portir, mora biti tu negdje“, no opet nije bila tu negdje. Treći put sam ciljao vrijeme pred kraj radnog vremena u 14'30, vrijeme kada se bliži odlazak kući pa sam vjerovao da ću konačno naletjeti na nju… i nisam se prevario. Ovoga puta je bila tu negdje, zatekoh je u jednom drugom uredu pri bezbrižnom ćaskanju sa jednom svojom kolegicom. Kad me je ugledala, nervozno mi je rekla da pričekam pred vratima njezina ureda i da će odmah doći. Tamo se već znojio jedan gospodin, on mi reče da je naručen za 14 sati. Čekali smo gospođu, zajedno se znojeći još nekih petnaestak minuta, a tada se konačno pojavila i ona, vidno neraspoložena, samo nas je zloslutno odmjerila i bez riječi ušla u svoj ured. Čekali smo još neko vrijeme, a onda smo čuli njezin rezak glas: “Može!“ Poput odapete strijele sam uletio u gospođin ured da bih preduhitrio naručenog gospodina, doviknuvši mu – brzo ću ja - (on je već krenuo prema vratima), bilo mi je žao čovjeka ali da sam pustio njega prvoga, znam da ne bih došao na red, službenicu bih morao potražiti neki drugi dan.

Bilo je vruče u uredu, no brzo me je ohladila bijesna lavina riječi obrušena sa gospođine strane radnog stola: “Svi mi dolazite kad moram ići kući, ja više ne mogu tako raditi, preopterećena sam… brzo, brzo reci šta trebaš… šta ne platite pravnika pa će vam on sve objasniti… imam u hodniku naručenu stranku… nemam više vremena…!“ Na kraju sam uspio isposlovati ono po što sam došao, ali tek uza svu moju upornost i tvrdoglavost da to riješim istoga dana.

Mislim da ne trebam niti spominjati koliko me je slijedeće jutro pekla savjest zbog nekorektna ponašanja prema jednoj državnoj službenici i inzistiranja na ostvarivanju mojih prava, čovjek ponekad prenagli, poslije mu bude žao, jer čini se da mi građani postojimo samo zbog državnih institucija i brojnih službenika pa se prema njima i trebamo ophoditi ljubazno i sa poštovanjem. U jednom trenutku na um mi pade suluda zamisao, da odem do gospođe i ispričam se za svoje ponašanje, čak sam pomislio da kupim neki poklon za nju ne bi li ju udobrovoljio, no od toga sam ipak odustao jer sam bio gotovo posve siguran da gospođu neću naći na poslu.

0099007_48

Na razvijenom Zapadu javne i državne službe imaju pomalo drugačiju ulogu, vjerovali mi to ili ne, tamo je sve podređeno strankama. U Europskoj Uniji, Australiji, Kanadi… činovnik je dužan građanima omogućiti što lakše i brže ostvarivanje njihovih prava. Čak štoviše, javni ili državni službenik, procijeni li da stranka ima osnovu za ostvarivanje nekog prava, dužan je na to upozoriti stranku. Sve to piše i u našem Zakonu o općem upravnom postupku, ali malo koji naš službenik mari za to. Na Zapadu vas službenica, na primjer u policiji, kada vadite osobne dokumente, neće poslati u laganu šetnju do obližnje pošte radi uplate obične takse, zatim u pošti čekate neko vrijeme u redu, pa onda opet malo prošećete natrag do policije da biste donijeli opću uplatnicu kao dokaz o uplati. Takav primitivan odnos službenik – stranka je odavno iskorijenjen, stranke se poštuju i sve se rješava na jednom mjestu, takse, biljezi, obrasci… Nevjerojatno je, ali u EU javne službe postoje radi građana, a ne obrnuto.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaposleno oko 240 000 osoba u javnom sektoru, odnosno u raznim inspektoratima, policiji, katastrima, matičnim uredima, ministarstvima, pravosuđu, uredima državne uprave u županijama, uredima lokalne samouprave, fondovima, zavodima. U javni sektor pripadaju i zaposleni u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskoj televiziji, Cestama, Šumama, Vodama, Željeznicama i komunalnim poduzećima. Samo državnih službenika, dakle samo u državnim službama, zaposlenih je 65 000. Taj broj zaposlenih je određen velikim brojem ustrojstvenih jedinica, njih 4328, a toliki broj jedinica posljedica je prevelikog broja rukovodećih državnih službenika odnosno šefova. Šefova u tijelima državne uprave trenutno ima 5890, što znači da je svaki 11 službenik nekakav šef, i na taj način osigurava im se veća plaća, s tim da često ne odgovaraju za svoje postupke i pogreške, nemaju kome, jer oni su sami sebi šefovi. Sindikat državnih i javnih službenika tvrdi da broj od 240 000 zaposlenika nije velik i da to nije glomazan državni aparat, ali ne mogu poreći neučinkovitost, sporost i neorganiziranost rada službi.

Nešto se mora promijeniti u glavama zaduženima za sektor javnih i državnih službi, naročito u glavama onih koji rade sa strankama jer očito je da se sklop njihova razmišljanja nije promijenio još od doba bivše države. Na žalost to nema tko promijeniti jer i oni koji bi to trebali učiniti, zastupnici građana u Saboru, neopravdano su sami sebi izmislili sva moguća prava i povlastice i žive lagodno od tuđega rada. Očekivati od samih službi da će se tek tako, sami od sebe prilagoditi građanima i njihovim potrebama malo je naivno, jer pitanje je zašto bi oni to učinili, pa činovnicima nije u interesu da se bilo što mijenja, jer svaka promjena bi mogla ići njima na štetu. Poslati stranku da sama traži obrasce po knjižarama, da kupi biljege na kiosku ili da joj javni bilježnik ovjeri kopiju nekog dokumenta jer originali ne vrijede (valjda zato što nisu ovjereni kod bilježnika), i šetati je od ureda do ureda, to je jednostavnije i lakše, manje je posla, a ponekad se u gradu stignu obaviti neke važnije, osobne stvari…

Nema komentara:

Objavi komentar