nema na čemu

30 godina poslije

2011-11-13T11:17:00.001+01:00

Sredinom sedamdesetih godina nezadovoljstvo mladeži britanskog srednjeg i radničkog staleža pretvara se u društveni bunt koji prerasta u nešto što je malo kasnije prozvano punk pokretom. Punk je promovirao individualnost i slobodu govora bez cenzure, borio se za slobode i prava malog čovjeka, bio je antirasistički, beskompromisno je kritizirao društvo boreći se protiv ustajalih normi ne respektirajući nikoga. Svatko je mogao uzeti gitaru i reći ono što misli jer nije bilo važno kako svirate ili pjevate, važno je bilo ono što kažete i što mislite. Drugim riječima stav je bio važniji od tehninke.

Premda je i ranije bilo pomalo sličnih bendova, poput Stoogesa, Velveta, New York Dollsa, sve su zakuhali Sex Pistolsi. Legenda kaže da kada su dečki iz Pistolsa osnovali bend, nisu imali na čemu svirati, pa su svu opremu jednostavno ukrali od nekog bogatuna, a taj bogatun bio je ni više ni manje nego David Bowie (on im je to kasnije ipak oprostio). Glazba Pistolsa odlikuje se golemom količinom energije pretvorene u glasne prosvjede koji su upereni protiv postojećeg sistema i duplog morala nametnutoga društvu od strane vjerskih organizacija, političkih stranaka i ostalih društvenih institucija u službi bogate manjine. Svojim nastupima sablažnjavali su malograđanske puritanske krugove, „Bože spasi kraljicu i njen fašistički režim“ – pjevali su oni pjesmu koja je bila zabranjena za javno emitiranje na svim britanskim radio postajama.

Drugi veliki bend pokreta bili su The Clash. Prvi album The Clasha, prema jednom glazbenom novinaru, zvučao je kao rikanje bijesnoga lava praćeno udaranjem pneumatskog čekića. I dok Pistolsi ismijavaju društveno licemjerje i ne nude baš nikakvu nadu za bolju budućnost, Clash su na svojim koncertima javno pozivali građane na revoluciju, i to onu oružanu, želeći srušiti kapitalizam. Do revolucije nije došlo jer punk je bio toliko radikalan da je uništio samoga sebe. Pistolsi se raspadaju, a Clash 1979. godine potpisuju za veliku diskografsku kuću, izdaju „London Calling“ i punk umire, a na njegovo mjesto dolazi njegov mlađi brat, new wave.

Termin new wave kao naziv za glazbeni pravac prvi je upotrijebio Malcolm McLaren (menadžer Pistolsa), koristeći ga kao alternativni naziv za punk. Isti termin new wave, koriste bendovi s druge strane Atlantika, oni okupljeni oko legendarnog New York-škog kluba C.B.G.B. (što znači Country Bluegrass Blues and Other Music For Uplifting Gormandizers) – Talking Heads, Police, Blondie, Pretenders, Paty Smith i Ramones. U Engleskoj, termin novi val prihvaćaju Joy Division, Gang of Four, Siouxsie and the Banshees, Kiling Joke, Echo and the Bunnymen, PIL, Birthday Party i mnogi drugi. Osim toga već legendarni Clashov „London Calling“ možemo svrstati pod new wave obrazac. New wave je zadržao iste principe, ideale i energiju punka, ali je unio artizam i pop melodiju u skladbe bendova.

Ono što je CBGB za New York, to je Dom omladine bio za Novu Gradišku. Omladinski je poput CBGB-a izgledao derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom ili zakrpani običnom daskom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Zidovi su bili klasično, prljavo - bijeli i prepuni raznih grafita. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala.

Omladinski započinje s radom početkom osamdesetih i ubrzo postaje kultno underground okupljalište mladih. Omladinski je specijaliziran za rock, punk, new wave i alternativu, ponajviše zahvaljujući dvojici DJ-a Tomi i Pužu. Zahvaljujući njima, privučeni glazbom koja se puštala u klubu, u Omladinski dolaze posjetitelji iz Požege, Kutine, Novske i iz drugih okolnih mjesta.

Omladinski je radio petkom, subotom i nedjeljom. Radno vrijeme je bilo od 18 i 19 sati do 24 i 1 sat, ovisno o danu. Zbog toga se u Omladinski dolazilo odmah negdje oko 19 sati. Nakon fajronta u Omladinskom, išlo se u Društveni dom.

I pored tako kratkog radnog vremena Omladinski je bio često pun kao čep, naročito subotom. Nedjeljom je ulaz bio slobodan, a slobodno je bilo i donijeti gitaru i odsvirati nešto po vlastitom izboru, jer oprema je cijelo vrijeme bila na podiju zajedno sa bubnjevima. Tako su se nedjeljom znale događati spontane svirke i glazbeni eksperimenti.

Polako se stvarala prava mala underground scena u ovom djelu Slavonije. Pojavljuju se prvi bendovi maštovitih naziva poput Tundre usrdnih badema, Johny big uda, Spontanog eksperimenta M. Curie, Vrlog novog svijeta. Članove sastava čine Viki, Troga, Baso, Karo, Dalibor, Nadža, Goš i još poneki koji su privremeno uletjeli u neki od ovih sastava. Vrhunac toga cjelokupnog eksperimentiranja čine Žbrkiklj.

Treba spomenuti i kulturno – glazbenu razmjenu sa Požežanima. Iz Požege su ovdje u Omladinskom svirali Žak Fatalist i Rukopotezno povlačilo, a iz Osijeka stigao je sastav Diskretni šarm buržoazije. Naravno novogradiški bendovi su svirali kao gosti u Požegi.

Novovalna NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski. Negdje sredinom osamdesetih otvara se Ljetna pozornica, a za to je zaslužna ekipa iz OKT. Ljetna pozornica radi preko ljeta, kako joj to i samo ime kaže, a Omladinski u hladnije doba godine. Na Ljetnu dolazi publika iz Omladinskog jer i na Ljetnoj glazbu puštaju Toma i Puž, glazbeni repertoar je isti kao i u Omladinskom.

Na Ljetnoj sviraju Popošev i Rozenfeld još jedna filijala Žbrkiklja, a čine ga Karo, Troga i Viki. Trio izvodi na sintejsajzerima elektro punk operu „Pčelica Maja“. U siječnju ove godine u Sloveniji je izdan vinil pod nazivom „Ex Yu Electronica“, na kojem se našla i jedna od dvije sačuvane pjesme Popošev i Rozenfelda iz projekta „Pčelica Maja“.

NG scena nije bila ograničena samo na Omladinski i Ljetnu. U Domu kulture redovito se održavao kviz „Nitko kao ja“. Kao gosti često su nastupali NG bendovi, pa tako bilježimo i nastupe Vrlog novog svijeta.

Za razliku od danas, u Domu kulture su se, u sklopu NG scene, često znali održavati performansi i predstave NG umjetnika. Treba istaći i da je vrlo aktivan bio Oleg Tomić, hrvatski pisac, koji danas živi u Subotici. On je, također u Domu kulture, uprizorio jednu svoju alternativno - bizarnu kazališnu predstavu, izgubljenog imena. Oleg je poslije izdao romane Inkognito, Out of belle i Francuski kalendar.

U Gradiški nisu svirali samo bendovi iz Slavonije. Nema većeg novovalnog benda iz ex Jugoslavije koji nije gostovao u Gradiški. U staroj kavani svirali su Šarlo akrobata i Haustor, u kinu Azra, na rukometnom igralištu koncert su održali VIS Idoli. Električni orgazam i Film svirali su u Društvenom domu, a rano Prljavo kazalište koncert je održalo u Domu omladine. Osim njih u Gradiški su svirali i mnogi drugi manje važni bendovi i bendovi drugačijeg rock usmjerenja. Dakle bilo je to živo, zabavno i sadržajem ispunjeno vrijeme.

U Gradiški se osamdesetih moglo izaći i u Društveni dom. U Društvenom se puštala malo komercijalnija glazba, poput Madone, Jacksona ali i rock sastavi poput Queen-a, Stonesa, Beatlesa, Pink Floyda i Dire Straitsa. U Društvenom je alfa i omega bio MM Lobo, on je bio neka vrsta novogradiškog Darka Glavana, nije bio dio novovalne scene, bio je nešto stariji, ali kužio je ono što mnogi njegovih godina nisu shvaćali, a to je da taj novi val donosi zaista nešto novo. On je svojim iskustvom i poznanstvima često pripomagao klincima iz Omladinskog.

Novovalna scena je s vremenom nestala, u Omladinskom su se promijenili DJ-i i mjesto je izgubilo svoj identitet. Glazbena tradicija sličnog pravca nastavljena je do kraja 90' ih godina na Ljetnoj pozornici. Ostavština NG novog vala su Voodoboodah i House Painters koji djeluju početkom devedesetih u Zagrebu te Blow, bend koji je ostavio mnogo sjajnih skladbi ali na žalost niti jedan jedini snimljeni album kao potvrdu njihova iznimna talenta.

O pastirima i njihovim ovcama

2011-10-09T11:07:00.003+02:00

Do Horvata navratim povremeno, on je tipični Hrvat, nezaposlen je, redovito posjećuje kladionice, ne vjeruje u teoriju evolucije (premda znanstvene činjenice ne bi trebale biti predmet vjerovanja ili nevjerovanja), ima svoj profil na facebooku, vjeruje u teorije zavjera, nastoji otići u prijevremenu mirovinu, misli da bi bio bolji selektor od Slavena Bilića, euroskeptik je, navija za Dinamo (ali Bog izgleda navija za Lyon), i skrušeni je vjernik još od davne 1991. godine.

Horvat je pasionirani promatrač političkih zbivanja, on je i jedan od onih 50 % Hrvata – glasača, stalno prisutnih na izborima političara, jer on još uvijek vjeruje u priču da će jednoga dana biti bolje, poznatu priču o boljem životu nastalu na našim prostorima još od osamdesetih godina u bivšoj državi. Osamdesete su prošle, bolji dani nisu došli, ali se zato ta bivša trula država raspala kao kula od karata, a na krilima nove nade izrasla je sva suncem obasjana nova i lijepa, stara Domovina Hrvatska, zemlja s tisuću otoka. Mislio je Horvat tada da će to biti nova Švica na Balkanu (pardon, u Srednjoj Europi), jer imamo more, planine, plodnu panonsku ravnicu i tisuću otoka (nikad mi nije bila jasna ta priča o tisuću otoka, kakve koristi možemo imati od tih pustih otoka, naročito mi Slavonci, ali dobro kad se tako kaže onda neka bude), krenulo se snažno, najprije s duhovnom obnovom, perspektive su bile pomaknute vrlo visoko. Uskoro je bilo bolje, bar je tako tvrdila nova politička elita: „Živite bolje nego prije, samo što to još ne znate“, umovali su, i nije im za zamjeriti jer njima je zaista bilo bolje. A onda je početkom novog tisućljeća došlo otrežnjenje: “Novo, novo, novo vrijeme…“, fanatično se orilo eterom. Zapuhali su neki novi vjetrovi, nova vlast je garantirala 200 000 novih radnih mjesta, s fakulteta na posao bila je nova parola, u novoj Hrvatskoj sve će biti novo i moderno… Novo otrežnjenje je došlo vrlo brzo nakon masovnih otkaza i rekordne nezaposlenosti (tada i Horvat osta bez posla), nova politička elita morala je otići nakon četiri godine u zastaru, a na pozornicu se ponovo vraća stara ekipa i ne čini više baš ništa novo, pa ni obećanja o skorom boljem životu nisu bila nova.

Za razliku od Horvata u politici ne vidim ništa interesantno, politika je zlatni rudnik za netalentirane, a ambiciozne, za one koji su odlučili graditi svoju karijeru bez pol muke, ne moraju mnogo znati, ne moraju puno raditi, a politička karijera će ih pretvoriti u ministre, premijere i premijerke ili čak predsjednika države. Političari su nužno zlo, nešto kao elementarna nepogoda koja se ne može izbjeći, protiv njih nema efikasne zaštite, kao niti protiv zemljotresa. I kada ne želite ništa znati o njima, uvijek vam mogu nanijeti štetu.

Zbog toga ne pratim političku kampanju za skore političke izbore, u kojima će se neki od njih kandidirati i pobijediti te tako legalno postati predstavnici naroda, i u tom svojstvu uzeti sve povlastice koje si pripisuju, a koje su oni sami sebi već ranije mudro pripremili raznim „zakonima“, „odlukama“, „amandmanima“, a sve u službi naroda i Domovine, i za svoj džep i zadovoljstvo. Nemaštovita, dosadna i predvidiva kampanja političkih stranaka pred nove izbore, predvođena mediokritetima, kraj mene bi prošla neprimjetno da nije Horvata.

Jer Horvat nije ni glup ni naivan, možda je lakovjeran i pomalo očajan jer misli da je rođen u krivo vrijeme i na krivom mjestu, ali nije glup i zato volim ponekad poslušati mrvice njegove mudrosti pa makar pripovijedao o politici.

-Oni koji tradicionalno glasaju za lijevu političku opciju glasat će za njih bez obzira što god lijevi predložili u svome programu: povratak u balkanske integracije ili Europsku Uniju, oduzimanje ili povećanje radničkih prava. Oni koji naginju desnici glasat će za nju bez obzira nudili koaliciju sa manjinama ili prodaju firmi u državnom vlasništvu strancima. Stranački predizborni programi postoje tek da se zadovolji formalna nužda pa ih ni ne treba uzimati zaozbiljno – mudro slovi Horvat - ali kada biste glasali vi koji ne glasate – skoro molećivo me je pogledao…

Došao je na sklizak teren, zato odgovaram diplomatski (poput političara) – tada bi se dogodilo čudo!

Ali čuda se ne događaju i ne vidim niti jedan jedini razlog da navlačim cipele samo zato da bih glasovao na nekakvim izborima i time nekome omogućio da na račun naroda uživa raznorazne nezaslužene povlastice stečene političkom karijerom. Radije ću za to vrijeme učiniti nešto korisno, pomesti dvorište na primjer.

Zvon…, zvon…, još uvijek čujem telefon

2011-09-26T17:16:00.001+02:00

Naglo mi je poraslo raspoloženje kada sam saznao da je došlo do izmjena Zakona o telekomunikacijama, izmjene bi trebale ići u korist korisnika, barem je tako najavljivano. Novost je ograničenje trajanja ugovora s pretplatnikom na najduže dvije godine, no ono što je mene još više obradovalo jest da davatelj usluga jednu uslugu ne može više uvjetovati s nekom drugom uslugom. Na primjer do sada je bilo; ako želimo Internet, moramo plaćati i telefonsku uslugu. Sada toga više nema, možemo slobodno imati Internet bez telefona i ne moramo plaćati ono što nam nije potrebno.

Odlučio sam se riješiti telefona, radi štednje i jer ga uglavnom ne koristim. Dovoljan mi je mobitel, a s drugim ljudima mogu komunicirati i preko raznih servisa na internetu (Skype, e-mail i slično).

Osim toga žrtva sam raznoraznih agencija i firmi koje nude preko fiksne linije brojne proizvode i usluge, od famoznih biotretmana na daljinu pa do magnetskih jorgana sa svrhom eliminiranja štetnih sila emitiranih direktno iz svemira. Jednom prilikom su mi željeli poslati ekipu stručnjaka koja će doći u vaš dom i najnovijim metodama i uređajima, razvijenima, a gdje drugdje nego baš u NASA-i, ispitati svaki kutak kuće ne bi li otkrili izvore i područja zračenja negativne energije štetne po zdravlje, ovoga puta koncentrirane dolje duboko u zemljinim tlima. Nema što, brinu se za naše zdravlje, dakako uz određenu novčanu naknadu. Možda bi njima ili još bolje krajnjim korisnicima koji nasjedaju na takve ponude trebalo preporučiti neku knjigu iz osnova fizike.

Također su interesantne agencije kod kojih ne morate baš ništa platiti, dobivate poklon i to još po vašem izboru. Poklon je besplatan, tu činjenicu naglase nekoliko puta, jednostavno tako, sve je besplatno, izuzev poštarine, samo ona ide na vaš račun, jer ipak budimo razumni, ne mogu vam oni osigurati i besplatan poklon i još da plaćaju vašu poštarinu, a poštarina je prava sitnica, nekih 150 – 200 kuna. I tako, sve je besplatno, a ostanete lakši za 150 kuna, pravi su to mađioničari.

Moje strpljenje je privedeno kraju kada su me počeli maltretirati iz nekakvog životnog osiguranja. Nije im bilo dovoljno što sam im odmah kazao da me osiguranje ni najmanje ne zanima, uporno su me nazivali svaki tjedan. Svaki put je zvala druga zaposlenica i kada bih joj objasnio da su me već nazivali i da bi već trebali znati moj odgovor, potpuno bi se oglušila na moje riječi uz obrazloženje da u firmi imaju akciju i da sada detaljno obrađuju ulicu po ulicu. Nakon toga sam jednostavno izvukao telefonski kabel iz telefona i odnio aparat u podrum, smjestivši ga na policu s ostalim nepotrebnim stvarima. Ako ikada budem planirao uzeti životno osiguranje, sigurno je da to neće biti preko njihovog osiguravajućeg društva.

Stoga čim sam saznao za izmjene Zakona, nazvao sam korisničku podršku mojeg davatelja usluga sa zahtjevom za prekid telefonske usluge. Djelatnica koja se javila, ljubazno mi je objasnila da je to sada moguće, ali da je cijena interneta bez telefonske usluge nešto veća, drugim riječima račun za internet bez telefonske usluge jednak je zajedničkom računu za Internet i telefon, jer bez usluge telefona povećava se, iz nekih neobjašnjivih razloga, cijena brzine interneta (mbit/s), i iznosi, koje li slučajnosti, jednako kao telefon i brzina zajedno. Sada plaćam dva računa, jedan je za internet i iznosi 79, 40 kn, a drugi je za telefon i brzinu i iznosi 154 kn i nešto lipa. Zajedno to je 233 kune i nešto lipa. No bez telefona bi to bilo ovako; paket za flat/adsl košta 79,99 kuna, a brzina se naplaćuje 153,44 kn, što ukupno iznosi 233,43 kn.

I što drugo reći nego bravo majstori, opet me moj davatelj usluga nije razočarao, opet su dokazali da imaju tim eksperata koji može doskočiti svakom (tamo nekakvom) zakonu. Tako se posluje, to je biznis, uvijek korak ispred vremena i zakona i to sve radi nas, radi svojih dragih korisnika.

Idemo li u Europu?

2011-09-21T08:50:00.001+02:00

Nedavno pođoh u zgradu općine radi nekih papira, no lupih nosom od zaključana vrata ureda. Portir mi reče da pogledam da službenica nije možda tu negdje, u jednom od ostalih ureda. Nakon pregledavanja preostalih ureda po hodniku, zaključio sam da službenica nije tu negdje, pa sam otišao prošetati napolje i vratiti se nakon određenog vremena. Pazio sam da svratim poslije pauze, da se ne dogodi da službenicu opet moram čekati ili tražiti; ipak ponovila se ista scena: „Sada je tu bila, reče mi portir, mora biti tu negdje“, no opet nije bila tu negdje. Treći put sam ciljao vrijeme pred kraj radnog vremena u 14'30, vrijeme kada se bliži odlazak kući pa sam vjerovao da ću konačno naletjeti na nju… i nisam se prevario. Ovoga puta je bila tu negdje, zatekoh je u jednom drugom uredu pri bezbrižnom ćaskanju sa jednom svojom kolegicom. Kad me je ugledala, nervozno mi je rekla da pričekam pred vratima njezina ureda i da će odmah doći. Tamo se već znojio jedan gospodin, on mi reče da je naručen za 14 sati. Čekali smo gospođu, zajedno se znojeći još nekih petnaestak minuta, a tada se konačno pojavila i ona, vidno neraspoložena, samo nas je zloslutno odmjerila i bez riječi ušla u svoj ured. Čekali smo još neko vrijeme, a onda smo čuli njezin rezak glas: “Može!“ Poput odapete strijele sam uletio u gospođin ured da bih preduhitrio naručenog gospodina, doviknuvši mu – brzo ću ja - (on je već krenuo prema vratima), bilo mi je žao čovjeka ali da sam pustio njega prvoga, znam da ne bih došao na red, službenicu bih morao potražiti neki drugi dan.

Bilo je vruče u uredu, no brzo me je ohladila bijesna lavina riječi obrušena sa gospođine strane radnog stola: “Svi mi dolazite kad moram ići kući, ja više ne mogu tako raditi, preopterećena sam… brzo, brzo reci šta trebaš… šta ne platite pravnika pa će vam on sve objasniti… imam u hodniku naručenu stranku… nemam više vremena…!“ Na kraju sam uspio isposlovati ono po što sam došao, ali tek uza svu moju upornost i tvrdoglavost da to riješim istoga dana.

Mislim da ne trebam niti spominjati koliko me je slijedeće jutro pekla savjest zbog nekorektna ponašanja prema jednoj državnoj službenici i inzistiranja na ostvarivanju mojih prava, čovjek ponekad prenagli, poslije mu bude žao, jer čini se da mi građani postojimo samo zbog državnih institucija i brojnih službenika pa se prema njima i trebamo ophoditi ljubazno i sa poštovanjem. U jednom trenutku na um mi pade suluda zamisao, da odem do gospođe i ispričam se za svoje ponašanje, čak sam pomislio da kupim neki poklon za nju ne bi li ju udobrovoljio, no od toga sam ipak odustao jer sam bio gotovo posve siguran da gospođu neću naći na poslu.

Na razvijenom Zapadu javne i državne službe imaju pomalo drugačiju ulogu, vjerovali mi to ili ne, tamo je sve podređeno strankama. U Europskoj Uniji, Australiji, Kanadi… činovnik je dužan građanima omogućiti što lakše i brže ostvarivanje njihovih prava. Čak štoviše, javni ili državni službenik, procijeni li da stranka ima osnovu za ostvarivanje nekog prava, dužan je na to upozoriti stranku. Sve to piše i u našem Zakonu o općem upravnom postupku, ali malo koji naš službenik mari za to. Na Zapadu vas službenica, na primjer u policiji, kada vadite osobne dokumente, neće poslati u laganu šetnju do obližnje pošte radi uplate obične takse, zatim u pošti čekate neko vrijeme u redu, pa onda opet malo prošećete natrag do policije da biste donijeli opću uplatnicu kao dokaz o uplati. Takav primitivan odnos službenik – stranka je odavno iskorijenjen, stranke se poštuju i sve se rješava na jednom mjestu, takse, biljezi, obrasci… Nevjerojatno je, ali u EU javne službe postoje radi građana, a ne obrnuto.

Procjenjuje se da je u Hrvatskoj zaposleno oko 240 000 osoba u javnom sektoru, odnosno u raznim inspektoratima, policiji, katastrima, matičnim uredima, ministarstvima, pravosuđu, uredima državne uprave u županijama, uredima lokalne samouprave, fondovima, zavodima. U javni sektor pripadaju i zaposleni u Hrvatskoj elektroprivredi, Hrvatskoj televiziji, Cestama, Šumama, Vodama, Željeznicama i komunalnim poduzećima. Samo državnih službenika, dakle samo u državnim službama, zaposlenih je 65 000. Taj broj zaposlenih je određen velikim brojem ustrojstvenih jedinica, njih 4328, a toliki broj jedinica posljedica je prevelikog broja rukovodećih državnih službenika odnosno šefova. Šefova u tijelima državne uprave trenutno ima 5890, što znači da je svaki 11 službenik nekakav šef, i na taj način osigurava im se veća plaća, s tim da često ne odgovaraju za svoje postupke i pogreške, nemaju kome, jer oni su sami sebi šefovi. Sindikat državnih i javnih službenika tvrdi da broj od 240 000 zaposlenika nije velik i da to nije glomazan državni aparat, ali ne mogu poreći neučinkovitost, sporost i neorganiziranost rada službi.

Nešto se mora promijeniti u glavama zaduženima za sektor javnih i državnih službi, naročito u glavama onih koji rade sa strankama jer očito je da se sklop njihova razmišljanja nije promijenio još od doba bivše države. Na žalost to nema tko promijeniti jer i oni koji bi to trebali učiniti, zastupnici građana u Saboru, neopravdano su sami sebi izmislili sva moguća prava i povlastice i žive lagodno od tuđega rada. Očekivati od samih službi da će se tek tako, sami od sebe prilagoditi građanima i njihovim potrebama malo je naivno, jer pitanje je zašto bi oni to učinili, pa činovnicima nije u interesu da se bilo što mijenja, jer svaka promjena bi mogla ići njima na štetu. Poslati stranku da sama traži obrasce po knjižarama, da kupi biljege na kiosku ili da joj javni bilježnik ovjeri kopiju nekog dokumenta jer originali ne vrijede (valjda zato što nisu ovjereni kod bilježnika), i šetati je od ureda do ureda, to je jednostavnije i lakše, manje je posla, a ponekad se u gradu stignu obaviti neke važnije, osobne stvari…

Još nije Božić, ali nema veze!

2011-08-24T07:23:00.001+02:00

Zapanjujuće je koliko raznorazne grupe ljudi, bili oni navijači nogometnog kluba, članovi političke stranke, sljedbenici nekog vjerskog kulta ili samo obični stanari ulice, mogu trošiti goleme količine negativne energije, prouzročene poplavom negativnih emocija ne bi li diskreditirali, omalovažili i negativno etiketirali svoje takozvane oponente iz drugih nacija, rasa, stranaka, kultova, klubova… i to samo zato jer su sami sebe uvjerili da su njihovi „protivnici“ loši i zli ljudi, a loši su i zli samo zato jer nemaju jednak stav o nekim vrlo delikatnim pitanjima poput: „Da li je Luka Modrić bolji igrač od Nemanje Vidića?“ ili „Da li su egipatske piramide sagradili kiklopi ili vanzemaljci?“ ili „Tko je najveći bend na svijetu, Beatlesi ili Rolling Stonesi?“

Surfajući nedavno netom, naišao sam na jedan komentar jedne vatrene vjernice. Bio je to komentar ispod teksta nekog novinarskog članka, sam članak je nebitan, ali podno članka u rubrici komentari razvila se žestoka bitka između jednih i drugih. Komentar sljedbenice kulta donosim prekopiran u originalu:

„Kršćanstvo je nastalo OBJAVOM SAMOG BOGA, TE ŽRTVOM NA KRIŽU ISTOG!
Zato
druge religije nemaju kredibilitet jer su nastale mudrovanjem drogiranih i polupijanih nadrisvećenika, shamana, vračeva kojima su demoni zaigrali igru.
Kršćanstvo je jedina DOKAZANA ISTINITA RELIGIJA JER JE NASTALA NA KRVLJU PROLIVENOJ OD BOGA, I ZATO JE NEUNIŠTIVA!
Druge religije nemaju šansu i to će vam Isus uskoro pokazati i dokazati. Velika metla će uskoro pomesti u hrpu prašine sve lažne religije koje su kak ti suparničile kršćanstvu.
SAMO...
..U ISUSOVOM KRŠĆANSTVU SE BOG KROZ CIJELU POVIJEST LJUDSKU OBJAVLJUJE I RAZGOVARA S MNOGIMA, TE ČUDESA RADI!.“

Čitajući ovaj strastveni komentar prepun netrpeljivosti i bijesa prema svima koji misle drugačije, zaključujemo da je autorica teksta zarobljenica vlastitih predrasuda. Upravo su predrasude ono što nas ograničava da vidimo istinu, predrasude su osobna uvjerenja utemeljena na neznanju i vlastitim strahovima i sprečavaju nas da vidimo stvarnost onakvu kakva jeste. Predrasude se razvijaju još u djetinjstvu, prate nas cijeli život i teško ih se oslobađamo. Predrasude stvaramo prema drugim ljudima, jer druge ljude vidimo onakvima kakvi smo mi pa stoga očekujemo da i drugi ljudi razmišljaju jednako poput nas, a kada se to ne dogodi spremni smo ih osuditi i diskreditirati. Predrasude nastaju često prema ljudima ili grupama ljudi koje vrlo malo poznajemo, a naročito prema onima koji pripadaju različitoj skupini; političkoj, navijačkoj, vjerskoj, nacionalnoj i slično. Iz predrasuda se razvija netolerancija, isključivost i mržnja. Nitko nije cijepljen od predrasuda, pa se tako u stupicu predrasuda često ulove visokoobrazovani i moćni ljudi, oni postaju robovi ideologije, političke, vjerske ili neke druge i spremni su sve učiniti i ići preko leševa drugih, samo da bi ideologija koju oni zastupaju postala jedina službena istina u društvu u kojem žive. Tako je nastala inkvizicija, rasizam, progoni Židova, ratovi. Za vrijeme hladnoga rata svijet je bio na rubu propasti i to samo zbog sitne razlike u ideologijama dvaju nuklearnih velesila, jedni druge su doživljavali kao najveće zlo i opasnost po cijeli svijet (zajedno, oni jesu bili opasnost po svijet). Nisu samo u doba inkvizicije stradavali svi oni čiji se nauk kosio sa službenom ideologijom (Galileo, Giordano Bruno), u SSSR-u je jedno vrijeme bila zabranjena Einsteinova teorija relativnosti jer nije bila u skladu sa Lenjinovim materijalističkim pogledom na svijet. Zanimljivo je pripomenuti da je teorija relativnosti bila zabranjena i u nacističkoj Njemačkoj. Predrasude i ideje koje nastaju na osnovu predrasuda i ljudsko ponašanje u sklopu toga, vraćaju nas ka nama najbližim prirodnim srodnicima – majmunima.

Britanska primatologistica Jane Godall u drugoj polovici 20. stoljeća promatrala je ponašanje čimpanzi u njihovom prirodnom okolišu i vodila dnevničke zapise o sukobima i krizama unutar čopora, a njezino izvješće ne razlikuje se pretjerano od izvješća o političkome djelovanju bilo koje političke ljudske skupine. Godall je bila prva znanstvenica koja je izvijestila o ratovima između čopora čimpanzi u šumama Gabona. Čimpanze su se divljački borile kako bi eliminirale „frakcije“, odnosno skupine koje su se odvojile od primarne. Frans de Waal nizozemski zoolog predočio je strukture politike moći kod čimpanzi, a principe te i takove politike povezao je s ljudskim ponašanjem, jer i kod čimpanzi se protivnici bore za prevlast, organiziraju subverzije, provode državne udare. (preuzeto i ponešto citirano iz knjige „Tragači“ F.F. Armesta)

Ljudi nesigurni u sebe ponašaju se upravo poput primata iz Gabona, oni se bore za svoj „teritorij“, udružuju se u skupine istomišljenika, međusobno se bore za prevlast, slijepo slijede svoje vođe ili ideologije. U našem ljudskom slučaju „teritorij“ može značiti političku stranku, karijeru ili jednostavno status u društvu ili u navijačkoj skupini. Svejedno je radilo se o kriminalnoj, političkoj, vjerskoj ili bilo kojoj drugoj organizaciji, glavni razlog borbe je dominacija, opstanak i strah od „neprijateljevog“ djelovanja – napad utemeljen na predrasudama i začinjen negativnim emocijama je često najbolja obrana. Riječ je o naslijeđenom nagonskom ponašanju i borbi za opstanak.

Ipak mi nismo majmuni, mi smo ljudi, razvili smo nešto što ostala živa bića nisu i zasigurno neće, a to je specifična kultura kojoj pripadaju znanost, umjetnost, tehnologija, to nismo stvorili svojim životinjskim nagonom, već svojom visokom inteligencijom, visokom u odnosu na ostali živi svijet na Zemlji. To znači da mi svojim razmišljanjem možemo mijenjati svoje stavove i oduprijeti se životinjskom nagonu duboko usađenom u nama i tako nadvladati vlastite predrasude, na kraju krajeva čovjek je prvi na Zemlji počeo mijenjati i prilagođavati svoj okoliš prema svojim potrebama za razliku od ostalih organizama koji se prilagođavaju okolini u kojoj žive, pa zašto onda ne bismo bili u stanju svjesno mijenjati naše stavove.

Možda nam je potreban neki poticaj kao na primjer ozračje pred Božić i slične vjerske praznike. To su datumi u godini kada mnogima naglo poraste nivo empatije i altruizma, šalju se poruke s pozitivnim nabojem, raste ljubav prema drugim ljudima, često znameniti ljudi poput političara u te dane posjećuju vrtiće, sirotišta i škole, često se neko malo siroče zna naći u zagrljaju nekog razdraganog političkog vođe pred brojnim reporterskim objektivima, oboje nasmiješeni i sretni… Najprije sam pomislio da se u vrijeme blagdana jednostavno radi o Božjem utjecaju na ljude te oni postaju puni ljubavi jedni prema drugima, ali nakon što su brojni političari ponovili iste geste, iste osmjehe, ista obećanja i za vrijeme predizbornih aktivnosti, shvatio sam da se zapravo radi o svjesnoj promjeni ponašanja, u ovom slučaju zbog osobne koristi.

Ipak nismo svi političari pa stoga mislim da se svjesna promjena ponašanja može dogoditi u našim glavama i kada nemamo od toga direktne koristi. Ako se oslobodimo predrasuda prema drugima, prestanemo mjeriti što oni imaju, a mi nemamo, izbacimo negativne stavove prema svemu što ne razumijemo i jednostavno prihvatimo činjenicu da nisu svi poput nas, učinit ćemo mnogo korisnoga ponajviše sebi, oslobodit ćemo se loših emocija koje blokiraju naš um i tako ćemo potaknuti naš mozak prema kreativnim i pozitivnim reakcijama. Možda ćemo nakon toga shvatiti jedni druge i zaključiti da i nismo toliko različiti. Možda će nakon toga lav i janje jedno do drugoga drijemati u šumskom gaju, bogataš i siromah dijeliti istu trpezu, dinamov i hajdukov huligan zagrljeno pjevati u baru, hadezeovac i esdepeovac ući u bratsku koaliciju... Ma samo se šalim, malko sam pretjerao, lav možda postane vegetarijanac ali čisto sumnjam da će se ikada ostvariti ostala tri prizora, neke stvari jednostavno ne možemo promijeniti jer nam životinja unutar nas to ne dopušta.

Unatoč određenim predrasudama kojih se teško oslobađamo, mislim da bismo odmah danas trebali nastojati pretočiti barem dio svoje negativne energije u pozitivnu i pokušati pozdraviti susjeda, baš onoga kojega ne volimo (a ne volimo ga zato jer on za razliku od nas svake godine ide na more, vozi skuplji auto i ima bolji posao)… i ponekad učiniti nekakvo dobro nekome, bilo kome, ne očekujući od toga direktnu korist, bez obzira što Božić još nije na vidiku i što još nije vrijeme za činjenje dobrih djela.

I priznajem da sve ovo što sam napisao malo podsjeća na ideologiju, ali čovjeku su potrebni mitovi i priče iz davnina, jer kada bismo ljudima iz njihovih glava prognali svijet mašte, mnoge bi duše bile posve izgubljene u surovom svijetu realnosti, pa kada smo već skloni tome da realnost prekrivamo svijetom ideja onda neka te ideje budu tolerantne i prihvatljive svima.

Duh Bosne

2011-08-09T09:18:00.003+02:00

Sarajevo je lijep grad, no najprije se morate probiti do centra grada, a to traje, naročito ako ulazite u Sarajevo sjevernom magistralnom cestom. Problem je što sjeverni ulaz u Sarajevo ima samo dva traka pa zbog toga nastaju veliki prometni čepovi, navodno je gradnja zaobilaznice započeta još prije Olimpijskih igara u Sarajevu ali zbog nedostatka novca prestalo se s radovima. Potrebno je oko 45 minuta puzeće vožnje da bi se unišlo u grad, i ako to izdržite na temperaturi od 35 stupnjeva Celzijevih dalje je lako, glavna prometnica u samom gradu ima četiri traka baš kao u svim većim gradovima.

Sarajevo je i dalje grad velikih kontrasta bez obzira što se sastav stanovništva uvelike promijenio nakon rata, većina Hrvata i Srba je otišla, a grad je naselilo muslimansko stanovništvo iz drugih dijelova Bosne. Kako veli Haris, naš turistički vodič, inače profesor povijesti i dobar poznavatelj prilika u Hrvatskoj, jer je nekoliko godina proveo živeći i radeći u Zagrebu, o broju i sastavu stanovništva Sarajeva zna se samo po procjeni iz 2008. godine, tada je procijenjeno da u Sarajevu živi oko 420 000 stanovnika. Posljednji službeni popis stanovništva bio je daleke 1991. godine, i onda je Sarajevo zajedno sa pridruženim općinama brojilo preko pola milijuna stanovnika.

Možda je manje poznato da je Sarajevo u povijesti imalo i brojnu židovsku zajednicu. Nakon progona Židova iz Španjolske sredinom šesnaestoga stoljeća, dio tih Židova naseljava se u Sarajevu. Ovdje osnivaju svoju općinu, grade sinagogu, bave se trgovinom i obrtom.

Vozeći se glavnom prometnicom u Sarajevu ugledat će te široke ulice, tramvaje, novosagrađene staklene nebodere, reprezentativne zgrade, zapravo sve što čini jedan moderan srednjoeuropski grad modernim. Međutim ono što predstavlja srce Sarajeva i pripovijeda nam o povijesti grada na rijeci Miljacki jest Baščaršija, što u prijevodu znači glavna čaršija. Kada se kaže da je Sarajevo multikulturalna i multikonfesionalna sredina treba otići upravo na Baščaršiju da bi se to vidjelo. Na malom okruženju od svega par kilometara u i uz Baščaršiju, a to se bez problema obiđe pješice, nalaze se Baščaršijska džamija, katolička katedrala Srca Isusova, srpska Saborna crkva i Stari židovski hram. U tom najstarijem dijelu grada, u krugu tih nekoliko kilometara, osjeti se duh i proživi se povijest Bosne, ovdje su živjeli i ostavili svoje građevine i spomenike Hrvati, Srbi, Turci, Austrijanci i Bošnjaci.

Neki tvrde da multikulturalnosti u Sarajevu više nema jer danas prevladava jedna nacionalnost, Bošnjaci. Šećući Baščaršijom nisam stekao takav dojam, između mnogobrojnih turista koji se vrlo lako raspoznaju po svome govoru i ponašanju, lako ćemo prepoznati Sarajlije, izgledaju baš poput nas, i govore jednakim jezikom poput našega (ma tko bi to rekao), premda se to ovdje zove Bošnjački jezik, razlika je samo u njihovom naglasku i mekanom opuštenom govoru nastalom vjerojatno zbog njihova specifičnog mentaliteta. Osim toga vrlo su ljubazni i susretljivi, kulturni i staloženi, komunikativni su pa je lako s njima stupiti u kontakt i rado će s vama porazgovarati o svome gradu. Vidio sam i određen broj mlađih muškaraca s bradom podšišanom po šerijatskom zakonu, ali niti u jednom trenutku nisam vidio nekakav krivi pogled s njihove ili s bilo koje druge strane.

Sarajke su većinom odjevene po zapadnoj modi no manji broj njih nosi tradicionalne marame na glavi. Običaj je u islamu da žene kada uđu u džamiju moraju nositi maramu, e sada pojma nemam da li su se te marame našle na njihovim glavama zbog blizine Baščaršijske džamije ili su tu zbog vjerske tradicije. U svakom slučaju dobro im pristaju bez obzira na to što im otkrivaju samo lice. Uz to marame izgledaju kao zanimljiv modni detalj jer ih nose zajedno uz zapadnjačke suknje, a vidio sam i neke žene u trapericama i s maramom na glavi. Drže se uznosito i odlučno koračaju ulicom, zgodne su ali ipak ne tako kao Novogradiščanke i dakako Brođanke.

Baščaršiju vrijedi vidjeti no da bi se osjetio pravi duh Sarajeva potrebno je ostati malo duže i obići Sarajevo malo šire. To ću nekom drugom prilikom, ovoga puta nije bilo mnogo vremena.

Sarajevo

PRIKAZ DIJAPROJEKCIJE

PREUZMI SVE

Zabilješka

2011-07-05T21:34:00.005+02:00

Pa poprilično je vremena prošlo od posljednjeg editiranja bloga. Pitaju me gdje sam, imao sam veliko pospremanje, netko to radi početkom godine, netko sredinom. Osim toga trebalo je naoštriti sve olovke, očistiti i tintom napuniti nalivpera, počistiti prašinu s tipkovnice i donijeti sud o tome da li uopće ima smisla pisati nekakav blog. Proturječio bih samome sebi kada bih zaključio suprotno, da zašto prestati pisati, čovjek se razlikuje od ostalih primata po dubini svoje mašte, kreativnosti i mnogobrojnim kulturama koje je stvorio. Blog je zanimljiv medij koji nam nudi brojne mogućnosti; od raznih grafičkih formata, preko audia i videa pa sve do literarnog izražavanja slovima, riječima, rečenicama, treba malo upotrijebiti svoju maštu, malo se poigrati i proraditi i eto nam zanimljivih rješenja.

Čini mi se da se nešto počelo događati i u Gradu, prije svega osnivanje Kino kluba i projekcija filma „Metropolis“ povodom osnivanja kluba. Hvale vrijedna akcija i kako svi vele pun pogodak što se tiče izbora filma. Nekad su takve filmove prikazivali na televiziji, sad je tako nešto nemoguće zamisliti jer su ih istisnuli Transformeri, sapunice, big-brotheri…

Pohvalio bih i djelovanje udruge „UMPASK“ (valjda sam dobro napisao), i oni su aktivni, koncerti se organiziraju redovito (svaki rock koncert je borba protiv širenja nekulture narodnjaka), a pripremaju se i neke druge stvari poput promocije knjige jednog splitskog autora, no o tom potom, kada bude vrijeme. Ovo je ionako samo obična zabilješka tek da vidim da li sam dobro zašiljio olovke i napunio nalivpera.

Na udaru Zakona

2011-03-28T21:18:00.007+02:00

Mogao sam to riješiti još jučer, navlačim cipele i nerado krećem u trgovinu. Doduše napolju je ugodno proljetno poslije podne, kratka šetnja do obližnje trgovine neće mi škoditi, ipak voda u džezvici je već proključala i da sam taj šećer kupio jutros već bih se krijepio vrućom šalicom kave. Ovako sam prisiljen na izlazak na nesigurnu ulicu na kojoj vrebaju raznorazni individualci čudna i nepredvidiva ponašanja, a ja taj dan nisam bio baš raspoložen za komunikaciju i druženje, želio sam samo popiti tu šalicu kave.

Već na samom izlazu iz dvorišta zaskoči me susjed Bora:

-Jel', šta ključaš tu kapiju, ko da ćete netko ukrast'? – Crtao je kredom broj 410 na pločniku tik ispred moje kapije. U drugoj ruci je držao metar na rasklapanje. Iz smjera iz kojeg je dolazio vidjeli su se ispisani brojevi na jednakim razmacima; 400, 380, 370 i tako dalje u nedogled.

-Susjed jesil' siguran da znaš što radiš? – Priupitah ga.

-A jel' ti čitaš novine, pratiš zakone, jes' čuo za sivu ekonomiju? – Reče odrješito.

-Ne! – Odgovorih neiskreno.

-E pa počni onda pratit, treba se reda i zakona pridržavat, ne možeš više prijatelja zvati da ti pomogne ni drva uvest u dvorište ako živi 500 metara dalje od tebe, jes' to znao! Tako i treba, treba iskorijenit sivu ekonomiju, treba se borit protiv rada na crno, samo ćemo na taj način preporodit ekonomiju i ući u Europu! Osim toga rušim kokošinjac i gradim šupu, a ti si mi tu na nišanu unutar mojih 500 metara, doći ćeš pomoći ili ću te ja sam donijeti, moramo se na kraju krajeva pomagati, susjedi smo! I popravi već jednom to zvono na kapiji, nitko do tebe ne može ni primirisat kad te ustreba! – Reče mi zapovjednim tonom, odmah se vidjelo da je bio poslovođa prije umirovljenja.

-Na žalost – rekoh tužno – prijatelj koji mi je popravljao kvarove na elektroinstalacijama stanuje izvan kruga od 500 metara, da mi sad popravi zvono, bilo bi to kršenje zakona. Osim toga kapiju držim zaključanu jer vrata dobro ne prianjaju pa mi svaki vjetrić širom otvori vrata, a bome ne volim ni da mi u dvorište upadaju razni likovi koji se predstavljaju kao djelatnici nekakvih javnih poduzeća, ulaze u dvorište bez pitanja, nešto traže, zanovijetaju, de potpiši tu te potpiši tamo te nekakvi neplaćeni računi te ovo te ono, u svakom slučaju stvari bez kojih se može, a nikad ne izuju cipele kada ulaze u kuću.

-Baš si mudrac – čuo sam ga, no već sam kretao dalje, prema trgovini. Pred trgovinom susretoh Maxa, Profu i Ivu Malja, konzumirali su svoje prvo popodnevno pivo. Odmah sam znao da ću čuti često postavljano pitanje: – Oš' nam platit pivo – promuklo se javi Iva? Druga dvojica pogledaše me pogledom punim iščekivanja.

Želio sam izbjeći odgovor na ovo pitanje pa sam ih priupitao - što to radi Bora, jel' pošašavio?

-Bora se šašav rodio – bio je odgovor – a ti nam nisi odgovorio, oš' platit pivo!?

-Dobro dečki jel' vi čitate novine, jel' pratite zakone, jel' znate da je to protuzakonito što činite? – Nisam se tako lako dao.

-Tko još j*** zakone u Hrvatskoj – muklo se javi Iva - reci nam oš' platit to piće il' neš', da znamo? – Iva Malj je blago surov momak, niska rasta, ali široka stasa. Živi sam u kući bez struje, često ga u ulici pozivaju radi manjih radova i popravaka, šišanja trave, obrezivanja voćaka ili drugih fizičkih poslova za sitnu nadnicu. Zna biti bolno iskren i ponekad nagao, onako po narodski, ali možeš ga kupiti za jednu pivu i onda postane dobar kao kruh. U desnoj ruci je držao sikiru, a u drugoj bocu pive. Vjerojatno je bio na jednom od svojih poslova pa je svratio na jedno pivce na brzaka, često se to jedno pivce zna preobraziti u niz od 5-6 pivaca.

-Dečki vi ste stvarno neozbiljni, kazna za cuganje na javnom mjestu je 500 kn, jel to znate, ja se brinem zbog vas a vi se zezate! – Počeo sam se miriti s činjenicom da će mi ožednjeli trojac ipak izbiti 15 kn iz džepa.

-Nek' mi slobodno uzmu 500 kn ak' nađu kod mene – klikne veselo Max, između dva gutljaja Staročeškog, nekako sluteći da popuštam pred njihovim zahtjevima. Max je također bio član brojne zajednice građana uredno upisanih na Birou za zapošljavanje na listu nezaposlenih.

-Možeš i ti s nama popit’ pivo! – Vikne Profo za mnom pokroviteljski, dok sam ulazio u trgovinu.

-Ma ne bih – uzvratih mu – ja se držim zakona.

-Samo se ti drž' zakona, zato neš' nikad ništ' ni imat'! – Čuo sam Ivu, no već sam bio u trgovini pa mu nisam mogao odgovoriti na tu provokaciju.

-Kad sam izlazio iz trgovine s tri piva i vrećicom šećera u rukama Profo je već pričao svoju staru priču o tome kako je dobio otkaz u Sekuliću. – Zamisli, nas 46 je dobilo otkaz u jednom danu, a to ne znači 46 ljudi, to znači da je 46 obitelji ostalo bez kruha. I sve je bilo zakonito i po propisima. Čak nam je i sindikalac iz Broda rekao, prije negoli je spakirao stvari i otišao na godišnji odmor na Jadran, da on tu ništa ne može, da je sve po zakonu i da nismo smjeli štrajkati jer se štrajk mora najaviti ranije. Samo nitko nam nije objasnio zašto zakon nije primijenjen i na poslodavca, jer u zakonu piše da se plaća isplaćuje u razdobljima koja ne smiju biti duža od mjesec dana. – Profa je nekad bio učitelj u jednoj osnovnoj školi, na kraju jedne školske godine rečeno mu je da je za našu malu sredinu preosobit i da mu nije mjesto u školi te da se ne uklapa u sustav odgoja učenika koji ta škola provodi i tako je završio na ulici zbog svoga individualizma. Bilo je to za vrijeme kratkotrajnih velikih promjena u Hrvatskoj početkom obećavajućeg novog tisućljeća. Poslije je dobio posao u Sekuliću ali je i tamo na temelju Zakona završio na Birou.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – plane Iva, grčevito stežući držalo sjekire u ruci – sve te nji'ove zakone…

-…Znate li vi što je zakon? – Odnekud se stvorio Lepi Cane, zapravo je izlazio iz trgovine, nitko ga nije vidio kada je ulazio. – Zakon je što ja sada mogu sjedit u fotelji i gledati preko interneta direktan prijenos bombardiranja Tripolija. Ponestalo mi je čipsa i pive pa sam svratio na brzinu do trgovine u nabavku. – Lepi Cane bio je dugačak lik, vrlo niskog čela, vojnički ošišane kose i debelih štreberskih naočala na nosu. Furao se na militariju, jedno vrijeme je bio zaluđen njemačkom nacističkom vojnom silom iz Drugog svjetskog rata, a u zadnje vrijeme je širio priču da je bio u britanskom SAS-u, premda je pravog SAS-ovca vidio tek na fotografiji.

-Oš' platit pivo – ispali za njim Iva Malj svoju vjerojatno najčešće u životu izgovorenu rečenicu. No nesuđeni SAS-ovac je već sjeo u auto i hitao na prijenos bombardiranja Libije, Zakonom odobrenog od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

-Najgore mi je kad danas čujem sve one generale nakon bitke – nastavljao je Profa svoju priču – lokalne političare, one koji se uporno kandidiraju na svim tim izborima i redovito osvajaju 3 do 4 posto glasova, a nakon toga ne mogu doći sebi od čuda zbog tako malo osvojenih glasova, a ne shvaćaju da je problem zapravo u njima. Takvi najčešće započinju sa svojim moralnim prodikama kad već sve bude gotovo te nas znalački podučavaju što je trebalo učiniti u dato nam vrijeme, kako smo se trebali postaviti, što smo morali odgovoriti poslodavcu, kako smo se trebali oduprijeti zlostavljanju na poslu, sipaju oni to ko' iz rukava, samo nema ih nigdje kada ih zatrebamo.

-Ma ja bi to sve sravnio sa zemljom – opet se uzbuđeno javi Iva nakon jednog podugačkog srka iz boce – sve b' ja to strpo u buvaru, samo da mi daju pet minuta vlasti, treba ponovo otvorit Goli Otok i Staru Gradišku, sve b' ja njih natjer’o da nešt' rade! – Ponovo srkne jedan dugačak, ljuti gutljaj i lagano zanjiše sjekirom… Za svaki slučaj, odmakoh se izvan dometa njegova oruđa...

Krenuo sam kući, sada se još jednom moram suočiti sa Borom. Crtao je broj 450 i evo ga, već čujem njegov glas:

-I onda jel' dolaziš na bauštel kod mene u subotu!? – Rekao je to onako s visoka, tonom i držanjem kao da je on već odlučio umjesto mene da ću ja doći, kao da je to gotova stvar, zapravo to nije ni bilo pitanje već više kao izričita tvrdnja ili naređenje.

Tako sročeno pitanje, izgovoreno takvim tonom, zaslužuje odgovarajući odgovor:

-Na žalost susjed, ne mogu ti pomoći, ja zapravo ne živim u ovoj ulici, živim tri kilometra dalje, tako mi piše u osobnoj iskaznici. Prije dvije godine kada sam pravio novu osobnu, želio sam se prijaviti na adresu u ovoj našoj ulici, no rekoše mi u MUP-u da mi vlasnik kuće to mora potvrditi osobno, tako piše u zakonu. Problem je samo u tome što je vlasnik kuće već desetak godina u Australiji. Znači morao sam ga nazvati i objasniti što se traži od njega. No čini mi se da nije bio suviše spreman za suradnju:

„-Hu iz der enivan? Aha… Kroejša… Vot haz? – Javio se gazda kuće, kada sam nazvao Australiju, na perfektnom engleskom, kao da mu je to materinji jezik. – Šta trebaš? – produžio je po naški - Kakvu iskaznicu? Mi to nemamo ovdje u Australiji… tis iz a fri kantri… Samo ti njima reci da sam ja rekao da oni napišu šta god hoće na tu tvoju iskaznicu – i nadoda - a lijepo si trebao i ti doć' ovdje kada sam ti prije par godina mogao srediti papire al ti si htio ostat u Hrvatskoj, jer vi idete u Europu – reče posprdno - eto ti sad tvoje Europe. – I još mi je rekao da on sada leži u ležaljci pokraj bazena u dvorištu svoje melbournške kuće i pije pivu… i…, da se sunča na australskom suncu… i…, zaključio je na kraju… - fakin' Balkan.“

-U MUP-u su mi u iskaznicu napisali ono što su oni htjeli, to jest da živim na onoj staroj adresi tri kilometra dalje i tako se ja sada ne usudim niti travu ošišati ispred kuće ili očistiti snijeg jer mogu biti kažnjen zbog kršenja zakona i rada na crno.

Taj prelijepi svijet

2011-02-26T00:42:00.052+01:00

Jedan sam od sretnika jer nemam tv aparat u kući, izbacio sam taj suvišni uređaj prije nekoliko godina, šutnuvši ga nogom u guzicu zajedno s cjelokupnim tv programom svih hrvatskih televizija. Evo zašto, legnem ja na trosjed, lijepo se namjestim, namjeravam gledati Zvjezdane staze jer u tv vodiču lijepo piše: u 14'30 sati serija Zvjezdane staze, no doživim teško razočarenje, umjesto Staza na tv programu najgora od svih najgorih tv sapunica; prijenos sjednice Sabora. Ništa zato, ostavim ja Sabor neko vrijeme, mislim valjda će brzo završiti, no prođe pola sata, oni brbljaju, prođe sat vremena, a oni se ne zaustavljaju. Čovjek kada ih gleda, pomisli da bi sva ta energija proizvedena mlataranjem jezika saborskih zastupnika mogla biti upotrjebljena za nešto korisno. Na kraju ništa od Zvjezdanih staza, jer na tv-u imaju pravo izmjene programa. Dobro, mislim si, prikazat će tu epizodu sutradan, no sutra, prekosutra u srijedu i četvrtak opet ista priča, opet Sabor, nema Zvjezdanih staza, vode nekakvu njima jako važnu diskusiju, svi su vrlo duboko zadubljeni u temu i što je najlošije, ne odustaju. Najviše me je iritiralo što je jedan od tih tipova opetovano ponavljao: “Mi mislimo vjerodostojno“!!!

Ja opet mislim da je serija Zvjezdane staze bez obzira na često naivan scenarij, loše maskirane glumce koji bi trebali u tim maskama dočaravati brojne izvanzemaljske vrste i pogrešno interpretiranje znanstvenih spoznaja ipak mnogo vjerodostojnija serija od saborske sapunice.

I na čemu sam sada? Prešao sam na mrežu svih mreža, Internet, jedini slobodan i doista demokratski medij ne podložan nikome, u ničijem vlasništvu i ne kontroliran od strane raznoraznih medijskih, političkih, ekonomskih itd… itd… moćnika. Ne moram čekati 23'30 da pogledam neki dobar film, imam direktne linkove na sve utakmice lige „petice“, mogu na YouTube-u pogledati sve Bugs Bunny-e kad god ja to hoću. Važna je stvar da jednostavno ja sam biram sadržaje koje želim vidjeti, bilo da se radi o sportu, znanosti, kulturi ili zabavi, ne moram trpjeti programsku torturu koju nameću tv ili radio postaje (radio sam izbacio u paketu s tv-om) i ne moram slušati njihove emisije iz politike, gledati Big Brothere, slušati Severinu ili Thompsona i tako mogu sačuvati svoj mozak od ispiranja sa šundom kontaminiranim sadržajem. No najvažnije od svega jest to da svatko od nas na internetu bez cenzure može reći što god želi i kad god to poželi, mogućnosti koje nam nude razni blogovi, facebook, twitter i razni ostali servisi su revolucija koje možda još nismo u potpunosti svjesni.

Evo pogledajmo samo primjer Juliana Assangea, on je na internetu objavio oko 250 000 diplomatskih bilješki iz američkog arhiva, tajnih vojnih dokumenata o ratovima u Afganistanu i Iraku te drugih povjerljivih dokumenata u vlasništvu različitih svjetskih vlada. No neprijatelj naroda ne miruje, Assange se namjerio na najzloglasniji pravni sustav na svijetu, sustav koji koristi logore (Guantanamo), usmrćuje svoje građane injekcijama otrova, sustav s najmoćnijim špijunskim i obavještajnim službama, namjerio se na zemlju koja je više od 130 puta upala i oružjem intervenirala u drugim državama, ne računajući svjetske ratove (ovaj podatak temelji se na istraživanjima kongresnog Odbora za oružane službe SAD-a). Sjedinjene Američke Države godišnje u svome proračunu za vojsku izdvajaju nevjerojatnih 600 000 000 000 $ (šesto milijardi dolara). Samo je u ratovima u Vijetnamu i Iraku, državama koje nikada nisu naškodile niti ugrozile SAD, ubijeno muškaraca, žena i djece upravo onoliko koliki je skoro ukupan broj stanovnika Republike Hrvatske (Vijetnam tri milijuna, Irak jedan milijun).

Upravo dok ovo pišem, stigla je vijest da će Assange biti izručen Švedskoj, a to je kako mediji vele korak do izručenja SAD-u, što bi za njega značilo put u Guantanamo, dugogodišnji zatvor ili čak smrtnu kaznu. Bilo je to za očekivati jer država koja izdvaja basnoslovnu svotu dolara za vođenje ratova po svijetu može napraviti što god poželi, oni Assangea mogu s lakoćom zgaziti kao muhu i nitko im neće stati na put da ga zaštiti. Da konfuzija bude veća, ono što nam je Assange otkrio o svjetskim vođama, diplomatima, tajnim službama… to već znamo. Znamo da u diplomaciju odlaze tukci u lovu na karijeru, znamo da zakon umjesto da štiti građane, često ih progoni, znamo da države ne štite slabije od jakih, znamo tko i zašto započinje ratove, znamo da demokracija zapravo ne postoji i da je priča o vladavini naroda najobičnija iluzija, kao što je iluzija bio komunizam i kao što je iluzija bila svaka ideologija nastala tijekom ljudske povijesti.

Razlika je u tome što sada zahvaljujući WikiLeaks-u i Internetu imamo sve to dokumentirano, predočeno, dokazano bez da se radi o pažljivo filtriranim informacijama kojima nas mediji svakodnevno zasipaju.

Ipak pokazuje se da je izreći istinu i dalje vrlo opasan posao, ako se odupreš moćnim političkim sustavima koji polažu pravo na tebe, na tvoja uvjerenja i na tvoje misli, nemaš šanse uspjeti. Kako onda biti svoj i sačuvati vlastiti integritet od represije sustava? Ja to činim ignoriranjem i izolacijom. Političare sam zatvorio u staru škrinju za drva i zaključao ih čvrstim lokotom da ne izađu van, potpuno sam ih izolirao od sebe i vanjskoga svijeta. Istina moram ih hraniti, ali im ne dam da mi pobjegnu napolje i naprave nekakvu štetu. Nevjerojatno je kako postanu mali kada nitko ne obraća pažnju na njih, čak su im glasovi postali nešto tanji i tiši. Često noću čujem žamor iz škrinje i njihove neprestane rasprave i prepirke. Na početku su mi bili zanimljivi i smijao sam se njihovom nestašluku i ludorijama, ali ubrzo su mi dosadili. Mislim da ću ih se uskoro riješiti i nabaviti mačku. Mačke bar ne čine nikakvu štetu, ne traže mnogo, zabavne su, a ponekad ulove miša.

Kako je dr. Baltar postao političar:

Noć muzeja u Rešetarima

2011-02-10T22:15:00.006+01:00

„Treba te gospođa Branka, opet nešto nije u redu s njezinim poštanskim sandučićem, dobila je pdf dokument i ne može ga nikako otvoriti, boji se da je možda u pitanju virus. Kad bi ti sutra došao pogledati računalo“, reče mi Viki neki dan preko Skype-a. Sutra je bila subota i ja sam taj dan bio zauzet, „zar ne možemo danas“, pitao sam, „pogledat ću to danas“. Dogovor je pao. Spremio sam fotoaparat u džep i nije prošlo niti sat vremena, a mi smo sjedili kod gospođe Branke u dnevnoj sobi.

Unatoč susretu s Windowsima 98, koje dugo nisam koristio, i činjenici što fotoaparat zapravo služi samo za slikanje fotografija, a ne za ispravke pogrešaka na računalima, malo sam se mučio, ali na kraju moje intervencije i softver i hardver na računalu ostali su u začuđujuće ispravnom stanju, a greške s mailom i pdf dokumentima bile su uspješno otklonjene. A onda je konačno došao red i na fotoaparat.

Gospođu Branku Petrović upoznao sam prošlo ljeto, imala je problem s web preglednikom pa me je Viki zvao da pogledam u čemu je problem. No tada pojma nisam imao u čiju sam kuću zapravo došao. Saznao sam to tek kada mi je pokazala atelje prepun skulptura njezina oca, akademskog kipara Antuna Petrovića.

Gospođa Branka Petrović

Antun petrović rođen je 13. lipnja 1900. godine u Drežniku. Zajedno sa roditeljima seli u Rešetare i do 26. godine života bavi se poljoprivredom. Istodobno izrađuje u drvetu specifične ukrasne predmete. Zahvaljujući svome talentu i novčanoj pomoći bogatih novogradiških obitelji poput Dieneša, Lobe i Kruljca odlazi u 27. godini života u Obrtničku školu u Zagrebu (Danas Škola primijenjenih umjetnosti i dizajna). Nakon zagreba odlazi u Munchen na znamenitu Staatsschule fur angewandte Kunst, imao je 32 godine. Nostrifikacijom 1946., ta je škola uspoređena s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. I dalje ga financijski pomaže novogradiški ljekar i mecena Karlo Dieneš. Završava ovu školu i 1939. godine dobiva posao u Obrtnoj školi u Zagrebu u kojoj radi sve do umirovljenja 1976. godine kada se vraća u Rešetare gdje živi do svoje smrti 1979. godine. Radi poprsja, biste u bronci, sadri, gipsu, drvetu, crteže, spomen ploče, plakate i medalje. Značajna je njegova serija biljnih i životinjskih motiva i dekorativne ornamentike izrađene u drvu i motiva iz života slavonskog sela.

Antun Petrović u svome dvorištu u Rešetarima prilikom izrade biste supruge Mile. Godina je 1940.

Zamolio sam gospođu Branku da mi ponovo pokaže atelje s radovima njezina oca i da mi dozvoli fotografiranje unutar ateljea, na što je ona rado pristala uz osobno pojašnjenje izloženih eksponata. Na žalost fotke nisu baš ponajbolje uspjele što li zbog fotoaparata, što li zbog majstora iza fotoaparata, pa sam izabrao samo dio njih za prezentaciju, ali tu je i video zapis koji daje malo bolju sliku izložaka.

Antun Petrović

VIEW SLIDE SHOW

DOWNLOAD ALL

Namjeravao sam te večeri navratiti do centra grada na izložbu šešira, organiziranu povodom Noći muzeja, no odustao sam od toga i odlučio sam se prepustiti valu spontanih događaja koji su me doveli u ovu kuću u Rešetarima.

Političari novoga kova

2010-11-02T16:28:00.003+01:00

U zoru eto Krista opet u Saboru. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu saborski zastupnici dovedu Sanadera, osumnjičenog za prijestup. Postave ga u sredinu i kažu mu: "Učitelju! Ovaj čovjek je zatečen u kršenju Zakona. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na njega baci kamen." I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. A kad oni to čuše, stadoše na Sanadera svi redom bacati kamenje...

Posljednjih dana sam nastojao u što većem luku izbjeći najnoviju sapunicu u režiji, scenariju, produkciji i s glumačkim izvedbama hrvatskih političara, nazvanu „Sanaderovo svjedočenje pred saborskim povjerenstvom i njegov povratak na političku scenu“, pa tako niti dan danas ne znam što se tamo događalo i mogu reći da spoznaja o ne poznavanju detalja iz tako „velikog događaja u novijoj hrvatskoj povijesti“ u meni ne budi želju da ipak saznam što se ondje zbilo. Ono što mi je zapravo privuklo pažnju jest opet neprirodno pretjeran interes medija za jedan u principu nebitan događaj. Jedne dnevne novine potrošile su čak šest stranica na Sanaderovo izlaganje, dok su u istom broju lista, radnicama „Kamenskog“ posvetile svega dva-tri retka. To je valjda zato što je rad u ovoj državi još uvijek vrednovan kao sekundarna disciplina, a radničkim problemima se pribjegava samo radi popunjavanja prostora u novinama. U svakom slučaju zaključak je da je Sanaderova najveća pogreška bila što je abdicirao s mjesta premijera, a to znači političku smrt, što je izazvalo pojavu ogromnog broja lešinara spremnih da se pogoste lešinom umirućega.

Političar bi zapravo trebao biti običan građanin koga su (ako jesu), izabrali građani na slobodnim izborima kako bi on zastupao i provodio njihove interese. Političara građani plaćaju za tu djelatnost i on u ime građana, a za napredak i boljitak cijeloga društva obavlja svoj posao. Političar ne smije biti nikakva medijska zvijezda, ni po čemu se ne bi trebao isticati ili razlikovati od drugih građana, niti bi trebao imati bilo kakve povlastice, jer niti njegov posao zastupanja građana nije pretjerano zahtjevan. Jednostavno, trebao bi zastupati potrebe građana i u parlamentu doprinijeti svojim iskustvom i znanjem pri izglasavanju zakona koji trebaju osigurati građanima materijalnu sigurnost i bolji život i to objektivno i nepristrano. Ukoliko političar ne zadovoljava svojim radom treba ga zamijeniti sposobnijom osobom. Dakle političar bi u demokraciji trebao biti servis građana koga građani plaćaju da bi odradio određene poslove u zajednici svih jednakih. Na primjer poput soboslikara ili automehaničara, kojima kažete želim to, to i to, platite ga i on to učini. Ako vam soboslikar upropasti stan ili vam automehaničar vrati auto u još lošijem stanju, vi ćete tražiti novac natrag, promijeniti majstora, a možete ga i predati sudu. Na žalost to je samo lijepa utopijska teorija.

Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat, a to znači da oni u Saboru glasaju slobodno, a ne po željama onih koji su ih izabrali, i već se tu slika o predstavnicima naroda naglo topi. Također ne obvezujući mandat znači da njihov mandat ne pripada stranci kojoj pripadaju i da mogu slobodno glasati kako im drago – naravno to drugo je samo licemjerno mazanje očiju. Naime zastupnici se udružuju u Klubove zastupnika. Klubovi zastupnika unaprijed se dogovaraju kako će glasati, a o tome kako će glasati odlučuje ni manje ni više nego predsjedništvo stranke. Prema tome ono pravilo da zastupnici glasaju „slobodno“, po svojoj volji, odnosi se samo kada je u pitanju narod koji je izabrao zastupnika, jer narodni zastupnik mora poštovati tzv. stranačku stegu i dizati ruke po volji svojih nadređenih. Oni koji su uveli takav nedemokratski princip izglasavanja pravdaju se time da bi, ako bi svaki zastupnik glasao po svojoj slobodno volji (pazi sad ovo): „organizirano i sustavno djelovanje parlamenta zamijenila anarhija“. Što je onda to što nam zastupnici u Saboru prezentiraju zadnjih dana ako nije anarhija, onda to zacijelo može biti jedino - debilana?

Manifestacija bahatosti, taštine i licemjerja s kojima nas u posljednje vrijeme političari obilno zasipaju pokazuje samo da su potpuno izgubili kompas i da ne vide ništa doli sebe samih. Svjedoci smo neopisivog ozračja mržnje i nesnošljivosti među zaraćenim stranama i međusobnog optuživanja i to je jedino što nam nude. Može li netko tko ima 20 000 kn primanja i sve moguće povlastice imati razumijevanja za onoga tko kopa po kantama za smeće? Može li netko tko je cijeli svoj život posvetio usponu u svojoj karijeri, ponizno mašući repićem pred svojim nadređenima, imati solidarnosti prema radnicima i njihovim pravima? Stječe se dojam da političari uopće nemaju pravu predodžbu o tome koga trebaju zastupati, čini se da je za njih narod nekakav daleki, nejasan pojam, kojega postaju svjesni tek za vrijeme političkih izbora. Tada narod nazivaju praktičnim nazivima; biračkim tijelom ili poreznim obveznicima, a funkcija naroda je dovesti političara na vlast, jer narod je tu zbog političara, a ne političar radi naroda.

Moderan hrvatski političar regrutira se iz redova mediokriteta. On je nenadaren i prosječan. Modernom hrvatskom političaru osnovni cilj jeste njegova karijera. Što se više penje na ljestvici i napreduje to sve više jača njegov egoizam i narcisoidnost. Ulaskom političara u Hrvatski sabor, između njega, naroda i stvarnosti prestaje svaka veza. Od hrvatskih političara ne možemo očekivati da će riješiti probleme u zemlji jer su oni zapravo najveći izvor diletantizma i dekadencije.

Na žalost na vidiku nema osobe u političkim krugovima koja je u stanju dati točnu dijagnozu problema u državi, a kamoli se uhvatiti u koštac sa njima. Hrvati nemaju svoga Churchilla, De Gaullea ili Adenauera da postavi stvari na svoje mjesto. U svojim posljednjim nastupima političari nam jasno daju do znanja da ih mi građani uopće ne zanimamo, jer su zaokupljeni sa sobom samima, a Sanaderovo ispitivanje pred istražnim povjerenstvom (ili kako su to već nazvali), samo je nastavak loše predstave političkih stranaka u pohlepnoj borbi za vlast.

Magla (fantastična priča)

2010-09-07T10:15:00.012+02:00

Upravo u trenutku kada sam se sagnuo, namjeravajući ubrati golemi primjerak mirisnog slavonskog vrganja, u šumi na Opođu, svom žestinom, u trku, naleti na mene neka spodoba srušivši me ravno na predmet moje pažnje, udesivši ga tako da je od vrganja ostala samo fleka na zemlji i još jedna fleka na mojim hlačama. Nađoh se tako u sjedećem položaju na zemlji, oči u oči sa nenadanom prilikom. Iznenađeno i pomalo prestrašeno, par trenutaka smo gledali jedan u drugoga, a tada prepoznah svoga starog prijatelja iz škole, Stjepana. Izgledao je kao da ga je pregazilo krdo bizona, raščupan i prljav u licu s povećom kvrgom na glavi. Nekad bijela košulja bila mu je poderana, a hlače zamazane od blata, bez cipele na lijevoj nozi, i razvezanom pertlom na cipeli desne noge.

„Stipa pa što se tebi dogodilo, da li te ganja razdraženi roj stršljena ili bijesno krdo divljih svinja, reci mi pa da ti se pridružim u bijegu!?“ – priupitah ga panično.

„Nit me ganja roj stršljena niti krdo svinja, ganja me država da ti ***** (strogo cenzurirano) takvu državu!“ - gorko će Stipa.

„Nemoj Stipa tako o državi, ona ti je dala sve, imaš demokraciju, imaš pravo glasa, imaš pravo sudjelovati u obrani Domovine i trebaš je poštivati i biti ponosan što takvoj državi možeš plaćati porez. Ali ako radiš protiv države i društva ono ti može oduzeti sve to što sam ti sada nabrojao.“ Pokušao sam ga blago podsjetiti na sva ta divna prava i obaveze u kojima doživotno imamo sreću uživati.

„Pa zapravo mi ne mogu oduzeti više ništa“, promrmlja Stipa više za sebe i odjednom se u njegovim do tada mutnim očima poče nazirati polagani sjaj, čak sam primijetio u njima poneku naznaku probuđene sreće. I upravo kada sam se poveselio da dolazi k sebi, poče vikati iz sveg glasa: „I ne mogu mi više ništa, baš ništa niti uzeti niti ništa, tek sad sam slobodan!“ Toliko se zanio da je usred šume zaplesao pravi pravcati kazačok, glasno pjevajući: „Slobodan, slobodan, slobodan“, nisam bio siguran da li dobro čujem ali napjev mi je bio poznat, kao da je iz Brahmsovog „Mađarskog plesa br.5“, „slobodan, slobodan, slobodan“, orilo se šumom, pri tom mu je odfrknula i ona druga cipela negdje u grmlje. Premda mu moram zamjeriti na povremenom gubljenju ritma i pogrešnom izboru glazbene teme koja ne ide uz kazačok, bilo je to vrlo zanimljivo uprizorenje i gledao bih tu predstavu malo duže, no morao sam prekinuti ovo ludilo jer sa Stipom doista nešto nije bilo u redu, u par minuta je promijenio nekoliko raspoloženja, od teške depresije pa sve do raspojasanog veselja, a to je jasna naznaka pojave duševne bolesti.

Reagirao sam brzo da spriječim pogoršanje njegova zdravstvenog stanja, skočio sam na njega i bacio ga na zemlju, viknuvši mu: „Mogu ti oderati kožu ako tako nastaviš, nemaju oni milosti, naročito prema onima od kojih ne mogu više ništa uzeti.“ Naravno da nisam tako doista mislio, ali morao sam na neki način kod Stipe izazvati pozitivan šok. „Diži se, moraš mi ispričati što ti se dogodilo. Ajd' diž' se!“, rekoh mu još jednom: „Imam četrdeset kuna, idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu!“

„Ta ti je dobra“, odgovori on iznenada s neodređenim raspoloženjem i varijacijama u glasu. „Idemo na cugu, isprati gorčinu i tugu…“, pjevušio je sve dok nismo izašli iz šume i ušli u najbližu gostionu.

Nakon što smo posluženi pićem započe on svoju priču: „Znaš, napravio sam samo jednu glupost u životu, došao sam ovdje '91. iz Njemačke. Imao sam tamo i posao i ženu Njemicu, koja je vrlo brzo tražila rastavu braka nakon moga odlaska, ali vjerovao sam u ovu zemlju. I dok sam ja ulazio u ratom ranjenu zemlju, neke danas poznate face, bježale su glavom bez obzira preko granice, poput glodavaca s broda koji tone.“ Htio sam mu reći da su oni slali marke i pomoć nama ovdje, i da se bez njih zapravo ne bi ništa moglo učiniti u obrani domovine, ali nisam ga želio prekidati svojim upadicama već na samom početku njegova izlaganja.

„Poslije rata sam ostao živjeti ovdje, u roditeljskoj kući, našao posao i podigao kredit. Na žalost kako smo se vremenski sve više udaljavali od rata, nas branitelje su sve više pretvarali iz heroja koji su svoj život izložili obrani domovine u neprijatelje države spremne na sve samo radi osobne koristi, pa smo valjda i u rat išli samo iz osobne koristi. Pri jednoj promjeni vlasti, zajedno s još nekoliko branitelja, ostao sam bez posla. Trebam li uopće spominjati da su o mojem poslu odlučivala upravo ona gospoda s kojom sam se mimoišao '91. pri prelasku granice.“

„Pa niste im više bili potrebni, rat je prošao, odradili ste svoj posao“, pomislio sam, ali sam i to prešutio.

„Ostala mi je još samo kuća i kredit, no vrlo brzo je kredit progutao kuću, bez posla nisam mogao otplaćivati kredit, banka je oduzela kuću, a ja sam završio na ulici“, nastavio je. „Morao sam sada pronaći bilo kakvo sklonište jer bio je travanj, a u to doba godine noći i jutra su još vrlo hladni, a ima i mraza. Bilo je jutro kada sam smrzavajući se, uz rub jedne šumice u blizini grada, otkrio jamu iskopanu u zemlji. Sav promrzao zavukao sam se unutra želeći se samo malo ugrijati. Iznenadio sam se kako je ugodno i toplo ondje dolje. Donio sam još malo suhog lišća i granja da mi bude udobnije i toplije. Osjećao sam se kao u majčinoj utrobi, i u prvo vrijeme moga boravka ondje, samo bih se sklupčao i mirovao. Kako je godina prolazila zasadio sam krumpir i rajčicu u blizini. Jutrom bih slušao pjev ptica, a popodne bih obrađivao povrtnjak. Mislio sam da sam konačno našao svoj mir, pa ne mogu mi više ništa oduzeti, mislio sam.“

„No vrag ne miruje. Jednog dana, baš kada sam se lijepo namjestio u svojoj rupi, jedući svježe šumske jagode ubrane u jutarnjoj šetnji, začujem prodoran glas odozgora i vidjeh nepoznatu, kako se poslije pokazalo, nepriliku: „Ostavio sam vam kantu za smeće“, viknuo je, „da li ćete platiti odmah ili da vam ostavim račun, kanta je 75 kuna, a naknada 50 kuna, ja sam iz komunalnog.“ Odgovorio sam mu da nisam tražio nikakvu kantu i da nemam smeća niti novaca. „Možete se žaliti“, rekao je i brzo nestao.

Nekako ubrzo nakon toga pojavio se još jedan nezvani gost. Rekao je da je s televizije i da je došao naplatiti tv pretplatu. „Svi mi moramo plaćati tv pretplatu“, rekao mi je poučno kada sam mu kazao da nemam tv. „Naši se ljudi toliko trude da tv program bude vrhunski, a to košta i ako želite gledati kvalitetan program morat ćete platiti. Osim toga ako baš nemate tv, imate radio u autu. Nećete mi valjda reći da nemate radio u autu!?“, uskliknuo je likujući. Nakon moga odgovora da nemam auto, naprosto je poludio: „E nećete se izvući samo tako, mi ćemo vas tužiti, svi plaćaju tv pretplatu, ako mogu svi ni vi nećete biti izuzetak!“ Nekoliko dana nakon njega poslali su mi kontrolora, i on je prijetio sudom i s zgražanjem odbacio moju tvrdnju da nemam tv.

Uskoro mi počeše stizati raznorazni računi, opomene brojnih „davatelja usluga“, bili su tu računi za telefonsku pretplatu s stare adrese, komunalna naknada, vode, tv pretplata i ostalo. Svi ti računi su mi dobro došli jer sam s njima mogao lakše zapaliti vatricu ili su mi koristili kao podmetač na koji sam stavljao namirnice za objed izbjegavajući time direktan dodir hrane s golim tlom.

„No ni ta idila nije dugo trajala. Jednog jutra probude me nepoznati glasovi napolju. Sve njih je nadglasavao jedan bučan iritirajući glas s govornom disfunkcijom: „Sve to thleba pohapsiti. Sve te koji khladu dhlžavu. Zbog takvih nama žele oduzeti hlegres i božićnicu koje smo khlvavo zahladili. Neka nešto hlade pa će imati, ***** im mathelina!“ Odmah sam znao da mi je u goste stigao Goli policajac, tip poznat po problematičnom ponašanju. Dobio je nadimak Goli jer je kao od majke rođen trčao po gradu u pol bijela dana radi nekakve oklade. Nakon rata nekim čudom se našao u policiji, no nastavio je praviti ispade, uvjeren je da mu nitko ne može ništa jer ga štiti policijska značka. Više puta sam njega i Špekulu vidio kako u svojim smjenama maltretiraju slučajne prolaznike. Špekula, albino tip, uvijek namrčen, prodorna pogleda i nisko obješena pištolja, dobio je nadimak po tome što…“ Policajci me nisu zanimali pa sam Stipi rekao da se skoncentrira na priču, osim toga pitao sam ga što bi on da je policajac u noćnoj smjeni, noć dugačka, a ništa se ne događa, ne čudi što se često malo zaigraju, ljude treba razumjeti i nije lako raditi njihov posao.

Nastavio je priču: „Izašao sam napolje i ugledao nekoliko ljudi. Bio je tu osim Golog policajca i Špekule još jedan gospodin. On mi je prišao pripomenuvši mi da je iz Porezne uprave i da su tu zbog ovršnog postupka, pokazavši mi Rješenje o ovrsi. Žele pristup svim mojim pokretninama i nekretninama radi ovrhe. Rekoh im da slobodno mogu ući, pokazavši im otvor u zemlji. Ušli su sva trojica, prvi poreznik, potom Goli policajac i na kraju Špekula. Nisu svi mogli stati pa su Špekuli ostale viriti noge iz zemlje, izgleda da su se sva trojica zaglavila. Iskoristio sam priliku i dao si petama vjetra. Trčao sam kroza šumu ni sam ne znam koliko dugo, sve dok nisam stigao do neke rijeke. Bila je magla i u strahu od potjere popeh se na neko podebelo stablo. Krošnja drveta skrivala me je od pogleda odozdol. Gore zaključih da nisam sam, krošnja je bila puna majmunolikih stvorenja. Prema meni su pokazivali dobroćudnost i neki od njih su mi donijeli voća, no nisu prilazili preblizu. Ostavili bi voćne plodove na metar od mene i zatim bi se povukli. Nakon što sam se najeo voća zaspah kao klada. Spavao sam cijelu noć, a onda me probudi panična dreka majmuna. Kad sam otvorio oči nije više bilo majmuna, nekamo su pobjegli, no ispred mene udobno namješten na grani nalazio se pravi klaun, crvena okrugla nosa, naherene narančaste kose, u zelenim hlačama, klaunskim cipelama i u napuhanom plavom sakou. Napokon prozbori, pomalo podvriskujući: „Dobar dan gospodine, mi smo iz Državnog odjela za maglu, prikupljamo porez za maglu, prema našim knjigama vi još niste platili i molimo da ovu obvezu shvatite najozbiljnije i odmah riješite sva vaša dugovanja. To je porez s kojim potpomažemo naše zastupnike u Parlamentu i dakako razvoj Pravne države i Demokracije pa je stoga vrlo bitan. Eto i Rješenja“, pri tome isplazi pogolemu jezičinu na kojoj je pisalo sve od a do ž: „Odlukom Parlamenta donosi se Rješenje da taj i taj mora platiti to i to itd., itd.“ Zabezeknuto sam mu rekao da nemam ništa, nikakvih novaca, ali on je jedra duha veselo odgovorio, svejednako podvriskujući: „Ooo… ma imate, eto pogledajte kako lijepe cipele nosite, malo su zaprljane blatom, ali kada se dotjeraju, očiste, naglancaju dobro će poslužiti nekom siromašnom zastupniku.“ Hitrinom neuobičajenom za obična čovjeka iznenada me je šćapio za lijevu nogu i snažnim trzajem povukao lijevu cipelu koja mu je ostala u ruci. Od njegova trzaja i od nemalog iznenađenja koje mi je priuštio izgubio sam ravnotežu i pao s drveta, tresnuvši glavom od mekano šumsko tlo. Panično sam potrčao glavom bez obzira i onda naletjeh na tebe…

Gledao sam Stipine zamućene zjenice i prazan pogled. Naravno da nisam povjerovao ni u jednu jedinu njegovu riječ. U našoj lijepoj zemlji banke ne oduzimaju kuće građanima, ne daju se samo tako otkazi radnicima i ljudi ne žive u rupama. A što tek reći za Golog policajca, čuo sam za Golog kuhara ali ovo je već pretjerivanje, Goli policajac, što god. I da ti netko dođe u ovrhu, a nemaš ništa i to još u rupi pod zemljom. A klaun i porez na maglu… pa to je već vrijeđanje države. No znao sam da Stipa zapravo nije loš u duši, samo mu je razum malo potamnio, sive sjenke ludila nadvile su se nad njime. Da, Stipi treba pomoći, zaključio sam. Zato mu rekoh da pričeka ovdje i da idem po pomoć, dao sam mu preostalih dvadeset kuna i naredio mu da ne ide nigdje. Nakon što sam se oprostio od Stipe, izašao sam napolje i na putu prema kući nazvao telefonski broj kliničke ustanove specijalizirane za ovakve slučajeve. Rekao sam glasu s druge strane žice da jedan čovjek hitno treba njihovu medicinsku pomoć.

Vaskap

2010-08-03T08:14:00.030+02:00

Nakon dvadeset minutnog uspona šumskim putem na brdo iznad Baćindola, ugledao sam je opkoljenu šumom, odmah sam znao da će postati moj predmet obožavanja. Dojmili su me se ti stari, napola srušeni zidovi ulovljeni u nesmiljeni zagrljaj vegetacije. Šuma je rasla u opkopu koji okružuje zidove utvrde, unutar dvorišta pa čak i na samim zidovima utvrde. Ući se moglo samo u branič kulu, a daljnji pristup priječilo je gusto trnje i raslinje. Utvrda je izgledala baš kao da se zaustavila u vremenu prije nekih 500 godina, zaboravljena od ljudi i prepuštena zaboravu i propadanju. Desetak godina poslije Gračanica izgleda kao da je mnogo manja negoli u vrijeme prvog susreta, valjda zato jer je unutar dvorišta i u opkopu sve očišćeno od drveća i korova.

Nedavno su, po prvi puta započeli konzervatorsko-arheološki radovi Muzeja Nova Gradiška s ciljem obnove utvrde. Sve je više izgleda da će ovaj važan spomenik našega kraja, danas blizu samo-urušavanju ipak preživjeti današnje doba i nakon restauracije ponovo pozdravljati ljubitelje kulturne baštine koju su nam ostavili naši preci.

Rezultat je to višegodišnjeg upornog djelovanja E.U. Izvor i P.D. Strmac. Isključivo upornošću ovih dvaju civilnih udruga isposlovalo se od Ministarstva kulture RH da se započne s restauracijom utvrde Gračanica. Dakako treba istaći i doprinose Hrvatskih šuma i njihove udruge koja se uključila u projekt saniranja utvrde. Šumari su pomogli svojim radom već pri prvoj akciji uklanjanja krupnijeg drveća 2002. godine. Široki i potpuno prohodan put koji sada vodi do Gračanice također je djelo šumara jer bez njihove tehnike to ne bi bilo moguće izvesti.

Naši ljudi još nisu navikli na volonterski rad pa se mnogi pitaju čemu se toliko trudimo oko jedne stare ruševine. Jedan moj prijatelj me je u čudu pitao, zašto mi to radimo, jer tko će nam sve to platiti. Nije stvar u plaćanju jer kad pokosite travu u svome dvorištu nitko ne pita tko će to platiti, radite to zbog sebe. Stvar sa Gračanicom je ista, radimo to zbog sebe jer to je naša kulturna baština.

Iznenađujuće je da veliki broj naših građana i ljudi koje poznajem uopće nije čulo za utvrdu Gračanica. Po mome osobnom opažanju 9 od 10 ljudi ne zna ništa o ovoj srednjovjekovnoj utvrdi. Još je iznenađujuće da o Gračanici uopće nema pisanih povijesnih izvora. Ona se nalazi u potpunom povijesnom mraku, nije sigurno tko ju je sagradio, malo je poznato tko ju je i za što koristio.

Zato sam zasukao rukave, malo se potrudio i rezultat je na ovom linku: http://gracanica.pondi.hr/

O Gračanici postoji dosta legendi. Jedna legenda govori o tome da se ispod dvorišta utvrde, duboko ispod zemlje nalazi labirint s brojnim hodnicima, a unutar hodnika zakopano je veliko blago zatvoreno iza čvrste željezne kapije. No to je samo legenda koja nam govori da bi Gračanica mogla biti zapravo „izgubljena“ utvrda Lehovac ili Vaskap, poznata iz povelje kralja Ludovika II.

Ovu priliku koristim da bih pokazao neke fotke sa nedavne akcije gradnje nadstrešnice pokraj utvrde Gračanica za potrebe arheologa iz Muzeja Nova Gradiška. Naravno, na izgradnji nadstrešnice radili su članovi udruga Izvor i Strmac.

zagrijavanje pred posao

najprije treba iskopati temelje

zatim stupovi

i dok neki vrijedno rade…

…drugi rade ovako

gradnja napreduje

naš maneken pokazuje kako se čekićem pogađa prst

spajanje greda

postavljanje zastave

možda izgleda jednostavno za napraviti, ali baš i nije tako jednostavno kako se čini

Mali, nikada veliki grad

2010-07-02T09:21:00.004+02:00

Od pamtivijeka nas uče da je naš grad Nova Gradiška povoljno smješten na glavnim prometnim pravcima između Zagreba i Beograda, kao stvoren za nagli ekonomski razvitak u mnogobrojnim granama industrije i poljoprivrede. Treba samo malo mućnuti glavom, malo upreći mišićima i eto nam pravoga raja na zemlji. No prolazi vrijeme a raj nikako da stigne, zapravo sve je lošije, a nedavno smo mogli pročitati u medijima da Gradiška zajedno sa Ilokom i Županjom dijeli posljednje mjesto po gospodarskoj razvijenosti gradova u Republici Hrvatskoj. I kako sad to, mjesto predodređeno za lijep i lagodan život, a kad ono zapravo puno socijalnih slučajeva? A imali smo kao malo tko u zadnjih devet godina četiri gradonačelnika, takav kapacitet nema čak niti Zagreb, dokazali smo da imamo brojne sposobne kadrove koji mogu preuzeti tako važan zadatak vođenja grada da ih možemo i drugamo izvoziti. Naročito su se za jednoga otimali i lijevi i desni, bio je rođeni lider i moćno je brodio bijelim brodom zvanim Nova Gradiška, hrabro je teturao sinjim morem politike lijevo pa desno pa ponovo lijevo, putnicima je od takve vožnje bilo malo muka i povraćali su, ali na kraju njegove odiseje svi su ipak sretno stigli kući živi i sretni (što su stigli živi). Kakva to sila dakle sprječava da se ova sredina malko razvije i napreduje prema naprijed? Skloni smo za svoje neuspjehe optuživati druge, no bojim se da je u ovom slučaju problem u nama Novogradiščanima samima i našem čudnom mentalitetu.

Mislim da postoje dva glavna razloga zašto je to tako, jedan razlog je netrpeljivost među građanima koja nastaje na temelju međusobnog nepoznavanja i predrasuda o drugome, a drugi razlog je sebičnost i egoizam. Jer čim se netko drzne podići glavu iz mase u smislu da nešto pokrene, organizira, učini nešto s najboljom namjerom za grad naleti kao na streljani na masu onih koji će to dočekati na nož, popljuvati, napasti, tražiti i naći dlaku u jajetu. Jer tko je sad taj? Što sada on hoće? Zar ne može biti kao svi ostali? Gdje je bio ranije kad smo mi to htjeli napraviti…? Dušobrižnicima koji brinu o nama i našem moralu zapravo nije potreban pravi razlog za napade na pojedinca, to može biti političko-ideološke naravi, vjerske, nacionalne, ekonomske ili im se naprosto ne sviđa način na koji ciljana žrtva češlja svoju kosu. Ako tko ima svoj stav o životu i svoj način življenja ili ako ga povežu, čak i protiv njegove volje, na bilo koji način s politikom, nemilosrdno je izložen svakovrsnim napadima. Lijepe mu se raznorazne etikete tipa ljevičar, desničar, padavičar, lopov jer ima, nesposoban jer nema, ateist, liječeni narkoman, neliječeni narkoman, vjerski fanatik, nevjernik, konzervativac, liberal… Glavni akteri takvih ogovaranja su najčešće dobro uhljebljena gospoda i dame, bez previše obaveza i sa osiguranom egzistencijom. Oni misle da su pravo vrhnje i kajmak grada i da su predodređeni da imaju ekskluzivu donošenja suda o drugima (ja sam doduše kao mali, kajmak sa mlijeka bacao u wc školjku i onda puštao vodu, ali bio sam mali), a zapravo je pravi razlog napada na pojedinca čista malograđanština tj. neodoljiva potreba za ogovaranjem različitih od sebe, začinjena ljudskom zlobom, zavišću i vlastitom glupošću. Jer čovjek je čovjeku vuk, a Novogradiščanin je Novogradiščaninu još veći vuk. A tako je malo potrebno da se ljudi bolje upoznaju i sprijatelje.

Nedavno sam saznao da jedan ugledan građanin, ugledan već samim time jer radi ugledan uredski, dobro plaćeni posao, širi maštovitu ali ružnu pričicu da sam drogeraš, te da sam lopov, te da sam bio i u zatvoru, te da imam izvanbračnoga sina te ovo te ono. Činio je to samo iz jednog, njemu opravdanog razloga, nije me poznavao i umislio je da sam pristalica suprotne političke opcije od one koju on zastupa. Nimalo mi se nisu svidjeli epiteti koje mi je prišio ovaj uglednik pa sam jednostavno odlučio popričati sa njim u četiri oka. Naravno namjera mi je bila samo porazgovarati sa čovjekom i razriješiti određene nejasnoće između nas, korektno i na pristojan način, nije se između nas dvojice ispriječilo neko nevino žensko stvorenje pa da pitanja i odgovore moramo rješavati šakama, radilo se samo o nesuvislom oblajavanju moga lika od strane osobe koja me dobro ne poznaje. Nakon što sam ušao u njegov lijepo sređeni ured, nalik dnevnoj sobi, zauzeh odlučan gard i započeh onako štono bi se reklo „in medias („t“)res“; „Gospodine nisam vam ja nikakav drogeraš, o toj skupini ljudi imam jednako mišljenje kao o političarima ili dezerterima! Osim toga ne kradem, evo vam moj OIB pa ćete vidjeti da nemam nikakve imovine… a što se tiče zatvora ni tamo nikad nisam bio, čak niti u posjeti, mada preko zime ne bi bilo loše koji puta tamo otići odmoriti se na tri mjeseca, znate, uštedi se na struji, ogrjevu, a onima u Remetincu nije uopće loše, oni bolje žive od većine radnika. A ako pak mislite da imam izvanbračnoga sina, molim lijepo da me upoznate sa njime jer ja nemam pojma da on postoji!“ Ispucao sam ovo kao iz revolvera, a on se nakon nekoliko sekundi zatečenosti, nakon što je shvatio tko je zapravo nepoznati posjetitelj, stao ispričavati; „Oprostite, oprostite… nisam ja tako mislio… nisam namjeravao… znate… a vi niste uopće u politici?... nisam znao… ja vas zapravo niti ne poznajem baš najbolje, zapravo vi ste mi uvijek bili vrlo simpatični… znate… ma sjedite… želite li nešto popiti… ma evo odmah ću vam nešto donijeti…

Zadržao sam se kod njega oko dva sata, prošli smo raznorazne teme o svemu i svačemu, prštala je ljubaznost i dodvoravanje s obje strane, otkrili smo da imamo mnogo toga zajedničkoga, slizali smo se toliko da smo si otkrili neke male tajne o sebi: „Znate ja vam imam veliku kolekciju leptira, sakupljam ih već godinama, vidjet ćete jednom kada dođete kod mene…“ reče, „samo nemojte to nikome pričati jer se bojim onih zaštitara za životinjska prava, ako čuju gotov sam, znate, ne smijete više ni muhu ubiti, a da vam jedan takav ne skoči za vrat…“ „Ma budite bez brige neću nikome reći, to su ionako štetočine… mislim na leptire…“ uvjeravao sam ga; „ja vam pak volim ruže, uzgajam ih i sadim gdje god stignem, puno mi je dvorište ruža i cvijeća, samo nemojte to nikome pričati, znate… to muškarcima baš ne pristaje… da vole cvijeće“. „Ma ne bih ja nikome o vama nikada ništa loše kazao, možete biti uvjereni da iz ovog ureda neće izaći niti jedna jedina ružna riječ o vama, možete imati potpuno povjerenje u mene“, odgovori mi kao da je već zaboravio što je pričao o meni. I tako smo ljubazno ćaskali sve dok u jednom trenutku nisam samoga sebe ulovio da zajedno sa uglednikom, ogovaram treću osobu, jednoga našega sugrađanina o kome ja nisam znao mnogo, a on čini mi se još manje. Bio je to trenutak da prekinem razgovor i krenem kući. Oprostili smo se kao pravi prijatelji, uz srdačno rukovanje i obostrane diskretne naklone.

O sebičnosti i egoizmu ne želim niti pričati, toga je oduvijek bilo previše. Potreban nam je altruizam i nesebičnost, tolerancija, razumijevanje, a tu smo u deficitu. No zato imamo primjer altruizma kod naših gradskih vijećnika, naše gradske elite, naših svjetionika što nam svijetle u mraku. Svakoga mjeseca jedanput ili dva puta oni se sastaju u gradskoj vijećnici, hramu demokracije grada Nova Gradiška i vijećaju. Ovim uvaženim i nadasve vrijednim predstavnicima građana posao nije nimalo lak i jednostavan. Po nekoliko sati moraju sjediti u zagušljivoj vijećnici i voditi žestoke bitke sa oporbenim zastupnicima. Mozak mora biti bistar, a jezik oštar kao britva, jer ovdje na ovom svetom mjestu vodi se borba za boljitak nas građana. Npr. kada vladajući pokušaju dovesti strani kapital i izgraditi tvornicu u gradu, oporba lucidno pronalazi sve slabe strane projekta i raskrinkava vladajuće, em' papiri nisu zakoniti em' bi novoizgrađena firma zagađivala okoliš em' bi se samo iskoristili i eksploatirali naši građani. I tako eksploatator uvijek vrlo brzo odustane od bilo kakvih projekata u gradu, prije negoli nastane velika šteta po grad. Nakon četiri godine događa se ista priča, kada oporba preuzme vlast, a vlast postane oporba, tada bivša vlast vješto razotkriva nepravilnosti u projektima trenutno vladajućih.

No jednom se u ovom hramu istinske demokracije ipak dogodilo čudo, a svi su uvaženi zastupnici u mah zajednički podigli ruku, svi su se složili oko jedne stvari. Radilo se o Odluci o plaćama zastupnika Gradskog vijeća. Odlukom je doneseno da zastupnik za jednu sjednicu koja traje 4 – 5 sati primi dnevnicu od 450,00 kn neto, predsjednik kluba prima 550,00 kn neto, a sam predsjednik Gradskog vijeća dobije 700,00 kn neto. Iz ovoga se vidi da naši gradski vijećnici zbog nas poput pravih samopregalaca streme prema europskim standardima i da nas vode u pravome smjeru boreći se za europske dnevnice. I što je sada tu altruistički, netko će se pitati, otuđiš pare od radnika i strpaš sebi u džep? E pa postoji članak 13. spomenute Odluke koji omogućava da se ovaj teškom mukom stečeni novac daruje u dobrotvorne i humanitarne svrhe! Za sada nisam čuo da se makar jedan vrli zastupnik odrekao svoje dnevnice u korist siromašnih, no treba vjerovati u njih, siguran sam da će i njima krenuti jednog lijepog dana, a tada bi sunce moglo osvanuti i svima nama ostalima.

Molimo da svoje smeće odnesete sa sobom

2010-05-20T11:49:00.011+02:00

Zazvonio je mobitel: „Jel' ideš s nama, krećemo prekosutra“, začuo sam glas s druge strane slušalice. Bez razmišljanja sam pristao, to sam zapravo obećao dečkima još prije godinu dana, a sebi obećavam već duže vrijeme. Brzo sam spremio potrebne stvari za put, čačkalice, kekse, žvakaće gume i još neke sitnice. Iz Gradiške smo automobilom krenuli u 7 sati, prošli Gorski Kotar, Liku, kod Karlobaga skrenuli lijevo i zaputili se prema Starigradu. U Starigradu smo bili u 15'40 sati. Malo smo prošetali gradom, sjeli na plažu, smočili noge u moru, prezalogajili i nešto popili. Iza naših leđa, djelomično prekriven oblacima, gordo se uzdizao naš pravi cilj putovanja, njegovo veličanstvo Velebit.

Cilj prvog dana putovanja bio je planinarski dom Paklenica na obroncima Velebita. Da bismo stigli do njega trebalo je prijeći stazu koja vodi kroz kanjon rijeke Velike Paklenice u nacionalnom parku Paklenica. Stazom se može samo pješice, na konji ili magarcu. Pješačenje traje dva sata, a visinska razlika staze je 400 metara. Mnogi vele da je ovo najljepša planinska staza u Hrvatskoj. Šetnja nije lagana, premda je ovo široka staza koju su stoljećima stvarali žitelji sa obronaka planine, ali za ono što se može vidjeti na stazi opkoljenoj zidovima kanjona, vrijedi se oznojiti. Put vrluda nekoliko puta presijecajući rijeku Veliku Paklenicu po kojoj je kanjon dobio ime. Prolazimo pokraj starih mlinova na rijeci, mnogobrojnih slapova, nekoliko izvora pitke vode i jedinstvenog krajolika. Nakon što smo prošli Lugarnicu znamo da je blizu planinarski dom. U netaknutoj prirodi, iznad staroga mlina, podno vrhova Velebita, nalazi se Planinarski dom Paklenica. Zrak je čist, a pogled na planinu zaklanja nam gusto drveće. Dom može primiti 50 osoba za noćenje, a gotovo cijele godine u domu živi domar koji se brine za dom i goste. Na jednoj drvenoj tabli piše, na prvi pogled pomalo nespretan natpis, „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“. Mi smo taj dan bili jedini gosti. Ovdje ćemo prespavati, a sutra ujutro krećemo malo dalje. Krajnji cilj je Vaganski vrh, na visini od 1758 metara to je najviši vrh cijeloga Velebita, za samo 73 metra niži od najvišeg vrha Hrvatske, Dinare.

Zapravo kada smo krenuli iz Gradiške nisam baš znao kakav je plan niti to da ćemo se penjati baš na najviši vrh Velebita. Moji najviši planinski dometi do sada su Slavča sa svoja 173 metra visine, malo sam lunjao po Psunju i Papuku i to je gotovo sve. Gdje se uostalom može planinariti u Slavoniji, pitam se ja. No pouzdavao sam se u svoje prijatelje, prekaljene planinare, Igora, Dadu i Stjepana. Oni su prije dvije godine za nepunih petnaestak dana prehodali cijeli Velebit, prije godinu dana posjetili su Dinaru i Risnjak, sada je na redu Vaganski vrh, mjesto koje su zaobišli na zadnjem posjetu Velebitu. Uza takvu ekipu nisam morao brinuti ni za što.

Krenuli smo sutra ujutro u 8'30 sati, stazom nazvanom Lipa staza. Visinska razlika od doma do vrha jest 1200 metara, a trajanje puta je 4 sata i 30 minuta penjanja pod strmim kutom. Onaj tko je ovu stazu nazvao Lipom stazom doista je imao smisla za humor jer uspon je vrlo naporan, ali je zato pogled koji puca sa staze jednostavno veličanstven. Na početku nas je put vodio kroz gustu šumu po skliskome lišću, mokrome od kiše. Na jednom dijelu staze zastajemo da bismo vidjeli more i otoke ispod nas. Primjećujemo da se iznad nas nadvio taman oblak, ali otoci i obala su i dalje obasjani suncem. Nastavljamo dalje i izbijamo na kameniti dio staze, goli krš, kamenje je sve sitnije tako da nam noge upadaju u sve sitniji sipar. Po takvom terenu je teško gaziti, sporo napredujemo. A tada ulazimo u oblak, vidljivost je slaba i vrh se ne vidi. Započinje kiša, vjetar i sitan led. Sklanjamo se od nepogode ispod obližnjih kamenih gromada. Nevrijeme se jednako brzo stišalo, nastavljamo put nakon dvadesetak minuta. U 12 sati i 10 minuta penjemo se na sam vrh grebena planine. Na drugoj strani čeka nas iznenađenje, goleme plahte snijega posute po cijelom krajoliku. Još nismo na vrhu, ali slijedećih 45 minuta koliko nam je trebalo do vrha hodamo po više-manje ravnom i travnatom terenu ispresijecanom dijelovima pod snijegom. U 13 sati vrh je naš. Hladan vjetar brije, ali nitko se ne obazire jer pogled dolje je nevjerojatan. Ostajemo na Vaganskom vrhu oko sat vremena, nigdje nam se ne žuri. Boje se prelijevaju od bijele, sive, crne, zelene, plave. U jednom trenutku izlazi sunce i boje se mijenjaju, dolje na samom dnu prostire se Lika. Na drugoj strani bi trebalo biti more, ali ne vidi se zbog naoblake.

U dom smo se vraćali drugim putem, preko Babinog jezera, Bukovom stazom. Doživljaj je jednako lijep i naporan. Nekoliko stotina metara od doma nailazimo na zaselak Ramići. Ovdje cijeli svoj život žive baka i djed Ramić, oboje preko 80 godina. Postali su jedna vrsta turističke atrakcije. Oni dočekaju umorne planinare, malo popričaju sa njima i požele im sretan put. Zatekli smo samo baku jer djed je otišao dolje u nabavu. Baka nas je ponudila dobrom lozom od koje me je odmah prošla bol u koljenu. U domu smo u 17 sati i 45 minuta. Bio sam umoran, boljele su me noge, ali nije mi žao niti jednog učinjenog koraka. Želim to ponoviti.

Kada sam došao kući u Novu Gradišku um mi je bio čist, a tijelo opušteno kao da pliva u vakuumu. Uključio sam računalo i pokrenuo Internet Explorer radi vremenske prognoze, a onda sam nehotice naletio na bezbrojne političare, svemoćne fiškale, prebogate sindikaliste, duhovnjake, raznorazne celebrity-e i na sve ostale bolesti današnjeg društva. Tek sad mi je bio jasan natpis „molimo da svoje smeće odnesete sa sobom“, napisan na drvenoj ploči na Planinarskom domu Paklenica. Prestrašen destrukcijom sadržaja isključio sam računalo, plašeći se da će iz mene nestati sva pozitivna energija. Započeh planirati novi odlazak iz takozvane civilizacije, nastojeći sačuvati što duže svježim svaki trenutak proveden u okruženju netaknute prirode Velebita.

Pogledaj cijeli album

Di si bija kad je grmilo

2010-04-16T07:24:00.007+02:00

Otkako sam 2002. godine u čistkama Partije dobio otkaz, tražim posao. U tih proteklih devet godina uspio sam skrpati godinu dana i deset mjeseci radnog staža u firmi koja je vrlo brzo nakon moga zaposlenja neslavno propala. Išao sam na razgovore za posao, no za vrijeme razgovora sam primijetio da se nešto neobično događa u odnosu poslodavaca prema meni. Gledali su na mene kao da gledaju kakvu rijetku pticu čudna kljuna, prošaranu duginim bojama po cijelome tijelu koja se u naše životno stanište uopće ne uklapa. Ti pogledi su naročito bili izraziti u trenucima dok su me kriomice promatrali misleći da ne primjećujem njihove radoznale poglede. Svi su bili ljubazni i dirljiva je bila njihova pažnja, ali svi su me glatko odbijali uz obrazloženje da su izabrali drugog kandidata i uz želju da imam više sreće drugi put kod nekog drugog poslodavca. Očito je da sam ili ja ili moj životopis imao neki feler koji je odbijao poslodavce. Nakon temeljitijeg promatranja životopisa, otkrih grešku veliku kao kuća. Stavio sam u životopis podatak da sam hrvatski branitelj. Izjava o vlastitom sudjelovanju u Domovinskom ratu stvara podjednak efekt na poslodavca kao da ste u životopis unijeli informaciju da ste određeno vrijeme proveli u Vrapču na liječenju. Drugim riječima, nema šanse da dobijete posao. Brzo ispravih ovu grešku prebrisavši taj dio životopisa. I dok sam se veselio činjenici da me više nitko neće samo tako otpiliti na natječaju za posao, pročitam u novinama da je na internetu objavljen registar branitelja kome može pristupiti cjelokupna javnost, uključujući i poslodavce.

Francuski jezik za naše glagole pobjeći, napustiti, ostaviti ima jednu riječ; déserter. Glagol déserter, na hrvatskom jeziku slobodno može značiti i političar na visokom položaju. Žalosno je što od takvih dušobrižnika koji su 1991. godine pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada joj je bilo najteže i nisu odradili najvažniju dužnost za Domovinu, a to je obrana Domovine od okupatora, sada stižu najglasnije pritužbe prema braniteljima i zahtjevi za javnom objavom registra. Mogu zamisliti dvojicu najglasnijih, Ivu Josipovića i Zorana Milanovića kako u jedanaestom mjesecu 1991. godine čuče u nekom sigurnom podrumu u Zagrebu držeći se za ručice. I dok im se koljena tresu od straha Ivo hrabri Zorana: „Mali, sve će to brzo završiti, samo moramo biti strpljivi i tihi da nas tko ne primijeti, teška su vremena i valja preživjeti.“ Zoran je u to vrijeme, prema svojoj nedavnoj izjavi, bio premlad za rat, imao je tek 25 godina, a Ivo je vjerojatno morao paziti na dobroga sudruga u nevolji.

Zapravo ova slika se odnosi na većinu današnjih političara i na lijeve i na desne jer je većina pobjegla, napustila, ostavila Hrvatsku u to doba. Ja zapravo još nisam shvatio razliku između lijevih i desnih, između Partije i Zajednice, oni su mi na dlaku jednaki. Podsjećaju me na dvije nogometne momčadi koje bjesomučno igraju jedna protiv druge za prestiž i prvo mjesto na tablici. Igra je prljava i brutalna, ali u igri je novac slava i moć. Često se dogodi da jedan igrač prijeđe u drugi tabor i pri tome dobro zaradi. Kada ih nitko ne vidi ispod tribina, u svlačionici, igrači obje momčadi se međusobno druže i prijateljski raspravljaju. S druge strane su navijači od čijih para igrači žive. Navijači protivničkih momčadi se ne podnose, vrijeđaju se međusobno i često između njih dolazi do sukoba. Navijače ponekad ispegla policija, ponekad završe u zatvoru i naravno moraju kupiti ulaznice da bi gledali svoje nogometne timove. Navijači baš i nemaju neke koristi od svojih nogometnih momčadi.

Nakon objave registra pomirio sam se sa činjenicom da više nemam šanse da ću pronaći posao kod nekog poslodavca. Zbog toga sam potaknut brojnim novinskim napisima o raznoraznim povlasticama branitelja odlučio raspitati se na koje mi to povlastice imamo prava. Uputio sam se na treći kat općinske zgrade. Na vratima je pisalo nešto kao ured za branitelje ili tome slično. Također je pisalo da sa strankama rade ponedjeljkom, srijedom i petkom, a pauza je od 10'30 do 11'00 sati. Bio je utorak oko 10'45, no vidio sam da se iza zamagljenih staklenih vrata nešto pomiče te uđoh. Rekoh službeniku da sam sve pročitao što piše na vratima i da ga neću dugo smetati, „želio bih samo pitati koje povlastice i prava imaju branitelji“. Bio je vrlo ljubazan i odmah mi je započeo objašnjavati što trebam za ostvarivanje mirovine. Prekinuo sam ga sa tvrdnjom da sam zdrav i da sam malo premlad za penziju i da me zanimaju samo poticaji za samozapošljavanje. I dalje vrlo ljubazno, uputio me je u Centar za socijalnu skrb. U Centru nisam našao službenika zaduženog za branitelje jer je bio na terenu. Zato mi je jedan drugi službenik stručno objasnio da još nema ništa za branitelje i da treba biti „strpljiv, čekati i pratiti“, dok Vlada ne donese novu odluku o braniteljskim pravima. Dakle opet ništa, opet pušiona.

Zapravo moram priznati da sam jednu povlasticu ipak iskoristio. Dobio sam braniteljske dionice, ali morao sam ih vrlo brzo prodati da bih došao do novčanih sredstava za podmirivanje režija. Za dionice sam isplaćen s vrtoglavih sedam tisuća kuna. Usporedbe radi, savjetnik Predsjednika Republike svojim marljivim radom toliko zaradi za tjedan dana.

Nisam protiv objave registra branitelja o čijoj objavi trebaju odlučivati isključivo branitelji, a ne dezerteri, premda mislim da objava neće baš ništa promijeniti. Žuti tisak će imati o čemu pisati još neko vrijeme, narod će se međusobno svađati i optuživati, sve dok se na pomolu ne pojavi neki novi, sočniji skandal, dobro smišljen i napuhan od strane medija.

Ono što mene zanima jest registar koji još nitko nije sastavio. To je popis onih koji danas pozivaju narod za vrijeme političkih izbora da ispune svoju domoljubnu „glasačku obvezu“ i koji su netragom pobjegli, napustili, ostavili Hrvatsku kada su imali priliku iskoristiti svoju braniteljsku dužnost.

napisao Ninko Kapetanić

Posveta proljeću

2010-04-04T10:16:00.011+02:00

Nakon duge, tmurne zime, kratkih hladnih dana koji su nam najčešće donosili smrzavicu i depresiju, u svom punom sjaju, toplo i puteno stiglo nam je proljeće. Život je eksplodirao, ptice pjevaju svoje stare himne, voćke pupaju, zumbuli mirišu, bumbari zuje, čukci se naganjaju, žuti tisak piše o novim viđenjima Gospe i „vidiocima“ predebela novčanika, jedan svećenik spaljena mozga i propale pjevačke karijere, predlaže postavljanje križa na dno mora, ne bi li valjda i ribe bile bliže bogu. Kršćanski vjernici na veliko troše i kupuju u supermarketima da bi si osigurali uz obilan stol i pun želudac, što dostojniju proslavu svoga najvećeg praznika. Boje se jaja koja simboliziraju Kristov uzlazak iz groba. Dolazi Uskrs, a većina vjernika niti ne sluti odakle zapravo porijeklo Uskrsa.

Dolazak proljeća, odnosno proljetnu ravnodnevnicu ljudi su slavili oduvijek. I danas Iranci i Kinezi početkom proljeća slave svoju Novu godinu, Židovi slave Pashu, a kršćani Uskrs. Slavljenje proljeća je religioznog karaktera i potječe iz drevne Mezopotamije od prije 5000 godina. Mit nam pripovijeda o dvoje bogova, Tammuzu simbolu vegetacije, rođenom od djevice, te boginji Ištar, boginji plodnosti, ljubavi i braka. Ištar se zaljubljuje u Tammuza, no on umire i odlazi u podzemni svijet gdje se vjenča sa boginjom podzemnog svijeta Ereškigal. Ištar je ljubomorna i zaljubljena te odlazi u potragu za svojim ljubavnikom u podzemni svijet. Moćna Ereškigal baci na Ištar 60 bolesti što uzrokuje nestanak plodnosti na zemlji te glad, bolest i smrt. U to se umiješaju ostali bogovi pa bog pravednosti i sunca Šamaš, naredi Ereškigal da oslobodi Ištar. Ištar se vraća na zemlju donoseći novi život i uskrsnuće prirode, zajedno sa Tammuzom u liku novorođenčeta. Ova priča simbolizira nestanak vegetacije za vrijeme zimskoga godišnjeg doba i ponovno „uskrsnuće“ i bujanje prirode u proljeće.

S vremenom se ovaj mit postepeno razvijao i proširio na mnoge narode, miješao u kotlu kultura s drugim mitovima te dospio na zapad u mnogobrojnim inačicama (Val i Astarta, Adonis i Afrodita, Atis i Sibela, Oziris i Isis, Saturn i Venera). Osim toga u babilonskoj mitologiji jaje je bilo sveti simbol boginje Astarte koja se rodila iz jajeta. Stoljećima prije pojave Krista i slavljenja Uskrsa, ljudi su u proljeće razmjenjivali obojena jaja simbolizirajući time plodnost i rađanje, slaveći dolazak proljeća. Astarta je bila boginja jutarnjeg svijetla i proljeća i ne treba naglašavati njezinu sličnost sa Ištar.

U Bibliji nema spomena o proslavljanju Uskrsa niti o datumu Kristovog uskrsnuća. Za to su se pobrinuli biskupi godine 325. na Prvom ekumenskom crkvenom saboru održanom u Niceji u današnjoj Turskoj. Između ostaloga donijeta je odluka o datumu slavljenja kršćanske Pashe. Odlučeno je da se Uskrs slavi na prvu nedjelju nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Taj datum je određen ne samo zbog židovske Pashe već i zbog toga što je u narodu još uvijek ostalo vjerovanje u poganske svetkovine i običaje vezane uz dolazak proljeća. Na taj način se željelo suzbiti pogansko vjerovanje i nametnuti slavljenje kršćanskog praznika početkom proljeća.

I tako je najveći kršćanski praznik preuzet iz starijih, poganskih religija koje su slavile dolazak proljeća i samo je prekriven kršćanskim velom, baš kao i niz drugih elemenata od kojih se kršćanstvo sastoji. No to nije bitno, nisu važna uvjerenja, njih je ionako previše na svijetu i previše se ratova zbog njih vodilo. Važnije je razumijevanje među kulturama, rasama, vjerama te tolerancija i altruizam među ljudima prije svega, što znači nesebično pomaganje drugima bez primisli na bilo kakvu korist ili nagradu pa i onu nagradu vječnim i sretnim životom u rajskim vrtovima nakon smrti.

Zato svima čestitam dolazak proljeća i Uskrs kojega će ove godine i katolici i pravoslavni neuobičajeno dočekati na isti datum. I dakako ne treba zaboraviti na šunku, kuhana jaja, francusku salatu i mladi luk te posvetiti tim delicijama pažnju koju zaslužuju.

Bedž (povodom svjetskog Dana voda, 22. ožujka)

2010-03-19T08:30:00.013+01:00

Nedavno, vračajući se s godišnje skupštine „Ekološke udruge Izvor“, na koju sam imao čast biti pozvan kao gost, susretoh već skoro pred svojom kućom, jednog poznanika. Pozvao me je na piće, a ja premda sam bio spreman samo za dom i krevet, iznenadivši samoga sebe, pristadoh na njegov poziv. Poznanik je bio jedan od onih znanaca koje odnekud poznajete, ali se nikada niste previše družili, niti mnogo razgovarali sa njime pa ne znate ni s čime se bavi niti što mu je u glavi.

Zauzeli smo mjesto za šankom u obližnjoj konobi. Upitao me je: „Što radim, od kamo idem?“ Odgovorih mu da sam bio na skupštini „Eko udruge Izvor“ i pokazah mu bedž sa eko sadržajem koji sam tamo dobio. „Ma jebeš to, ja se bavim ozbiljnim stvarima, mene ti to ne zanima!“, oštro mi uzvrati. Tek tada primijetih da je popio koju čašicu više te shvatih da se druženje sa poznanikom može naglo zakomplicirati i da ću njegov narogušeni stav promijeniti samo uz veliku dozu stoičke strpljivosti i odmjerene diplomacije. Zato naručih kavicu, on je naravno nastavio žuljati po „Žuji“.

„Pa dobro“, rekoh mu oprezno, „ne možemo se svi baviti velikim i važnim stvarima. Sa čime se ti to zapravo baviš?“ „Ja odgajam djecu, radim samo zbog njih i nemam vremena za druge stvari!“, reče još uvijek odrješito. „Želim da mi djeca budu sretna, zadovoljna i zdrava, zato radim po cijeli dan, eto od jutra pa sve do sada“. Kazaljke sata pokazivale su 22 sata i 17 minuta…

„Dakle obiteljski čovjek“, pomislih, pa nastavih glasno:“Čuj, mi se onda zapravo slažemo u svemu. I ja mislim da briga o potomcima i ono što ćemo im ostaviti u nasljedstvo treba biti najvažnije svima nama. To je upravo ono čime se bave ekolozi, i njima je cilj da tvoja djeca budu vesela, zdrava i čila.“ Nisam mu želio pričati o kiselim kišama u dalekoj Amazoni, otapanju leda i polarnim kapama na Antarktiku, niti o fitoplanktonima u dubokim morima, „jer to je negdje drugdje i to se događa nekome drugome, a ne nama“, zato odmah prijeđoh na domaće teme.

„Živimo u čistom gradu, bez industrije, što nije baš dobro zbog brojne sirotinje koja pokušava preživjeti, ali sve ima dobru i lošu stranu, ako ništa drugo barem se možemo pohvaliti da udišemo zdrav, nezagađeni zrak“. „I tako“, rekoh, „zdravo udišemo ali svejedno je u našem kraju veliki broj oboljelih od kancerogenih bolesti. Jedno vrijeme smo, čini mi se, bili po prosjeku oboljelih prvi u Hrvatskoj. Zdravo udišemo, ali nezdravo pijemo. Pijemo nezdravu vodu, a voda čini 75% našeg tijela. Voda je neophodna našem organizmu, služi kao otapalo u stanicama, regulira temperaturu, rastvara štetne i otpadne tvari u našem tijelu, voda je doslovno život. No ako pijemo nezdravu vodu, voda može postati štetna za zdravlje i opasna po život.“

„Voda koju piju naši sugrađani stiže iz Bačice, akumulacijskog jezera podno Psunja u koje se voda nakuplja kišom, otapanjem snijega, raznim pritocima i kanalima. Vodu treba dodatno obraditi i pročistiti za upotrebu, a to znači klorirati, mikrofiltrirati, ozonizirati i tako dalje. Na ovaj način se nastoje ukloniti razna onečišćenja u vodi kao što su nitrati, teški metali, živa, azbest, krom, aluminij, arsen, kadmij, pesticidi, herbicidi, bakterije i virusi. Topljenjem snijega i kišom ove štetne tvari se miješaju sa vodom i direktno unose u naša jezera, rijeke, izvorišta, vodocrpilišta i bunare. Pritoci oko Bačice zatrpani su tonama nepropisno odbačenog štetnog otpada iz kućanstava: hladnjaci, televizori, akumulatori, automobilske gume i stari neispravni automobili, biološki otpad, dječje (iskorištene) pelene, plastične vrećice, plastične boce, bačeni baterijski ulošci. Naročito su štetni po zdravlje baterijski ulošci na bazi nikal-kadmij. Baterijski uložak može dugotrajno onečistiti pitku vodu, a u kontaktu sa vodom dolazi do stvaranja kadmijevog sulfata, kemijskog spoja koji je vrlo kancerogen. Drugim riječima odbacivanjem otpada u prirodu i intenzivnom poljoprivredom u kojoj koristimo veliku količinu umjetnih gnojiva, pesticida i herbicida trujemo sami sebe jer svi ti otrovi kroz zemlju odlaze ravno u vodu koju pijemo“

Pogledaj cijeli album

„No to nije sve, takva zagađena voda pročišćava se klorom. Klor se koristi da bi se uništili štetni mikroorganizmi, on je vrlo efikasno sredstvo za ubijanje, koristio se kao bojni otrov u Prvom svjetskom ratu. Klor treba vrlo oprezno koristiti jer reakcijom klora i organskih tvari u vodi mogu nastati kancerogene tvari kloroform i ugljik-tetraklorid. Nestručnim korištenjem klora i bacanjem prekomjernih količina u vode i bunare možemo si nanijeti više štete nego koristi. No ni to nije sve. Cijevi kojima voda stiže do nas mogu biti dotrajale uslijed godina korištenja i u njih mogu prodirati štetne tvari. Cijevi same po sebi mogu biti opasne po zdravlje, ako se radi o olovnim ili azbestnim cijevima, a svi znamo da su se nekada koristile upravo cijevi od takvih materijala“

„Želimo li kvalitetan i dug život moramo pripaziti na vodu koju pijemo. Ne moramo biti članovi raznih ekoloških organizacija da bismo učinili nešto dobro za prirodu i za sebe same. Dovoljno je samo malo promijeniti svoje navike, učiniti maleni napor, baciti otpad tamo gdje je uređeno mjesto za otpad i učiniti ćemo mnogo za svoje zdravlje i za naraštaje koji dolaze.“

Nakon moga nadahnutog izlaganja, poznanik se zamišljeno zapiljio u jednu neodređenu točku u prostoru, a onda je prozborio: “Daš mi taj bedž, moram nešto reći ženi kad dođem kući. Sigurno je ljuta što me još nema. Reći ću joj da sam bio na tom sastanku… pa mi zato treba bedž“

Mogao je ženi jednostavno reći ono što je i meni rekao, da se zadržao na poslu i da je radio malo duže. Tko zna, možda mu ne bi povjerovala. I tako sam ostao bez bedža, ali to sam smatrao svojom pobjedom.

Povratak na Ljetnu

2010-02-22T01:38:00.005+01:00

Započelo je početkom osamdesetih godina u Domu omladine. Tadašnja organizacija SSOJ u Novoj Gradiški (čitaj Savez socijalističke omladine Jugoslavije), dobila je Omladinski na korištenje. Mjesto je izgledalo derutno. Šank skrpan od praznih gajbi piva, mnogi prozori „ostakljeni“ najlonom, krov je prokišnjavao, a parket na podu je bio samo do pola dvorane, wc nije postojao. Naravno zidovi su bili klasika, u bijelo obojeni i prepuni raznih parola tipa „moja kultura je kontrakultura“ i sl. Sjedilo se na dotrajalim školskim stolovima složenima uza zid. U jednom kutu nalazila se peć na drva koja je više dimila nego što je grijala. No znali smo se ugrijati na druge načine. Omladinski je bio specijaliziran za žestoku glazbu; rock, punk, alternativu i new wave, dakle slušala se samo napredna i kulturna glazba, za što su ponajviše zaslužni dj Puž i poslije dj Toma. Ubrzo nakon otvaranja, klub postaje kultno mjesto u ovom dijelu Slavonije. Privlačio je ljude iz Požege, Kutine, Novske i okolnih naselja. Klub posjećuju kreativci različitih interesa. Razmjenjuju se informacije o glazbi, umjetnosti, književnosti, filmu. Nastaju prvi novogradiški new wave bendovi, radi se na alternativnim kazališnim predstavama.

Negdje oko 1986. godine Omladinski zatvaraju radi preuređenja. Ponovno je otvoren nakon godine dana radova. Sređen je izvana i iznutra, nova stakla, krov, lijepo okrečeni zidovi, postavljeni radijatori, uređen je sanitarni čvor, ali mjesto istoga trena gubi svoj identitet. Dolaze neki novi dj-i koji puštaju beskrvnu limunadu… naglo prestaje interes za Omladinski i on s vremenom tone u prosječnost i zaborav.

Scena prelazi na Ljetnu pozornicu, a glavni inicijator su ljudi iz OKT-a (čitaj Omladinski klub tehnike). I dalje se sluša sjajna urbana glazba, kao dj nameće se Šašo, čovjek uvijek spreman za eksperimente, otvoren za nove stvari. Prolazi još nekoliko plodnih godina, a tada eto nam rata.

Nakon rata bio sam u ekipi koja je pokrenula novu Ljetnu. Dosta novih ljudi, glazba je nešto mekša i razvodnjenija, ali nakon ratnog mraka sve nam je odgovaralo. Zapravo Ljetna je tada bila jedino mjesto gdje se moglo izaći u Novoj Gradiški. Zato sam bjesnio na službenika policije nadležnog za rad ugostiteljskih objekata i klubova, Ljetna je dobila dozvolu za rad do 23 sata i ni minutu više.

Odhajao sam slijedeće godine nekim svojim putovima pa više nisam bio dio ekipe s Ljetne, no i dalje sam navraćao na to mjesto. Ljetna je radila sve duže, prolazilo je vrijeme, glazba se mijenjala, rađali su se novi dj-i, novi glazbeni žanrovi, ljudi su se zabavljali, a onda je policija započela sa svojim racijama. Sjećam se da su jednom upali na Ljetnu i tražili da muški stanu na jednu stranu pozornice, a ženske na drugu stranu. Nakon što ih nitko nije poslušao, puštali su na izlazu jednu po jednu osobu, svima pregledavajući iskaznice. „Sumljivce“ su odvodili sa strane i pregledavali im džepove i osobne stvari. To me je podsjetilo na nacističku Njemačku. Usput ću spomenuti da je taj isti dan Ivan Pavao II prvi puta posjetio Hrvatsku.

Godine 1998. radio sam u gradskoj upravi na zaprimanju akata, kada mi je u ruke stigao dopis iz MUP-a. Tražili su hitno zatvaranje Ljetne pozornice jer je u blizini pozornice, tj u gradskom parku, pronađena upotrjebljena narkomanska šprica. Premda nikada u svojim racijama policija nije ništa slično otkrila na Ljetnoj pozornici, veleumno su, instinktom rasnih detektiva na tragu Sherlocka Holmesa, došli do zaključka da šprica potječe upravo od posjetitelja Ljetne.

Nakon zatvaranja Ljetne, Gradiška je ostala bez mjesta na kojemu se stvarala underground kultura. Grad se poseljačio, nestalo je rocka sa novogradiških ulica, sve je više birtija iz kojih tutnji Dara Bubamara ili Ceca, žena ratnog zločinca koji je palio i pljačkao po Hrvatskoj. Umjesto razmjenjivanja informacija o kulturi, glazbi i sličnih stvari, posjetitelji ovih mjesta razmjenjuju udarce šakama, extasy i ostala poticajna sredstva za zabavu i druženje mladih u slobodno vrijeme, a tulum nije kako treba ako na podu nema dovoljno stakla od razbijenih pivskih boca i čaša na koje, ako ne pazite, možete izrezati vene na nogama i završiti na hitnoj. Nerijetko ćete dok prolazite gradskim korzom čuti, naročito ljeti kada su terase pune ljudi, da iz nekih birtija tutnji do praga boli pojačan folk, porijeklom iz susjedne nam istočne republike. Nerijetko možete ugledati gazdu birtije kako ponosno sjedi na stepenicama svoga birca i uživa u muziciranju svojih folk favorita. To je lijep prizor za malobrojne turiste koji posjete Novu Gradišku, imaju što vidjeti i o čemu pričati kada se vrate kući. Čini se da onima koji su zatvorili Ljetnu to ne smeta, ali se vjerojatno pitaju zašto nas Europa još uvijek ne pušta k sebi.

Premda je meni u boljem sjećanju ostao Omladinski iz kojega je osamdesetih sve krenulo u Novoj Gradiški, lijepo je čuti da je netko pokrenuo inicijativu da se Ljetna obnovi i postavi u pogon. Samo žao mi je što čujem da je ova pozitivna ideja već na samom početku podijelila ljude, umjesto da ih spaja. No tako je to u Hrvata, drugačije ne može, i kada postoji zajednički interes oko neke stvari to obavezno mora dovesti do stvaranja raznih grupacija i međusobnog verbalnog naguravanja.

vjerovali ili ne, i ova engleska gospoda su utjecala na razvoj kulture u nas